Marketing
Čvenk spaja - Brzog datiranja
rječnik stranih riječi
Click here: Čvenk spaja
To rezultira izobličenom i neoštrom slikom. Petim poglavljem se vraćamo kući gdje aktere, strategije, znanja i vještine promišljamo na razini Hrvatske. I da ga svi u Domu i u školi trebaju tako zvati. Riječ je o vrlo malenoj tipkovnici širine 208, a visine 108 mm, koja je od ruba do ruba načičkana malenim bijelim tipkama.
Kušan je svoje junake posve preselio iz ruralne u urbanu sredinu, točnije, zagrebačku urbanu. Nauči ih kako doći do sreće. Pronaapplei jednu riječ prema kojoj možeš odrediti o kojem je govoru riječ u pjesmi.
44583223-HRVATSKA-DJEÄRJA-KNJIĹ˝EVNOST - Magnes lithos, metria mjerenje istraživanje ruda pomoću zrakoplova, tj. Selske se babe spominaju da su Glumci se utakmice prodali da su videli da više nedu prvi a selski muži pak veliju da bi i oni prodali da oče do kupiti.
HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST -odgovori za usmeni dio ispita 1. DJEČJI ČASOPISI U 19. Pajo Pavao Kanižaj rodio se u podravskom selu Đelekovcu pored Koprivnice 1939. Djetinjstvo i gimnazijsko školovanje proveo je u Koprivnici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sada živi. Prve tekstove napisao je na mjestu gdje je danas Podravkina Atačeva žlica, a objavljeni su u gimnazijskom Osvitu i Glasu podravine. Dobitnik je mnogih domaćih nagrada za humorističko-satiričko stvaralaštvo, te prve nagrade na Internacionalnom festivalu humora u Italiji. Knjige za odrasle: Na golom otoku, 1967. Knjige za djecu i mladež: Bila jednom jedna plava, 1970. Kad sam bio odrastao, 1983. Ta divna čudovišta, 1988. Pisao je stihove za slikovnice, kazališne predstave, radijske i tv emisije i 2 cjelovečernja crtana filma, upravo on je napravio scenarij za crtani Čudnovate zgode Šegrta Hlapića koji smo gledali na satu. Nakon zbirke za odrasla čitatelja Na golom otoku, 1970. U zbirci poseže za standardnim motivima, koje sagledava kroz humor. Zbirku karakterizira motivska depoetizacija te dječji humor i naivnost — motivsko prevladavanje. Prsluk pucam najprepoznatljivija je Kanižajeva pjesnička zbirka. Tom igrom pjesnik se želi približiti djetetu, jer takav stih je sam dječji govor. Međutim taj nesklad, pravopisni znakovi, djeluje komunikativno upravo zbog pjesnikova zaštitnog znaka — humora. Zbirka predstavlja jezično prevladavanje. Njome eksperimentira formom stvarajući tzv. Takve pjesme ponajprije svjedoče o pjesnikovoj igri, o naporu da se formom svidi djetetu. Zato je obilježje ove zbirke formativno prevladavanje. U zbirkama što su uslijedile — Zeleni brkovi, Zdrprmapan, 3čave pjesme, Čudo u djetetu Kanižaj učvršćuje i neke pjesme iz prijašnjih zbirki, no i tad je uvijek nov i začudan. Između niza obilježja valja istaknuti pjesnikovo nasljedovanje usmene književnosti, kroz humor. Zbirka Čudo u djetetu na crti je Kanižajeve prakse za motivskom i jezičnom raznolikošću. Kanižaj je važan i kao dijalektalni dječji pjesnik, on je Podravac kajkavac i tu činjenicu izražava u svom stilu. Pajo Kanižaj je dosad objavio pet proznih zbirki — Kad sam bio odrastao, Ta divna čudovišta, Treće i druge priče, Čudo u djetetu, Prozor u prozu. U prozi je umjesto jezične igre više sklon aluzivnosti, parodiji, dvosmislenosti, paradoksu... DJEČJA POETSKA ANIMALISTIKA Krklec, Majer, Parun - javljaju se životinje u svim rodovima i vrstama: mačke lovci , miševi žrtve , zečevi, medvjedi, žirafe, majmuni, slonovi, vrapci, lastavice, ševe… - ocrtane su zbiljski ili antropomorfno radi pouke s pedagoškom poantom - stara dječja poezija pjeva o prirodi i domaćim životinjama - suvremena dječja poezija ne mijenja izbor motiva, nego strukturu i karakter — umjesto zbiljskih motiva prevladavaju imaginativne igre, raznolikost strofa i stiha, humor GUSTAV KRKLEC - rođen je 1899. Prisutan je humor, ironična zapažanja... Stihovi su istodobno i basne po 4 stiha čime je osuvremenio bajku i epigrami i sugestivno slikovite pjesmice: ZVONCE O REPU, DRVENI BICIKL, MAJMUN I NAOČALE, NI SAN NI JAVA - zbirke pjesama: LIRIKA, SREBRNA CESTA… VJEKOSLAV MAJER - 1900. Nov je po tomu što životinje seli u grad nisu više u šumi, kupuju stvari u dućanima, uređuju svoje stanove modernim namještajem, vode razgovore... Pjesma ZEKO U KAVANI. Otkriva čuda iz životinjskog svijeta na maštovit, imaginaran i krajnje jednostavan način. Zbirka sadrži stotinjak kratkih pjesama podijeljenih, formalno u 4 ciklusa. Stihovi su kratki, često od jedne riječi. Motivi su životinjski, u kojima ona želi izraziti životno iskustvo i mudrost, a ponekad i neku šalu. DJEČJI PJESNICI U 19. STOLJEĆU IVAN FILIPOVIĆ 1823. Roda u drugom stanju '88. Priče iz male sobe'89. Slikovnica Lavice na kavici '90. Zbirka igrokaza Duhovi sa strahurna'95. Paljetka najviše doživljavamo kao pjesnika — hrvatskom pjesništvu podario je novu poetiku, a najvažniji je humorni ugođaj i igra ispod koje se krije oplemenjena poruka Miševi i mačke naglavačke - među prvim najboljim zbrikama hrv. DIJALEKTALNO DJEČJE PJESNIŠTVO STJEPAN JAKŠEVAC, PAJO KANIŽAJ, IVICA JEMBRIH, LJUBICA DUIĆ-JOVANOVIĆ STJEPAN JAKŠEVAC 1916. PERIODIZACIJA HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI NAPOMENA — Hranjec je rekel da kod ovog pitanja treba znati samo periode i predstavnike, a ne govoriti o predstavnicima. Dakle, osnovno je da naučite sve što je sa plavim slovima napisano, a ovo ostalo je za one koji žele znati višeJ Hrvatska književnost nema dugu povijest, traje dulje od dvjestotinjak godina. Problem je u tom da postoje razna gledišta kada počinje dj. Prema tome postoji više pristupa i teorija o nastanku dj. Prema poetološkom i književno-povijesnom pristupu hrv. Djelimo na ove periode: 1. KNJIŽEVNI POKUŠAJI U 19. STOLJEĆU - nisu bila estetsko izražajna djela - doba nacionalnog buđenja, osnivaju se ustanove... Pjesnici, pisci koji pišu za djecu Ivan Filipović - kod njega afirmiraju usmenu književnost 2. Časopisi Bosiljak, Smilje i Bršljan, a osim njih se pojavljuje još mnogo drugih časopisa u drugoj pol. St se prevodi i klasici - Andersen, Grimm, Nemcova 4. ZRELO DOBA - Začetnici: VITEZ, KUŠAN, MATOŠEC, BALOG - nakon 1945. SUVREMENO TEMATSKO I STILSKO BOGATSTVO - to je dječja književnost koju stvaraju pisci rođeni 40-ih godina pa sve do osamostaljivnja Hrvatske - razdoblje dramatičnih potresa na političkom planu Deklaracija, hrvatsko proljeće, samostalnost... Temom i obradom potvrđuje sklonost drukčijoj poetici od one s polovice 20-og st. U romanu što slijedi, nalazimo informacije o predhodnom djelu i sl. Djelo je sastavljeno od niza događaja u zagrebačkom Naselku — dječjih fakinarija, školskih doživljaja, doživljaja junaka… U djelu su predstavljene 2 obitelji — dobrostojeća dječaka Dade i obitelj Vragec. Humornih elemenata u djelu ima jako puno. To su: vicevi i dosjetke — Ej kornjačo, oćes brzo? Raznovrsne resemantizacije — Ima ovako: tuberkulozna plućica na kiselo i potkoljenica s meniskusom. Leksičke rasčlambe i «tumačenje» - besjediti kad netko nema na čemu sjediti Humoristički opis — Veliki čimpanza nalaktio se s druge strane i gledao ovo stvorenje s nosom Nosonju. Tu i tamo zaroktao je od zadovoljstva kad se sjetio kakva ga je mogla zadesiti nesreća a nije. Odnosno kakva je sreća što je ostao majmun. Raznovrsna preuveličavanja, žargonske varijante i sl. Radnja se odvija u kratkim sekvencama, brzo. Humoran, radnja se jedino uozbiljava kad Vragecima hoće srušiti novu kuću. SMOGOVCI I STRAŠNI BONGO — Fabula je puna tajanstvenih zapleta — krađa slika iz galerije, otmica djeteta - i lokacija dvorac Mokrice. Prisutne su hiperbolizacije: petogodišnji dječak Bongo je genijalac, pomoću kompjutera razgovara sa svemircima, posjeduje ekstrasenzorne moći… Tematska angažiranost nije naglašena kao u prvom djelu, likovi poštuju temeljne institucije sustava izuzev kriminalaca Cnog Džeka i Kumpića i tek unutar njega žele živjeti otvačeno. Orežana mjesta