Marketing
Deca komunizma maric - Pravi datiranje
Milomir Marić
Click here: Deca komunizma maric
Čim je Karlo Štajner izašao iz voza, u susret mu je potrčao buljuk odrpane i musave dečice. Najviše mi se, ipak, dopala izjava sina generala Udbe, inače pašenoga Slobodana Miloševića, da je knjigu Deca komunizma zapravo napisao neki moćni trust mozgova na Institutu za bezbednost u Beogradu i da su na ulici našli nekog klinca, to jest mene, da ga slikaju i potpišu kao autora. Zaslužena ili nezaslužena, ali — božja kazna.
Očigledno mu pisanje nije bilo jača strana. IMENA, ŽIVOTI: Ove predizborne subote, 15. Cesarčeva knjiga imala je naglašeni propagandni karakter i u njoj, pored ostalog, piše da do dugih redova ispred moskovskih prodavnica ne dolazi zbog oskudice robe, već zbog naglog porasta kupovne moći građana. In 2001, he got named the program director at , a position he performed until 2004.
Pobuna dece komunizma - Ja ne računam njegovo isključenje i smatram da njegov povratak u naše redove može koristiti i nama i SSSR!
Deca komunizma Milomira Marića za moju su generaciju bili slični Andrićevom Aliji Đerzelezu. Deca komunizma, opet kažem, za moju generaciju, su bila knjiga za koju su svi čuli, ali ju je malo ko čitao. Kad je knjiga 1987. Kad bih je poslije viđao po antikvarnicama ili kod prijatelja u kućnim bibliotekama, uvijek bih pomislio: Trebao bih ovo napokon da pročitam. Ali, eto, nikad nisam, sve do novog izdanja iz 2014. IMENA, ŽIVOTI: Ove predizborne subote, 15. Taj njegov tekst odlično korespondira sa predgovorom koji je Marić napisao za novo izdanje Dece komunizma. U njemu se, između ostalog, prisjeća pozitivnih odjeka prvog izdanja, i pohvala koje je, kaže, njegova knjiga dobila od figura kakve su Danilo Kiš ili Adam Mihnjik. Ipak, iz današnje perspektive, još je zanimljivije čitati iznova predgovor prvom izdanju i, recimo, epizodu skiciranu u tom predgovoru, o Ljubi Veselinoviću, nekadašnjem komandantu Druge proleterske brigade, koji se sedmog aprila 1986. Među junacima prvog toma su Karlo Štajner, Ante Ciliga, Živojin Pavlović, Dragiša Vasić, Božidar Maslarić, Vladislav Ribnikar, doktor Sima Marković, Mustafa Golubić, Ivan Maček Matija, Ilija Milkić, Triša Kaclerović, Ivo Marić, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović, braća Vujović, braća Cvijić, Josip Kopinič, doktor Nikola Petrović, doktor Ivan Očak, Srđa Prica, Rato Dugonjić, Olga Ninčić i Avdo Humo, Velimir Terzić, doktor Vladimir Velebit te Svetozar Vukmanović Tempo; među junacima drugog su: Mihailo Švabić, Radovan Zogović, Stefan Mitrović, Božo Ilić, dr. Vladimir Dedijer, Borivoj Viskić, Božo Ljumović, dr. Mirko Marković, Ćanica Opačić, dr. Blagoje Nešković, Ljubodrag Đurić, Veljko Mićunović, Koča Popović, dr. Ivan Supek, Ante Topić Mimara, Ljubiša Ristić, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, Radisav V. Filipović te Aleksandar Joksimović. Namjerno nabrajam sva imena navedena u sadržaju knjige, kao neku vrstu asocijativnog oblaka. I mada je tih imena mnogo, junaka knjige je mnogo mnogo više. MUSTAFA, CRVENO I CRNO: Marić je sudbinama svojih junaka iskreno fasciniran. Srž knjige, i tematski, i po intenzitetu fascinacije, pa i po količini teksta posvećenog jednoj osobi jest u poglavlju Crna ruka crvene internacionale, poglavlju o Mustafi Golubiću. Na stotinu i šezdeset stranica koje bi mogle da funkcionišu i kao posebna knjiga Marić priča priču o Mustafi Golubiću, čovjeku konspiracije, kako bi rekao jedan drugi autor. U Kini je vukao gospodu u rikši. Atlantik je prešao skriven u sanduku od banana na jednom brodu, a iz Meksika se u SAD prebacio u vagonu punom vodovodnih cevi. Zbog potreba službe umeo je, isto tako, stručno da osvaja srca pariskih balerina ili žena indijskih maharadža i šalje im prave cvetne vrtove. Zanimljivo je, danas trideset godina nakon 1984. Predstava Tajna crne ruke jedva da je za sedam dana imala gledalaca koliko Atelje 212 za godinu dana, a Narodno pozorište od januara do septembra. Beograd se te 1984. