Vidjeh jutros da mi je jučer bilo punih pet godina od povratka na blog.hr. Hvala svima vama koji ste svratili, ostavili komentar, koji ste bili i još uvijek jeste uz moja putovanja, sreću koja me pronašla u ovim godinama i bol koja traje. Hvala!
MOŽDA IPAK
Pokušah ponovo ljubavnu pjesmu pisati.
Komu, zastah na trenutak, komu pitah se?
Dani su još tu, još sasvim jasni obrisi kruže
Zidovima mojih tužnih pogleda.
Komu bih mogla reći da čekam svako jutro,
Svakoga dana, čekam tvoj dolazak.
Ne postojiš, ne više ne postojiš
A držim te za ruke što negdje izranjaju
U zimsko jutro hladno, kišovito, irsko.
I oči polu snene gledam smirene, sasvim smirene.
Zbog njih ljubavnu pjesmu više neću pisati,
Mislim, vjerujem, vjerujem čvrsto,
Kao što čvrsti mramor tvoje ime čuva.
Novo jutro otkriva ponovo sve što gnjete
I glas, i osjećaje, i misli, i ne prestaje, ne prestaje.
Komu bih pisala, komu….možda, pomislih možda
Ipak znaš.
16.01.2019.
Post je objavljen 16.01.2019. u 09:56 sati.