gdje se problem mogao dublje fiksirati završava dosjetkom ili pak neuvjerljivim zapletom. Humor i napeta priča. ZBOGOM SMOGOVCI — likovi su odrasliji, a djelo završava sretno: lopov Džek se obratio i oženio. SMOGOVCI I BIĆE IZ SVEMIRA — Smogovci se suočavaju sa zlim bićem iz svemira. SMOGOVCI U RATU — prikazuje se humor i u ratnim neprilikama. Vrijeme događanja: domovinski rat. EKO EKO — Mjesto radnje je smetlište u jaruzi na Hrčkovom brdu gdje se igraju djeca — Vesna, Krcko i blizanci Voki i Toki. Eko Eko je vanzemaljac s planeta Bona koji je završio na Zemlji zato jer mu se pokvarila letjelica. Sve govori 2 puta jer mu se pokvario pretvarivač za govor. Djeca oslobađaju Ekovu sestru iz zarobljenišva zato jer se Smeć htio oženiti njome, zarobljuju Smeća te čiste pomoću mehaničkih životinja koje jedu smeće Žderi, čiste planet i ostavljaju ga lijepoga Vazima. Za nagradu, čuvši na Bonu što su djeca napravila, Krcka ozdravljuju, te on više nije slabouman. Na kraju se djeca vračaju kući. Roman je dobio nagradu I. To je znanstveno — fantastični roman, ali i ekološki roman. Djelo želi upozoriti sve na probleme otpada i zagađivanja, pa je sve u romanu podređeno toj temi. U romanu je prisutna igrivost, ležernost te humor. Mjesto događaja je kuća broj 26 u Nikakvoj ulici, u kojoj živi i pripovjedač. Djeca su ravnopravna u pripovijedanju, ako pisac priča o djeci, djeca moraju i o njemu. Predstavljaju se djeca u stanu, u igri, s roditeljima, na izletu — sve teče ležerno i lako te je ispunjeno dječjim duhovitostima i spontanostima. Ambijentalno je vezana uz urbanu sredinu, s drugačijom djecom, njihovim navikama, nazorima, odgojem i govorom. Obično je popraćena humorom. Ona se u njegovim romanima prepoznaje kao: traženje kontinuiteta u suvremenoj kulturi — svijet postaje veliko selo, odnosno zajednica. Predstavljaju se djeca urbane sredine koja imaju uzore u medijima — film, strip, TV. Taj odnos je vidljiv i u socijalnom smislu. Djeca Naselka su siromašna, a djeca nebodera nisu, ali se oni svi zajedno igraju bez ikakvih predrasuda, dok među starijima ima tih predrasuda. Infantizam u pripovijedanju — Hitrec protagonistima pridružuje sukladan izraz, podjetinjuje ga stilizacija usmenog spontanog govora te česti implikativni izrazi istaknut je odnos jeans prozaika spram usmene književnosti — odnos nije ironijski nego će Hitrec usmenoknjiževni izričaj koristiti parafrazički — Imat ćemo lijepo vrijeme, toplo i sunčano, s temperaturom između 30 i 33 stupnja. Samo će povremeno padati sjekire. Štono kaže narodna pjesma: poranili rano u nedjelju — a nerijetko će biti inerpolirani u naraciju — Kad su bijelu knjigu proučili, kako bi rekla narodna pjesma, skoče na noge lagane. Leksička je oporbenost barem trovrsna — u izboru tuđica kao manifestna gesta pripadnosti svjetskoj kulturi, npr. Pritom valja uočiti nekoliko funkcija: u Naselku se čuje kaj dok u Neboderu ne sinonim za građanski, gospodski stalež, dok kaj govore samo čistačice u školi i kumice na placu. Taj govor će funkcionirati kao otklon od standarda te će presdstavljati i obrazovnu razinu lika; Kaj će se javiti kao granidbeni element Hitrecevog humorizma, najprije na leksičkoj, točnije resemantičkoj razini — Samo nek zbrišu — linkovao je Nosonja — već buju njih zlepoglavili. Ak se ne središ, tak te bum puknul da bu ti se cela fasada razlepila po zidu. Njegov kaj nije nov, nego je on konstruktivan element njegova humorizma, te je čimbenik u građenju modela tinejedžerske proze. Hitrecov književni opus pripada, novom tipu proze, ambijentalno vezane uz urbanu sredinu, proze s drukčijom djecom, njihovim navikama i nazorima, odgojem i govorom. DRUŠTVENI I KNJIŽEVNI KONTEKST SUVREMENE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI Kratko razdoblje NDH, zbog ratnih ne prilika, nije bilo osobito književno plodno. Bitno je tek zapaziti da se uklanja angažirana dječja književnost lovrakovskog tipa, umjesto nje forsira se književnost koja apostrofira tradiciju, obitelj. U tom razdoblju, pokraj Jagode Truhelke, javljaju se Zlatko Špoljar, Josip Cvrtila, Štefa Jurkić, Edo i Branko Špoljar i Agata Truhelka. Ono je s jedne strane nametnulo stav da upravo otad počinje prava književnost i drugo, da ta književnost mora jasno, otvoreno i transparentno služiti ciljevima nove vlasti i snažiti tečevine oslobodilačke borbe. Totalitaran pristup umjetnosti negirao je time nju samu jer je umjetnost u prvom redu stvaralačka sloboda! Ovakvom modelu instrumentalizacije umjetnosti, estetskom dogmatizmu javljaju se ubrzo prvi otpori. Nakon što se na političkom planu dogodila Rezolucija Informbiroa 1948. A početna će i međašnja godina za noviju i suvremenu hrvatsku dječju književnost biti upravo 1956. Ova dva hrvatska dječja pisca uistinu su začetnici i najavljivači suvremenoga pristupa, ali i funkcije dječje književnosti. Riječ je, načelno, o dječjoj književnosti što je stvaraju pisci od kojih su neki rođeni četrdesetih godina 20. U tom razdoblju na hrvatskoj književnoj pozornici dogodili su se najprije na političkom planu dramatični potresi, obilježeni ponajviše sve jačom težnjom hrvatskoga naroda za slobodnim disanjem u okviru jugozajednice; nakon Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika 1967. Svi su se ti događaji izravno odzrcalili u književnosti. Književnost se pojavljivala dvojako. Jedni su književnici stvarali djela hvalospjeve tadašnjem ideološkome modelu, drugi su - većina - iskazivali drukčiji, oporbeni stav. U izrazu jedni su nastavili njegovati tradicionalnu žanrovsku strukturu, drugi dječji pisci nastoje osuvremeniti svoj rukopis, sve zbog recepcijske atraktivnosti, nerijetko pritom ostvarujući metatekstovne postave. Općenito se za ta nova strujanja u književnosti rabi termin postmodernizam, koji vrlo transparentno zapažamo i u suvremenoj dječjoj književnosti. Ova pojmovna razlika bitna je za dječju književnost. U dječjoj hrvatskoj suvremenoj književnosti moguće je zapaziti niz pojava koje, općenito, legitimiraju tu književnost kao suvremenu književno-jezičnu objavu i ujedno kolidiraju sa sličnim zamišljajima u odrasloj hrvatskoj književnosti. Općenito se za suvremenu dječju književnost može ustvrditi da se piše mnogo i - dobro: susrećemo se s pojavom novih, mladih imena pretežito u prozi , s tematskim proširenjem te književnosti i, osobito, s obiljem novih stilskih zamisli, koje su dijelom preseljene iz odrasle književnosti, ali su u većini slučajeva motivirane nakanom da se književni tekst svidi malom čitatelju. Sve do trenutka otrežnjenja; tada si opet kao prvo, obično malo jadno drvo. A boli te i ludara. Ukratko, suvremena hrvatska dječja književnost, i temom i obradom, potvrđuje sklonost drukčijoj poetici, posve drukčijoj od one s polovice 20. Jagoda Truhelka rođena je 1864. Potekla je iz učiteljske obitelji podrijetlom iz Češke, u kojoj je i djedov djed bio učitelj. Truhelkinog je oca iz Češke u Hrvatsku doveo hrvatski pedagog Ivan Filipović. Svoje djetinjstvo Truhelka je provela u Osijeku, koji je u svojim djelima opisivala s ljubavlju sto je uspoređuju sa Šenoinom ljubavlju prema Zagrebu. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, Truhelka postaje učiteljica. Radila je i živjela u Gospiću, Banja Luci, Sarajevu i najviše u Zagrebu. Kao tridesetogodišnjoj učiteljici Hrvatski pedagoško — književni zbor tiskao joj je 1894. Jagoda Truhelka umrla je 1957. Još prije Tugomile Jagoda Truhelka 1864. No nakon leta u bosansku srednjovjekovnu hrvatsku povijest Vojača, 1889. Truhelka najavljuje zanimanje za dječju psihu lirsko-esejističkim djelom U carstvu duse 1910. U životu Truhelkinu jasno se prepoznaju četiri faze, lokacijama odredljive: 1 osječka 2 zagrebačka 3 gospićko-zagrebačka 4 bosanska Rodila se 5. Oba joj roditelja bijahu doseljenici, majka mađarska Njemica, otac Čeh, koji se nakon poznanstva s hrvatskim studentima u Pragu trajno doselio u Hrvatsku i službovao u Virovitici, Valpovu i napokon u Osijeku, učitelj u čijoj se obitelji gajio domoljubni, hrvatski duh i živjelo uzornim kršćanskim životom. Obitelj se nakon očeve smrti seli 1878. Kao dvadestjednogodišnjakinja, Truhelka je imenovana predstojnicom Više djevojačke škole u Gospiću. Tu je školu uspješno ustrojila, usprkos krajnje nezavidnim uvjetima u Lici i rijecima bez pokrića od prosvjetnih vlasti u Zagrebu. No na samom početku 20. I u toj sredini radi na promicanju umjetnosti priredivši čak dječju operu na predlosku Humperdickove djecje igre Ivica i Marica. Sarajevo u dramatičnim preratnim uvjetima; u njemu ostaje do 1925. Otad intenzivno stvara, a umire 1957. U toj prebogatoj životnoj crti jedne predane učiteljice, javne i pedagoške djelatnice, a prije svega spisateljice moguće je izdvojiti nekoliko koordinata, stožernica. Prva izvire iz obiteljskog odgoja, prožeta kršćanstvom i idealizmom. Temeljne vrijednosti u obitelji učitelja Antuna Truhelke bijahu tradicionalizam i patrijarhalnost, ravnaju vjerska načela koja predstavljaju civilizacijsko nasljede. U takvoj obiteli obiteljske su veze čvrste te je kućni odgoj pretpostavka ljudskijem, sretnijem životu. Činjenicu je Truhelka naglašavala u svojim pedagoskim člancima, ona joj je podloga i za gradenje moralnih načela u književnom tekstu, u kojem ce kršćanski osjećaji i kršćansko načelo biti neprestance transparentni. Dalje, u obitelji češkog doseljenika gradilo se iskreno i plameno domoljublje. Jagoda Truhelka će i predavati hrvatski jezik, a 1894. Truhelka nije bila učiteljica samo praksom nego i teorijskim promišljanjima. Pritom polazi od Forsterove moralne pedagogije, da, naime, učitelj mora biti isitinski prosvjetitelj a to pretpostavlja i osnovni primjer, ne treba težiti pretjeranom materijalizmu i i intelektualizmu u nastavi, nego djecu treba učiti ljubavi i toleranciji, estetskom i moralnom odgoju te njegovanju tradicije, a u pristupu valja njegovati individualni pristup i revezibilnost u odgoju i naobrazbi. Isto tako u nizu članaka i književnim djelima Truhelka se zalaže za ravnopravnost žena. Žena mora biti slobodna, mora joj se pružiti mogućnost izbora, a da bi to mogla, treba joj omogućiti izobrazbu. Škola za Truhelku nije samo mjesto za postignuće zvanja nego i put do ženske neovisnosti, iako u idealističkom smislu-kao utjelovljenje dobrote i požrtvovnosti. Ta polazišta književno je oblikovala u epistolaru U carstvu duše 1910. Svi ti stavovi učiteljice Truhelke odzrcaljuju se, jasna su i prepoznatljiva podloga u svim njezinim tekstovima. Pokraj niza radova u časopisima, Truhelka je započela Tugomilom 1894. Tako su i druga njezina djela, s današnjeg motrišta, samo spomena vrijedna; Božja ovčica 1923. Tek trilogija Zlatni danci svakako je najbolje što je Jagoda Truhelka darovala dječjoj hrvatskoj književnosti. Ova proza zapravo je pisani spomenik autoričinu osječkom djetinjstvu. O poprištu zbivanja, o rodnom gradu bit će niz slikovitih opisa koji funkcioniraju kao pozornica dječjih dogodovština. Nisu to lokacijski neodredljivi opisi, nego stvarna ulica Truhelkina djetinjstva, jasno i detaljno predstavljena: To je bila sasvim obična ulica ili bolje: uličica, podalje od gospodarske sredine grada. Okratka i ravna te široka dosta, da su u njoj svoja kola mogla uporedo voziti. Najednom joj je kraju veliki križ spram podravini, a na drugo se protegla u grad. Kuće su niske, jedna kao druga. Pred velikom kućom jedan do dva duda,kao stražari prave hlada. Ispod visokih krovova, većinom od mrke trske, visila su sve do dna prozorca kao dva oka pospano i začuđeno, vratašca postrance činila su se kao sva iskrivljena usta i eto, vide ti se sve te kućice kao golema lica nekakvih čudesnih bića, što se mirno i tiho godine i godine zgledaju, a ne mogu se sastati. S ulicom i gradom srasli su njegovi stanovnici te se oboje međusobno određuje-niti bi se likovi u trilogiji mogli zamisliti bez osijeka, a niti osijek bez tih dragih osoba i događaja. Već u tome opisu ističe se autoričina ponajvažnija odluka, poetski detaljizam, emotivan opis, ispisan ljubavlju i srcem, onako kako je i Šenoa podrijetlom također Čeh! Zlatni danci, kao i neka druga djela, žanrovski su neodredljivi. U trilogiji nema organizirane fabule pa tad ni njezine razvojne linije, posrijedi je niz omanjih cjelina koje povezuju isti likovi i prostor. Promjenama, uspješnim varijacijama iz djetinjstva i atmosfere djetinjstva Truhelka uspijeva nadomjestiti čitaocu uzbudljive radnje i zadržati njegovu pažnju. To su djeca čvrsto vezana uz obitelj, život im je isprepleten sa životom najbližih odraslih, a opet nisu slijepi poslušnici, nego živa i radoznala djeca koja su određena moralnim okvirima hrvatske građanske obitelji 19. Četrnaestogodišnja Anica najstarije je dijete, k tome žensko, što određuje njezinu pokroviteljsku poziciju, ali i nejednakost spram muške braće. Lik se pridružuje galeriji Truhelkinih ženskih lik ova, točnije, njihovu položaju u društvu: sve autoričine žene — Tugomila Kalinovićeva, učiteljica Vlasta Petrovićeva, Dragica Kružićeva, glasoviračica Monika... Posve drukčiji je Ćiro: radoznao je dječak, voli otkrivati, on je, zapravo rušitelj iluzija, prizemljuje sve ono što sestra doživljava na krilima mašte, dakle, u knjizi funkcionira kontrapunktno. No, time utjelovljuje još jednu stranu dječje naravi - težnju za odgovorom na neobjašnjiva pitanja, pojmove i odnose te obogaćuje dječje likove u trilogiji. Naivan je i radoznao, sklon oponašanju starijih, odavanju tajni, neprestano zapitkivanju, ukratko Truhelka je u svome mlađem bratu pokazala spretnost u emotivnom opisu dječjeg lika. Tako svi troje u Zlatnim dancima žive kao skladna cjelina čiji se djelići dopunjuju i međusobno uvjetuju. Preko likova autorica je ostvarila tople, drage ugođaje djetinjstva pokazavši da zanimljivo dječje štivo nije samo u napetoj i uzbudljivoj priči nego i u ugođajnosti. Zato je i rilogija na najplemenitiji način afirmirala do i obitelj, obitelj u kojoj svakodnevni ritam teče po etičkim načelima sazdanim na kršćanskim istinama; zato taj i takav dom zrači toplino i ljubavlju. Napokon, Zlatni danci su i osobita stilska vrijednost. Ponajprije, Truhelka ima dara za odabir poetskih detalja. Poetski detaljizam u ukupnoj je strukturi odmorište u čitanju i u funkciji je oplemenjivanja svakodnevice: Tu ih zateče veličanstven prizo. Pred njima se zacrvenilo nebo kao polje božurovo. Crvenilo se sve jače žarilo, najposlije prijeđe u oganj i od njega se zapali nebo i zemljica, i vode Dravine potekoše kao rastopljena vatra, i sve je bilo okupano u zlato, biserje i sjaj. I najednoć iz onoga ognjenog mora pomoli se zlatna ploča, žarka zvijezda nebeska. Ne možeš u nju pogledati od ljepote sjaja i bljeskakojim je preplanula zemljicu. Nestalo je sve što je bilo blijedo i sivo. Sve je oživjelo radošću i veseljem. Intimizacija — izravno obraćanje čitatelju, deminutativi, kolorizam sukladan općem emotivnom ugođaju i simbolizam Sunce kao izvor života, ali i duhovnog svjetla! Još je jedna odlika tog stila česta, a vrijedi ne samo za nju nego za ukupnu stariju i noviju hrvatsku književnost: nazočnost usmene književnosti šire, svijeta usmenosti dakle i, kolokvijalno, ruralnog svijeta. To će međuprožimanje, ulaženje usmenoknjiževnih oblika biti isto onakvo kakvo zapažamo u mnogobrojnim primjerima hrvatske književnosti. Vidi se ono u interpoliranju usmenih oblika, osobito lirskoj pjesmi i poslovicama, od kojih bi se mogao sastaviti omanji gnomologij Trbuhom za kruhom; Danas lav, sutra mrav; Što je previše, ni s kruhom nije dobro; Što god maca okoti, miševe lovi; U sreći se ne ponesi , u sintagmatici usmenoga podrijetla Zato smo u Slavoniji, zemlji plemenitoj; kolo zametne sitna ljubičica , u narodnim frazeologizmima, čestima u govoru i usmenoj prozi stade i udri u razgovor, vesela im majka, puče glas po gradu , u usporedbama iz svijeta ruralnoga Kola su odskakivala kao orah po rašetu; kako je zdrava kao jabuka... Prema svemu, Zlatni danci ostaju trajnom vrijednošću u hrvatskoj dječjoj prozi. Pa dok uz djelo Ivane Brlić-Mažuranić vežemo bajkovit zamišljaj, Jagoda Truhelka otvorila je drugi, usporedni odvjetak u dječjoj hrvatskoj književnosti — stvarnosnu, lirsku, idiličnu prozu, primjerenu malom čitatelju, toplu i prisnu, daleku od dekadencije hrvatske moderne. ZVONIMIR MILČEC -rodio se 1938 u Zagrebu -završio je srednju grafičku školu, studij hrvatskog jezika i crtanja, a u Beogradu novinarstvo -piše za Večernji list, a kasnije ga uređuje, zatim za Zagrebački trg, Jutarnji list, bio je scenarist igranih i dokumentarnih serija, te kratkih filmova, te se uključivao u razne kulturne akcije Djela: -Zadnja pošta Zagreb, U Zagrebu prije podne, Zagreb je Zagreb, Pozdrav iz Zagreba, Pješak u Zagrebu -knjige u kojima objedinjuje pisanje o srednjoeuropskom šarmu glavnoga grada: Galantni Zagreb, Nečastivi na kotačima, Zagrebački gradonačelnici, Od Zagreba ljepše su samo Zagrepčanke i Zagreb je inače lijep. Škola je tek okvir, a glavno zbivanje se odvija u zagrebačkom briježnom dijelu Bukovcu u kojem živi dječačka klapa: Giza Vlado Gizelin , Truli, Bimbo, Kanta i Rolo. Glavni junak Giza, čuvši prodoran prepoznatljiv zvuk Trulog pokraj škole, posve je zaboravio na nastavni sat: profesor Deščak ga zato kažnjava ostajanjem u razredu nakon nastave. Pritom pobliže upoznaje Zubatog, liječnikovog sina, te ga on čak vodi u svoju raskošnu kuću žaleći prijatelja. No zov klape je jači — Giza pobježe svojima. Autor niže događaje i nestašluke dječakove družbe, npr. Glavni lik Giza postaje glavni tek negdje u polovici romana u početku je Bukovačka klapa bila bez vođe , nije blizanac Kvržici, Ljubanu ili Koku.. Svi dječaci su vršnjaci, nastupaju kao jedan, oduševljavaju ih iste fakinarije, ali je ipak svaki od njih individualiziran nekom osobinom, npr. Truli je znao na više načina zviždati. Zvižduk je poziv na igru, a svaka klapa je imala isto tako svoj žvižduk, kao način raspoznavanja. Autor je depedagogizirao svoju prozu — značajna su 2 odnosa , kao i u drugim romanima— ponašanje dječaka u školi i crkvi i odnos spram odraslih. No njegovi dječaci nisu delikventi niti negativci jer je autor , smjestivši ih u svoje djetinjstvo, svjestan da tada nisu ni postojali društveni uvjeti za znatnija asocijalna ponašanja te se dječačke vragolije njegovih junaka odvijaju u okvirima temeljnih sustava vrijednosti: zato im je u školi ipak kakva — takva ocjena, a svoje kockanje pred crkvom iskupljuju zahvaljujući zvonaru, tjeranjem mijeha u orguljama. Roman je napeta priča ostvarena na doživljajima jedne klape, igrivo i ležerno je ispripovijedan, tako da ne zamara malog čitatelja, uvjerljiv je u određenoj mjeri autobiografski. POSLJEDNJI ZVIŽDUK — je nastavak. Autor se vraća u grad, u drugačije odnose među likovima. Gizina je klapa odrasla, prilike su se nešto izmijenile, pa se radnja događa na zagrebačkom asfaltu. Giza postaje športski stanovnik maksimirskog stadiona, te sanjari o Jadranki. Fabula u djelu je koncentrirana oko dvojega što je vezano za glavni lik: ulazak u stadion među nogometne zvijezde, te buđenje ljubavnog osjećaja. Pripovijedanje je zgusnije i napetije. Autor se ne igra da bi se likovi iz predhodnog djela spominjali u narednom, nego se on igra na pripovjednoj razini, te je ona igra tema u djelima — ta igra je najvažnija odlika njegovog stila. Ta igra se očituje u: pojmovima dokumentarističke naravi Dinamovi slavni igrači, nazivi pojedinih zagrebačkih ulica i sl. Humor je ostvaren s bezbrojnim dvosmislenostima, kontekstualnim neusklađenostima, značenjskim preoblikama i paradoksalnim izričajima Roman pokazuje vezu s jeans prozom — od stane uzora u medijima, jezikom žargonizmi , dijalektom kaj — kao i Hitrec upotrebljava staleški kaj, kojim ne govori zagrebačka krema, govor malih bukovečkih ljudi PRIČA O NOVINAMA — dokumentarna edukacijska proza i pripovijest i zbir duhovitih reportaža ujedno. Knjigom autor želi poručiti kako nastaju novine, što je redakcija, što rotacija ili pak novinska vijest. Sugovornik mu je znatiželjan dječak Filip kojega autor, vodeći po redakciji, upoznaje s tajnama novinarskog posla. Knjiga i izgledom — trostupačnim prijelomom, istaknutim naslovima, uokvirenim vijestima i fotografijama — podsjeća na novine. BAJKOVITA SUVREMENA DJEČJA KNJIŽEVNOST — ŠKRINJARIĆ, STAHULJAK, IVELJIĆ, HORKIĆ, GARDAŠ, HERCIGONJA, MILOŠ U novom shvaćanju dječje književnosti javljaju se i novi odnosi i zamišljaji spram bajkovitog, a najzornije se mogu pratiti u književnom djelu triju spisateljica — prvih 'književnih dama' moderne hrvatske dječje književnosti: S. Publici se predstavila razmjerno kasno, u 39. Popularnost je među dječjom publikom stekla bajkovitim pričama koje je smišljala za svoga mlađeg brata. Upravo taj poticaj inicirao je nov pristup u stvaranju modela nove bajkovitosti. Priča je to o maslačku koji želi biti kao drugi, no ljepota ne traje, a bajka ostaje; život i bajka dobivaju novu dimenziju; riječ je o njezinoj resemantizaciji jer u priči ne funkcionira samo kao žanrovska označnica već kao čudesna, nova stvarnost. Priča ' Nezadovoljna bubamara' zapravo simbolizira čovjekovu sklonost da bude netko drugi. U priči bubamara priželjkuje drukčiju, zelenu boju. Zbirku započinje pričom 'Traži se naslov'. U priči 'Njegovo veličanstvo poštar' umorni poštar zaspi, a kad mu 3 ježića žele uzeti torbu da se igraju, otac ih pouči da je poštaru torba potrebna. U 'Čovječuljku od plamena' dječak želi izvesti čovječuljka iz spilje u svoj svijet, ali on tamo počinje blijedjeti — ne može opstati u stvarnosti, jer pripada bajci. U 'Neposlušnim tipkama' autorica narušava obrazac usmene bajke i na formulaičnoj razini Bio jednom jedan kralj... Ovom zbirkom afirmiran je novi tip bajkovite priče, koji je iznikao na prevladavanju, modeliranju dotadašnjeg zamišljaja u gradnji, a materijalizira se na sintagmatskoj, formulaičnoj razini — zanemarivanje čvrste bajkovite strukture, u uvođenju simbolizacija osobito iz svijeta prirode i u uvođenju novih likova i njihovom usporednom življenju s onima iz stvarne zbilje. Od usmene bajke autorica preuzima duh optimizma i poučnost te se afirmira plemenitost, humanizam i vjera u prijateljstvo. U tom smislu su i ove zbirke: 'Dva smijeha' 'Zmaj od stakla' 'Knjiga o pajacima' 'Kuća od slova' 'Svaštara' 'Kakva je to ljubav bila' Knjigom 'Pisac i vrijeme' započinje ciklus opsežnih formi — kombinacija bajke i romana. Poveznice tih knjiga su na lokacijskom i idejnom planu te na planu likova. Umjetnik se izbavlja iz otuđena urbana svijeta i smješta se u izvorni svijet, u kojem počinje djelovati mašta. Niz nastavlja roman 'Pisac i princeza'. Treća knjiga u ovom ciklusu je 'Slikar u šumi'. Uvodi nove, začudne aktante. Dok usmena bajka počiva na uobičajenim nadnaravnim likovima, autorica uvodi cijelu galeriju novih likova: ježevi, snjegović, vrabac, kornjača, kesten, klavir, drvo. Pritom primjenjuje andersenovski postupak, antropomorfizacijom stvara sav splet odnosa antropoidnog te animalnog i florističkog svijeta. Zagreb Ona je prava dječja suvremena fantastičarka. Nakon diplome na Glazbenoj akademiji i Filozofskom fakultetu djeluje na nekoliko područja: predaje solo pjevanje, bavi se lutkarstvom, javlja se književnim radovima. U tekstovima što ih je namijenila djeci poveznica je fantastičnost. Sve cjeline u zbirci počivaju na vrlo originalnim, maštovitim zamislima. Zbirka: 'Čarolije iza ugla' - glazbena zbirka. Profesorica glazbe priča priče o instrumentima — edukacijski motivirano, ali i preslika društvenih, međuljudskih odnosa: pučki instrument harmonika ne može se družiti s otmjenim a koji izvode klasičnu glazbu. Djevojčicu Lanu zanima sadržaj ladica starog ormara. U realnom svijetu prepunom zabrana to joj