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Kolubarskoj bici adaptaciji romana Dobrice Ćosića Vreme smrti , tvrdi se da je pitanje buduće državnosti i opstanka srpskog naroda suludom i mudrom vojnom strategijom na padinama Suvobora rešio vojvoda Živojin Mišić. U Sava centru, u mjuziklu Tajna crne ruke, glavni državotvorac je đeneralštabni pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, uz pomoć sarajevskih atentatora. To je onaj stil u kojima je važnije da nešto dobro zvuči, nego da je baš sto posto faktografski tačno, oni tekstovi koji na osoben način variraju onu famoznu Hegelovu frazu i po kojima ako zavodljivost teksta eventualno kvare činjenice — tim gore po činjenice! Neki od najpoznatnijih ovdašnjih novinara, poput Senada Avdića ili Denisa Kuljiša, išli su često tom marićevskom brazdom, koju su, isto tako, pokušavali da slijedi i mnogi drugi. Takav feljtonizam je legitiman žanr, kad ostane u vlastitom okviru, a Marić za razliku od nekih epigona, naročito iz novije epohe po pravilu radi tako, pa su mu tekstovi čitljivi, zabavni i inteligentni. U tom smislu, a i u kontekstu geneze ove knjige na novinskim stranicama, ona gotovo može da se nazove i bulevarskim romanom. U Marićevom romanu čitamo i o Sarajevskom atentatu, i o Španskom građanskom ratu, o Golom otoku; pratimo zakučaste životne puteve Koče Popovića i Svetozara Vukmanovića Tempa, svjedočimo ljubavi Avde Hume i Olge Ninčić, u prolazu nekoliko puta susrećemo Ivu Lolu Ribara, a neka nam imena odjeknu prustovski za ovog čitaoca, recimo, Antun Mavrak. Pred kraj drugog dijela susrećemo Dušana Makavejeva, pominjanog Ljubišu Ristića, Želimira Žilnika. Kad je riječ o posljednjim poglavljima knjige, naročito je interesantno ono pod naslovom Mučne osamdesete, s podnaslovom Bezazleni revolt potomaka: narkomani, hipici, pesnici, rokeri, maljčiki, Crvene brigade. Na sarajevskim stranicama ovog poglavlja, majstorski je zipovano i sačuvano ono Sarajevo iz osamdesetih godina prošlog vijeka, mitologizovano stotinu puta dok je još postojalo, a onda još i milion puta nakon što je nestalo, gotovo uvijek uz manje ili veće friziranje prošlosti. Tih dvadesetak sarajevskih stranica kojima defiluju Srđan i Nenad Dizdarević, Duško Trifunović, Abdulah Sidran, Rajko Petrov Nogo, Goran Bregović, Emir Kusturica, Bata Čengić, Ivica Matić, na kojima se mistifikuje i demistifikuje Olimpijada, u isto vrijeme su i vjerna slika prošlosti i mutna anticipacija nekih aspekata budućnosti. Ne sporeći njenu onodobnu kontroverznost, danas se knjiga čita skoro kao idilična slikovnica o čudesnoj sudbini ne neke tamo Amelije Pulen, nego jedne zemlje i njenih ljudi. Ima nečeg simpatičnog i dirljivog u toj vrsti ego-tripa, danas dvadeset i sedam godina nakon prvog izdanja Dece komunizma. Kad je o novinarstvu i publicistici riječ, naime, ta je knjiga sama po sebi postala neka vrsta simboličkog graničnog kamena nekadašnje SFRJ.
Popular Videos - Milomir Marić & Newscaster
Dedijer mi je govorio da je za shvatanje nekog vremena potrebna istorijska distanca. Ako me vi, umesto da me pustite da odem na zapad, pošaljete na istok, znajte da me nećete zaplašiti, jer znam da ću i tamo naći svoju sabraću. Zakratko, na Trećem kongresu KPJ, 1926. Hapšen je sredinom 1930, kao i 1932. Gorkićeva naredba je da se dalje takva prepiska spreči, jer među komunistima izaziva nepotrebnu zabunu i komplikacije. Marković je rođen 1888. Otuda njegovo prikazivanje stanja u KPJ posle Obznane kao — povlačenje u redu. Padali su ili se jedva provlačili, polažući privatno više razrede gimnazije, dane traćili kockajući se i igrajući bilijar u kafani Zlatna moruna. Rekao je Simi Markoviću da to čini po odluci ministra unutrašnjih dela, kojom se nova opštinska uprava smenjuje, zato što je nepropisno položila zakletvu.
[Factcool bih|Udate zene koje traze avanturu|Društvene mreže seminarski]
Post je objavljen 15.01.2019. u 13:26 sati.