je onemogućeno pa ona odlazi u fantazijski svijet. Loveći mačka dospije na tavan, među stvari koje se obično tamo nalaze: romobil, lutka, zvonce i s njima kreće na putovanje, najprije u prošlost pa u sadašnjost a ona i u svemur. Kad se vrate Dado napokon može napisati svoju zadaću, sastavljenu od doživljaja na to začaranom putovanju. Carrollovski stil pisanja, prijelaz iz zbilje u maštu, no umjesto konvencionalnih likova ona oživljuje predmete. I sam naslov nagovještava bajkovitu strukturu. Roman je moguće razumijeti i simbolično: kao djevojčičino susretanje s prirodom. Autorica napušta maštu i opredjeljuje se za stvarnost. To je roman lika, u prvom planu su osjećaji i mišljenja šarplaninca Dona. Zbirka igrokaza: 'Darovi Djeda Mraza' Slikovnica: 'Čudna šuma' NADA IVELJIĆ 1931. Zagreb Već kao trinaestogodišnjakinja okušala se u pisanju i za priču 'Predgrađe' dobila nagradu. Napisala je ukupno 61 knjigu: romane, pripovijetke, pjesme, slikovnice, radio i TV igre, knjige za odrasle. Dječji stihovi nastajali su s jedne strane u sjeni stihova za odrasle, a s druge u sjeni njezine proze. Oni se ne nameću posebnim rješenjima, u njima se autorica obraća djetetu igrom mašte i zbilje. Takve maštovite, metaforičke slike najčešće su u službi naglašavanja plemenitosti, duhovne čistoće. Priča o hromom dječaku koji po gradu, parku, uz rijeku traži svoju pticu susrečući pritom razne ljude, opterećene osobnim materijalnim probicima i egoizmom. U tom traženju je pronašao prijatelja kojem daruje nađenu pticu tj. Jedan dio zbirke ispunjen je stilskim inovacijama, s novim likovima Jecaj, Minuta i s jezičnom igrom. Spisateljica preuzima elementarne, načelno formulaične elemente strukture usmene bajke i u njih stavlja originalne, maštovite priče, primjerene dječjem iskustvu. Likove iz bajki stavlja u nove suodnose s likovima iz stvarnosti. Dok se usmena bajka ne temelji na vjerskoj podlozi, autoričina bajkovita proza puna je upravo obratnih primjera kao načina da se afirmiraju temeljne moralne, ljudske vrijednosti. Slavonski Brod Najčešće piše neobične teme koje će svojom bizarnošću osvojiti djecu. Kohezijski element je lik strojovođe Janoša. Mjesto radnje je željeznička pruga Sl. Djelo je prepuno neobičnih, čađavih željezničkih zgoda. Struktura i pozicija djela slična je usmenoknjiževnoj strukturi: djelo je uokvireno najavom i zaključkom. Počeo pisati kao trinaestogodišnjak u OŠ; 1957. Prvu pjesničku zbirku 'Na jednoj obali' objavio kao tridesetogodišnjak. Tu se javlja personifikacija i antropomorfizacija u basničnoj svrsi; infantilizirana etimologija; stara bajkovita struktura u novom ruhu; lirizam nastanjen u prirodi. Zbirka je puna originalnih zamisli, a i stari likovi su zanimljiviji u novome ruhu. Druga faza obuhvaća tematsko dvojstvo, fantazijski i realni svijet. Ova faza obuhvaćena je zbirkama 'Zaboravljena torba' i 'zvijezda u travi'. Treća faza je u znaku simbioze fantazijskog i realnog svijeta, a iskazana je zbirkom 'Priče iz Kopačkog rita'. Ta zbirka je posljedica pišćeve ljubavi prema tom ornitološkom području. U tom ambijentu pisac stvara vlastite basnične modele da bi uputio pouku i prikazao ljepote tog kraja. Zbirka je puna vedrine optimizma i ljubavi. Zbirka je odraz osuvremenjivanja bajke, oslobođene stereotipa sa začudnim likovima i fabulom. U tekstovima se zapažaju 2 modela: jedan slijedi tradicionalnu bajku s otklonom andersenovskog tipa, drugi pak predstavlja posve nov bajkovit, postmodernistički zamišljaj. U bajkama naglašava humanost i etičnost. Opatija Sveučilišni asistent, pisac slikovnica, proze i dramskih tekstova. One pripovijedaju u dva sloja — prvi priča djevojčica o Snježnom Kralju, drugi sam Kralj o jeziku priče. Rezultat takva poigravanja je zbroj narativnih silnicabez jedinstvene idejno-tematske osnove koji čitatelju daje mnoštvo poticaja za intuitivno i logično traganje. Roman: 'Bijeli klaun' — djelo odstupa od tradicionalne strukture dječjeg romana — nema napete fabule, nema klape ni njezinih doživljaja, nego se djelo nudi onim 'iznutra', promišljanjem sadržaja. Lik je dječak, sin cirkuskog klauna i mora u arenu; oblači bijeli kostim koji klaun mora nositi dok ne nasmije publiku. Kad to mladi klaun postiže, ostavlja cirkus i s bijelim kostimom i bijelim licem odlazi u svijet. Težište priče je na odnosima koji su prikazani u antonimskim parovima. To je djelo o traženju istine, prepoznavanju sreće i tuge, osudi otuđenog života. IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ Djelima HLAPIĆ i PRIČE IZ DAVNINE je potkrijepila tvrdnju da se klasičan pisac postaje upravo nevezivanjem uz trenutne književne modele, nego da svoju trajnu vrijednost gradi na općim nacionalnim književnim i etičkim vrijednostima. Strossmayera 3 utjecaja uglednika hrvatske kulture 19. Mažuranić: - ETIČKI — djed - ESTETSKI — Marković - DOMOLJUBNI — Strossmayer Povratak u Zagreb Počinje pisati u svojoj 28. U ove dvije zbirke uvrštena je i dječja poezija. JAŠA DALMATIN, roman, novost u Brlićkinom opusu jer je odabrala žanr romana s kraja 15. Slijedi šenoinski model povijesnog romana — vjerna rekonstrukcija povijesnog događaja, grupiranje priče oko povijesno utemeljenog lika, sloboda u izboru strukturiranja događaja i izbora sporednih likova. Na temelju povijesnih činjenica o Jaši Dalmatinu, potkralju Gudžerata, Ivana je stvorila povijesni roman o hrabrom i mudrom mladiću s hrvatske obale. Jaša predstavlja tužnu, višestoljetnu sudbinu hrvatskog naroda, onoga dijela pod turskom vlašću odakle bi Turci odvodili djecu i odgajali je u svom duhu, poturčivali ih. To je tipičan realistički roman, tematski — povijesno — pustolovni. Mažuranić primjenjuje hlapićevski model: Jaša svojom mudrošću i hrabrošću savladava sve prepreke. I u ustroju lika i u građenju fabula koristi poetičke elemente bajke. PRIČE IZ DAVNINE, izuzetna zbirka ukupnje hrvatske dječje književnosti sa stilskim, tematskim i etičkim odlikama. Naslov zbirke upućuje na moguće izvorište u slavenskoj mitologiji i usmenoj poglavito hrvatskoj književnosti. Izvorište je vidljivo u imenima likova: slavenski izvori: SVAROŽIĆ STRIBOR MOKOŠ BJESOMAR ZORA-DJEVOJKA DJED NEUMIJEKA… - od hrvatske predaje: REGOČ kao Nazorov Veli Jože LEGEN RELJA MALIK TINTILINIĆ Ivana je iz usmene baštine preuzela i neke motive i osobine likova pa i prozni ritam. Ugrađivala je slavenski, hrvatski usmeno-narodni sloj da istakne narodonosne korijene. Gradbeni elementi Brlićkine poetike: 1. Bajka je, prema Ranken, priča sa svojim kategorijama VREMENA, PROSTORA i UZORKA te ne teži vjerodostojnosti. Ni PRIČE nisu povijesno precizirane, one su AHISTORIJSKE, no moglo bi ih se razdijeliti na one s pretkršćanskim, starim slavenskim sadržajima i ranokršćanskog, feudalnog vremena Sve su priče natopljene kršćanskim duhom, odnosno nisu samo one «kršćanske» u kojima se izrijekom spominje Bog. PROSTOR — na prvi pogled izgleda izgleda kao onaj u bajci, no lako su prepoznatljiva 4 tipična hrvatska pojzaža: MEDITERANSKI DINARSKI PRIGORSKI PANONSKI 3. STRUKTURA je priča dvojaka: - zgusnuta ŠUMA STRIBOROVA - razredna KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU o s puno elemenata dramske tenzije o formulaičan, kratak uvod 4. POZITIVNI LIKOVI nositelji su autoričine ideje o pobjedi dobra nad zlim — kršćanska ideja o snazi dobrote i ljubavi. Zbirka potvrđuje još jedan gradbeni element u stvaranju — ne samo svijet slavenskih legendi i usmene baštine nego i prepoznatljiv KRŠĆANSKI SVJETONAZOR. POSEBNOSTI PRIČA pridonosi i njihov jezik jer je Ivana B. Izraz u PRIČAMA karakterizira: o skladnost i ritmička funkcionalnost o ritmička i razigranost o raskošna slikovitost o leksičko bogatstvo, arhaizmi o znakovna ekspresivnost jezika o morfonostilematičnost osobito glagolskih oblika 1913. ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA, djelo kojim je usustavila dječji roman u hrv. Je li posrijedi roman ili bajka? Matoš djelo naziva PRIPOVIJEST, Zalar — roman, Crnković — romanom djetinjstva. Djelo nosi obilježja DJEČJEG ROMANA zbog sklonosti detaljizmu u opisu, realističkog oblikovanja događaja, djelomice u oblikovanju Hlapića, jednostavnost u kazivanju, napete zgode. Djelo ima i sastavnice s bajkom, šire usmenom književnošću: o NEKONKRETNOST, zbivanju izvan vremena i prostora o OPTIMIZMU, čudesnosretni završetci o KONCEPCIJI GLAVNOG LIKA, Hlapić — superdječak, mudar kao iz kakva drugog svijeta o «INVENTAR» usmene bajke o PRIPOVJEDNOM STILU o DUHU USMENOSTI, usmena tradicija Utjecaj drugih usmenoknjiževnih oblika — usporedba Hlapića s Markom Kraljevićem, niz poslovica. Roman-bajka, lik iz životne zbilje je razbuktao autoričinu maštu. HLAPIĆ — utjelovljenje i simbol dječje dobrote, izraz njezine vjere u prevlast i pobjedu dobra nad zlim. Mažuranić ostvarila komunikaciju s malim čitateljem Obilje slikovitosti Dinamičnost Praktična struktura rečenice Umjetnički svijet I. Mažuranić je: IZVORAN — originalno prožimanje realnosti i mašte «hrv. Andersen» POETIČAN — emotivnost, lirizam SKLAD FANTASTIČNOG i REALNOG SPOJ ETIČKOG i ESTETSKOG etično je postalo lijepo jer je poteklo iz «etike srca» JEZIČNI SLOJ 18. Škrinjarić pjesničkom zbirkom koja je danas, zaboravljena. Popularnost je među bajkovitih priča. Poticaj je pronašla u braći, bratu i sestri. Zbivanje je locirano u prirodu, među cvijeće, što je već u izboru likova, andersenovski odmak od klasičnog obrasca usmene bajke. To je priča o maslačku koji želi biti kao drugi, što je moguće u svijetu bajke, ali takva ljepota ne traje pa se maslačkova haljina raspršuje i iduće proljeće niknu novi cvjetovi maslačka. Iz ovoga se može iščitati da je život prolazan, a bajka je ljepota koja traje. Bajka biva resemantizirana jer u priči ne funkcionira samo kao žanrovska označnica, nego kao čudesna, nova stvarnost. Škrinjarić potvrđuje svoje osnovno poetičko polazište: uronivši u svijet prirode, ona je antropomorfizira stapajući pritom stvaran ljudski svijet s maštovitim, što je tad podloga za tip moderne bajkovite priče. Bubamara priželjkuje drukčiju, zelenu boju zelena i modra boja su zaštitni slikovni znak S. Škrinjarić, a to su boje neba i zemlje. To je u svakom slučaju - vrednije. Bio, dakle, jednom jedan kralj, mršav i dug, hirovit i obijestan. Priča ne svršuje očekivanim raspletom jer kralj nije kažnjen za svoju zloću. Škrinjarić afirmirala novi tip bajkovite priče. Ona je nastojala stvoriti suvremeni model bajke, atraktivan i prihvatljiv malom čitatelju, a to je bilo moguće premodeliranjem usmenoknjiževnoga modela: preformuliranjem inicijalnih sekvenci npr. Popravio je zelenu kišnu kabanicu, izlizanu od mnogih putovanja i prišio srebrnasto puce na svoj kockasti kaput. Škrinjarić preuzima od usmene bajke optimizam i poučnost fabulom. Škrinjarić započinje ciklus opsežnijih formi. U ovom djelu autorica opet odabire pozornicu kao i u pričama - prirodu, jer je samo u njoj, izvornoj, mjesto umjetniku i umjetnosti, a ne u otuđenom urbanom ambijentu. One su vas potakle na razmišljanje i maštanje. Zar nisu u vama stvorile zalihu vedrine? Polazište je autoričino jasno: osmisliti se vrijeme može, ne asocijativnim prizivanjem prošlosti u sadašnjost, nego jedino u razmaštanom svijetu prirode. U djelu postoji nekoliko naracijskih slojeva koji se međusobno isprepliću. Treći su sloj bajkovite priče iz davnih dana koje pripovijeda biljarica i napokon, četvrti je sloj svijet šume, sav personificiran i natopljen bajkovitošću, osobito ježevima, stalnim Škrinjarićkinim suputnicima. Dakle, grad nije mjesto izvorne čovjekove egzistencije nego je to priroda, u njoj je čovjek njezino dijete, a ne nemilosrdan uništavatelj. U ovoj priči životinje su se približile ljudima, dodirnuli su se u prolazu njihovi životi, zastali su za trenutak kao što čine radoznali putnici, a onda nastavili svatko svojim putem. I leksik djela podređen je temeljnoj funkciji: dok je grad opisan jednostavnim leksikom i taksativnim registriranjem stvari i pojava, šuma je predstavljena razigranom, poetskom rečenicom, bilje je oživljeno i životinje antropomorfizirane. Nakon rečenog o bajkovitim pričama i romanima S. Dok je u usmenoj bajci riječ o sveprostoru, što ima za posljedicu njezinu apstrahiranost, S. Pripovjedač usmene bajke ne nastoji za slikom, on registrira pojavu koja će biti u funkciji naratološkoj, sve je u njega ekonomizirano, pojednostavljeno. Škrinjarić unosi u tekstove slikovne poetizacije, koje nerijetko imaju simboličnu funkciju: dominantne su dvije boje, modra i zelena, boje neba i zemlje tla. Dok usmena bajka opstoji na uobičajenim, nadnaravnim likovima, jasno polariziranima, S. Škrinjarić uvodi cijelu galeriju novih likova: ježeve, snjegovića, vrapca, kornjaču, kesten, klavir, drvo - gotovo sve u njezinoj prozi može funkcionirati kao lik. Pritom primjenjuje andersenovski postupak, antropomorfizacijom stvara sav splet odnosa antropoidnog te animalnog i florističkog svijeta. Škrinjarić svjesna je funkcije književnosti, ali i mogućeg njezina iskliznuća. Događaji u romanu nižu se kronološki, ali u trećem licu, čime se sugerira određeni odmak od događaja autobiografskih krhotina i izbjegnuto je eksplicitno poosobljenje. Mala Tajana svjedokinja je dviju stvarnosti, obiteljske i društvene. Posljedica - usamljenost, otuđenost. Druga stvarnost: Hitler, ustaška vlast, talijanski okupatori u Dalmaciji, židovske žute zvijezde, sve to djevojčicu zbunjuje i još je više - stisne. Jedini svijetli dani bijahu joj oni provedeni na selu podalje od betonske otuđenosti i bliže izvornoj prirodi , kamo je roditelji odvode njihovim kumovima. Ubrzo slijedi povratak u grad u kome joj je jedini prijatelj - igračka medvjedić. Pa kad ga na kraju romana djevojčica raspara, tad je to gorak simboličan svršetak jednog dječjeg životnog poglavlja i raspršivanje iluzija. Roman je strukturiran kao dnevnik, dakle, nema čvrstu organiziranu fabulu, sastavljen je od krhotina jednoga djetinjstva. Nakon gotovo svakog poglavlja navode se vijesti iz tadašnjih novina što romanu priskrbljuje dokumentarnost. Između ta dva romana S. Iskreno i duboko, ali beznadno zaljubljuje se u mladu ovisnicu, čiji se život tragično gasi, pa se i u ovom romanu događa temeljna autoričina poetička svjetonazorska opozicija - srce se obilo o beton. Roman, čini se, želi imati drukčiju funkciju, biti angažiraniji. Vještim fabuliranjem, vođenjem nekoliko naracijskih niti, dovođenjem na scenu uvjerljivih likova - recimo, kriminalca iz doma za maloljetnike - autorica želi predstaviti mlade, izgubljene ljude koji su se stjecajem raznih okolnosti siromaštvo, nedostatak obiteljskog odgoja našli u devijantnim životnim neprilikama. Škrinjarić iskazivala je sklonost za dramske forme: već 1958. Škrinjarić namijenila djeci mogu istaći ove poveznice: 1. Škrinjarić započela je novi tip proze, poglavito bajkovite priče s nekoliko polazišta: ili je posrijedi fantastična stvarnost, ili se obje zbilje - čudesna i realna - pretapaju, ili pak se realno premješta u irealno. U postupcima je evidentno razgrađivanje tradicionalnog modela bajke, osobito na planu strukture, pa likova i na planu izraza. Škrinjarić uzdignuta je do poetskih lirskih visina, raskošna je, ritmizirana, slikovno bogata, poglavito u njezinim bajkovitim pričama. DJEČJI BORGESOVCI — Primorac, Pavličić, Kovačević Hrvatski dječji borgesovci ili fantastičari javljaju se 70-tih god. Karakterizira ih otklon od stvarnosne proze, želja da se svidi, da se ponudi zanimljiva priča, žanrovski razmjerno čvrsto određena. Objavila je nekoliko romana koji se tematski mogu svrstati u animalističke i tinejdžerske. Roman 'Mama, pazi pas' — suvremena animalistička proza koja ponajprije govori o ljudima, o urbanom megalopolisu. Djeca u stan zagrebačkog nebodera prokrijumčare psića, mama se protivi i pas mora van. Na kraju se pas ipak vraća jer je svima prirastao srcu. Roman 'Ljubavni jadi mačke Joje' — mačke žive svoj ljubavni život u koji se umiješa čovjek. Roman 'Maturalac' — priča o jednom zagrebačkom VIII. A na maturalnom izletu u Dubrovniku. Roman je omeđen putovanjem i vremenski se poklapa s dužinom trajanja maturalca. U prvom je planu kolektivni lik — razred. Iako je riječ o kolektivnom liku, događaje priča jedan dječak Mario, čime je postignut stanovit intimitet. Djelo je prepuno akcije, klapa neprestano teži suzbijanju dosade. Djelo nije opterećeno poukom, već se antipedagogiziranjem želi približiti suvremenim tinejdžerskim temama. Tako dječaci na maturalac nose šteku marlbora i kondome, špijuniraju profesore. Školski život je potisnut i u prvi plan dolazi ludi provod bez pravila, kućnog reda i roditeljskih zabrana. Roman 'Sve zbog Ane' — priča o ljubavnom trokutu u kojem su se našla 2 prijatelja zbog Ane, a zapravo zbog nesporazuma. Oni postaju smrtni neprijatelji te se čak zovu i na dvoboj. Vukovar Sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu i član HAZU. Napisao je gotovo 50 knjiga. Piše i za odrasle i za djecu, a središnje mjesto zauzimaju krimići. Pripada književnom naraštaju hrvatskih fantastičara ili borgesovca 70-te god. Oba romana strukturirana su skoro isto — najprije je pripovijest u kojoj su predstavljeni likovi dječaka, a zatim tajanstvena poglavlja s napetim završecima. Istražitelji su djeca pa je prisutan i strah. Upravo to čini fabulu napetom i zanimljivom djeci. Radnja se događa u Vukovaru. Polazi od stvarne zbilje, dječjeg ljubavnog trokuta. Pavličić je dao novu dimenziju krim-romanu. Napetost popularnog žanra postigao je pomakom u maštovit i vrlo uzbudljiv svijet. U tkivo fabule upleće originalne fantastične suodnose i upravo njima nastoji dati dječji karakter teksta. Požega Arhitekt i karikaturist, ali i izvrstan pisac krimića. Roman: 'Kuma Slava, brat i krava' — socijalno-psihološki, fantastičan roman Slikovnica: 'General Kiro miš' — priča o postolaru i njegovu mišu koji se zaželio svijeta, dospio na kraljevski brod, spasio kralja od pogibelji i dobio čin generala. NAZOROVA DJEČJA POEZIJA I PROZA Nazor nije bio dječji književnik nego je jedan od onih pisaca koji se zbog samo nekih poetičkih odlika pribraja krugu autora koji pišu za djecu; u Nazora su to «privlačnost i radost igre», «čuđenje i znatiželja», «mašta i humorni elementi». A poticaj za njegove dječje radove bijaše i autobiografske naravi: rođen na Braču, Nazor je proživio izrazito dinamično i književno plodno, neprestance se kao nastavnik susrećući s djecom — u Pazinu, Kopru, Kastvu, Crikvenici i Zagrebu — a osobito mu poticajem bijahu sestrina djeca za koje je sastavljao tekstove u listovima «Mladi Istranin» i «Mladi Hrvat». Nazor se najintenzivnije bavi dječjom književnošću u prva dva desetljeća 20. Za sva Nazorova djela tri su osnovna tematsko-emotivna i idejna uporišta: djetinjstvo, zavičaj i narod. U dječjoj priči Nazor primjenjuje sličan postupak kao i Ivana Brlić-Mažuranić; inicijacijom su mu neki svjetski klasici — Andersen, Kipling — ali se u njima prepoznaje osobni rukopis autora-primorca, zaljubljenika u more, očarana mitologijom i hrvatskom poviješću, odn. «Bijeli jelen» je slojevite radnje i raznoliko interpretacijski moguć. Posrijedi je apoteoza svijeta prirode u kojem ravnopravno kao u Kiplinga korespondiraju ljudi i životinje, među kojima je primijenjena polarizacija na dobre i zle. Pisac se time zalaže za «mirenje svijeta civilizacije sa svijetom prirode». Glavni lik je guščarica Anka koja se spletom okolnosti susreće s animalnim svijetom, a u njezinoj postavi naslućuje se još jedan sloj, onaj usmenoknjiževni; ne samo u postavi nego i u etičnom smislu, u sretnom raspletu i pobjedi dobra. «Minji» kastavski — mali čovjek se isto oslanja na narodni model: osim u likovima vještice i patuljaka te u radnji otmica, potraga , Nazor upravo na glavnom liku primjenjuje usmenu bajkovitost, i to stiliziranom hiperbolizacijom. Minjiju snaga leži u domišljatosti i hrabrosti: «Ja sam malen kao mrav a hrabar kao lav». Priča ima i staleške konotacije. «Minji» nije djelo s tezom, nego bajkovita, stilizirana priča, s vješto ispletenom fabulom, s reljefno i živo postavljenim glavnim likom. «Veli Jože» je alegorijska bajka. Pitanje je koliko je prozni govor koji Nazor koristi u ovom djelu blizak i dostatno privlačan mladom čitatelju. Dijete će vjerojatno prihvatiti bajkovit sloj na planu likova divovi, vještice, zmaj i mjestimične fabulativne segmente, ali je dvojbena recepcija nacionalnopolitičkih konotacija, unatoč tome što je autor priredio dječju verziju krativši je za trećinu. U Velom Joži utjelovljen je hrvatski narod. «Halugica» je isto tako alegorijska, događa se u svijetu prirode, točnije, u odnosu dvaju svjetova — kopna i mora. Time je ova priča, prvotno nazvana «Facol rakamani» vezeni rubac , bajkovitija, ali i filozofskija, k tome i s mogućim autobiografskim odčitavanjem: «'Halugica' je bajka o nesretnoj ljubavi Jablanka, djeteta šumske i morske vile Halugice, njome je izražena vječna veza i suprotnost mora i planine, mašte i zbilje, duha i tvari, ali je isto tako na njezinim stranicama vidljiv i prepoznatljiv životni put, kolebanja i lutanja samog autora. » Ovome nizu pripadaju još i pripovijetke «Albus kralj», «Dupin», «Svjetionik», «U šumi», «Šuma bez slavuja», s više ili manje fantastičnim svijetom. Nazorove autobiografske pripovijetke — «Voda», «Gemma Camolli», «Zmija», «David i Golijat». Nazorovoj dječjoj poeziji Crnković odriče vrijednost jer je opterećena odgojnim ciljevima pa je «didaktična i ukočena», a bolje su tek njegove dijaloške pjesmice. Zalar također napominje da je i odveć «školski programiranih pjesama», ali mu priznaje motivsku izvornost, izgrađenu stilsku fakturu i maštovitost, nerijetko postignutu personifikacijom i upućivanjem na svijet bajke i mitova. Nazor je školnik koji misli na uporabivost tih stihova u nastavnoj praksi. U Nazorovim stihovima nalazimo razbuđenu maštu s oslanjanjem na usmeni kod, npr. Ugljen guta, riga dim. Vijuga se poput zmaja Udovima tresuć svim…», ali i «edukacijsku» pjesmu kojoj poticaj biva kakva činjenica iz egzaktnih znanosti, npr. «Teža zemaljska»: « … Vele: 'Teža'! Nju je neki Izmislio Newton. Ovakvi stihovi predstavljaju Nazora kao «začetnika suvremene depatetizacije». Ovakav pjesnikov pristup dobiva smisao samo tada kad se iskazuje humorno, gdjegdje ironijski spašavajući time stihove od gola poučavanja. Iako koristi ironiju, Nazor se u tim stihovima kreče u okvirima vezanog, discipliniranog, a ne razigranog stila. Vladimir Nazor svojim je ukupnim prinosom hrvatskoj dječjoj književnosti pokazao maštovitu originalnost, književnu edukaciju i vještinu, pisac koji je bio svjestan da «odgojno i korisno treba proći kroz priču ali je ne smije rastočiti». Njegovi dječji tekstovi danas se čitaju više kao književno svjedočenje o njemu samom, a ne kao šire i dugotrajnije percipirane književne činjenice. NADA IVELJIĆ -rođena 1931. STIHOVI MLADENA KUŠECA I ENESA KIŠEVIĆA MLADEN KUŠEC - rođen 1938. »-sadrži raznovrsne tekstove- pjesme, pitalice, aforizme - sav tekst je pisan rukom - u zbirci pjesnik postaje dijete i buni se protiv svih oblika otuđenja s kojima stariji okružuju djecu, sadržava i ljubavni motiv- pisana je vedro i ležerno - radio i slikovnice- «Izumi», «Kako raste»- složene su tako da djeca u njima iskazuju svoje doživljaje o pojedinim stihovima pjesme - dao je doprinos i scenskom dj. Izrazu- autor je glazbnih priča «Čudo u ormaru», «Zašto gnjaviš malo dijete»... Domovinski rat - Kušec piše roman «Ubili su mi kuću»- zbirka autorovih zapisa i dječjih satavaka o ratu - simbolika naslova knjige- kuća je djetetu živo biće, dom, svetinja, vojnici je ruše, «ubijaju» - knjiga se sastoji od pisama i pjesama stradalnika, bolničkih izvješća, preslika novinskih naslova i članaka te dječjih crteža s temom rata- djelo je ratna slikovnica - 1992. ENES KIŠEVIĆ - rođen 1947. MATO LOVRAK Stvarajući u doba izrazito angažirane, socijalno usmjerene hrvatske literarne produkcije, ostvario je djela s prepoznatljivim modelom blage tendencioznosti i primjerene didaktičnosti. Lovrak je zajedno s Ivanom Brlić Mažuranić konstituirao dječjeknjiževni žanr. » Ive Zalara — problematika recepcije Lovrakova romana danas 20. VIŠNJA STAHULJAK Kažu da je ovo vrijeme bez mašte, ali ja se s time ne slažem. Djeca uvijek maštaju, ona samo mijenjaju predmete svoje mašte. To je prastaro iskustvo, govori lik profesora u scenskoj igri NEOBIČNI INTERVJU i ta izjava može stajati na početku predstavljanja njezine autorice Višnje Stahuljak r. Riječ je o spisateljici iznimna, bogata životopisa i još iznimnijega književna opusa. Na gornjogradskom rubu, u Mesničkoj ulici razvila se — kao i u N. Iveljić — bliskost s prirodom, što je djevojčici budilo maštu. Druga je životna činjenica vezana za glazbu: gotovo svi članovi šire obitelji Stahuljak bijahu vrsni glazbenici pa Višnja, nakon završene glazbene škole, upisuje solo pjevanje na Glazbenoj akademiji; autoričina sklonost glazbi ostavilo je traga u njezinu djelu zbirka ČAROLIJE IZA UGLA. U obitelji se gajila i ljubav prema knjizi — pa djevojčica zna naizust neka klasična djela već u svome ranom djetinjstvu — a mlada se V. Nakon diplomiranja na glazbenoj akademiji, ali i na Filozofskom fakultetu hrvatski, njemački i etnologija , Višnja S. Redaju se pjesme i lutkarski te dramski zahtjevniji tekstovi kojima se afirmira te je 1957. Dosad je objavila četrdesetak naslova, žanrovski raznolikih potvrđujući se istodobno kao književnica za djecu i odrasle. U ovima drugima iskazala je sklonost fantastičnim uzletima, ilirizmu i strukturnoj fragmentarnosti. Tako će i u tekstovima što ih je namijenila djeci — proznim i scenskim — biti poveznica upravo fantastičnost, naglašena već naslovima: prvi roman zove se ZAČARANI PUTOVI 1968. Tom prvom zbirkom najavljene se poetičke stožernice Višnje S. Zbirka Kućica sa crvenim šeširom je četverodijelna: 1. Pritom autorica primjenjuje exuperyjevski postupak: likovi iz irealnog svijeta prelaze u realni. Nitko se onda ne osjeća osamljenim. A djevojke prolaze kraj staze i kišu u maramice …. Stajale su u predsoblju i promatrale što se zbiva oko njih. Bile su vrlo znatiželjne, premda je svaka od njih imala svoj sadržaj i mogla se zabaviti njime. S vremenom je knjigama postalo poznato sve što se događalo u kući i oko nje, pa one poželješe da se jedna s drugom bolje upoznaju. I počele su se međusobno čitati. Sve te omanje prozne cjeline u zbirci koje autorici, očito, najviše odgovaraju počivaju na vrlo originalnim, maštovitim zamislima na račun događajnosti i u rasponu su od onih s naglašenom moralno-etičkom porukom do onih s dubokom simbolikom. Zbirku ČAROLIJE IZA UGLA 1974. Knjiga sugestivna naslova, ČAROBNJAK 1988. U realnom svijetu, prepunom zabrana odraslih, to joj je onemogućeno, ali u fantazijskom nije — u njemu se stup maglenog dima zakuljao kroz prozor. Zavrtio se na podu i nestao kada je iz njega istupio čarobnjak u crnom fraku sa crnim cilindrom na glavi. Druga stvarnost do te je mjere stopljena sa stvarnom zbiljom da je pred čitateljem treća stvarnost, sastavljena od dvije zbilje. Ovakve zamišljaje u pripovijetkama i crticama Višnja S. Roman ZAČARANI PUTOVI 1968. K tome, sam naslov nagovješćuje bajkovitu strukturu koja autorica zamjenjuje poetičnošću — sve čega se takne uvodi u priču i oživljuje svojim dahom — i sustavom asocijacija, pa je tad sve moguće: i brzo rješavanje problema i pomaci u vremenu u prostoru, ukratko, posrijedi je slobodan maštovit zamišljaj kojim je Višnja S. Motiv traganja za novim putovima u pristupu malom čitatelju nastavljen je i u omanjem romanu DJEVOJČICA I PAUN 1979. Jedna rečenica, formulirana gnomski a takvih je više u djelu u tom smislu predstavlja zaključak: - Ne zaboravite da pravoj ljepoti ne može ništa nauditi! U ovakvom kontekstu DON OD TROMEĐE 1987. On nastoji živjeti po zakonima pasjega roda, osnovni orijentir mu je nauk majke koje, dakle, presudno je nasljeđe predaka. Ono i određuje njegovo ponašanje, ponos, zaštitu bespomoćnih pripadnika vrste, vitešku borbu za primat u čoporu; umjesto izvještačenosti — spontanost, naturalni poriv, poštovanje naslijeđenog kodeksa, sloboda. Jasno, postupak antropomorfizacije služi, da bi se reklo o — ljudima! Pas je postavljen u odnosu spram čovjeka jer o njemu ovisi, ali bi taj isti čovjek mogao štošta naučiti iz toga odnosa. Autorica je posvema odustala od fantazijskih izleta i alogičnih interpolacija, diskurs joj počiva na stvarnoj podlozi, a i određen je rasponom proživljavanja, razmišljanja glavnog lika te je takvom organizacijom primijenjen djeci. Premda bi, ne samo zbog razmišljanja o pasjem rodu ovo djelo trebali pročitati i roditelji te djeca. Od igrokaza valja spomenuti zbirku DAROVI DJEDA MRAZA 1985. Prvi igrokaz BJELKICA moguće je svrstati u bajkovitu pastoralu u kojoj se nastoji elementima bajke afirmirati panteistički doživljaj; u TKO TRAŽI — TAJ I NAĐE prvi put objavljen još 1955. Spomenimo k svemu i slikovnicu ČUDNA ŠUMA 1983. Posrijedi je paljetkovski motiv: mačak Muki i miš Miki nisu neprijatelji, nego se silno vole, pomažu jedan drugome u kućanstvu te tako nevjerojatnu priču zacijelo još nikada niste čuli, jer je to zaista nevjerojatna priča od svih nevjerojatnih priča. Što je učinio Paljetak, čini i V. Tekst je dostatno animacijski, primjeren i poučavateljski. Polazna joj je pozicija stapanje dviju zbilja čime uspostavlja treću stvarnost, svojevrsno maštovito sanjarenje na javi; čudo postaje stvarnost pa se, recimo, njezina priča RUŽA SANJALICA može tumačiti kao autobiografski tekst jer je ruža koja voli sanjariti dočekala da je djevojka naslika i tako umjetnošću očuva jedno od čuda prirode. Stahuljak stilski su i strukturno heterogeni i tu rastresitost možemo shvatiti kao težnju za infantiliziranjem forme, dakle sugestiju da mali čitatelj ne robuje konvenciji vrste. Premda, u pojedinim tekstovima primjetljivo je upućivanje na tradicinalne obrasce, u oponašanju pisanoknjiženih stilskih formacija, poglavito heraldičko-romantičkih i arkadijsko-klasicističkih te igrivom parafraziranju, tad i premodeliranju usmenoknjiževnih obrazaca. Stahuljak stvorila je nov tip dječje proze: osim cijele galerije novih likova i njihovih neobičnih suodnosa ta se proza odlikuje izrazitom poetizacijom. Takvom tekstovnom organizacijom ona razvija u djeteta osjećaj za lijepo te za humanizirani odnos prema nacionalnim vrijednostima, prirodi i svijetu. Njezina djela osvajaju ljepotom i lirizmom, a ne zadanom tezom. I još nešto: na pitanje što treba pružiti djetetu V. Stahuljak je odgovorila: vedrinu i ljubav iz korespondencije, o. U koš kokoš Uskočila — Pa u njemu prenočila. Femenićeve prozne zbirke Tikva s nosom 1979. Dosjetljivi jedan 1988 Ludi kamen 1996 Maštograd 2001. Gradski i poljski miš 2001. HRVATSKI DJEČJI PJESNICI PRVE POLOVICE 20. Tadijanović, Pavić i Kovačić Između 2 rata, u 1. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ - rođen je 1905. Zbirke sadrže ljupke sličice iz prirode, prizore iz svakodnevnog života djece i mladeži s ponekom dosjetkom ili animalističke motive s obaveznom poukom. Zrače dječjom iskrenošću i spontanošću. To su zbirke: ZLATNI ORASI prikazuju igru, običaje i djetinjstvo , ZVJEZDANO JEZERO opjevana ljepota prirode , ČAROBNA ŠKOLJKA tajanstvenost dalekih krajeva, mora i putovanja te prisluškivanje zvukova prirode -PRI ZIBICI — pjesma za odrasle jer ju dijete teško shvaća, ali ju može doživjeti kao uspavanku, zato jer ritam i vokabular pjesme uspavljuju - pjesma FTIČEK je toliko emotivna i ozbiljna pjesma za odrasle koliko je i lirska minijatura s pozivom za suosjećanje s osamljenim malim bićem koje može biti i ptičica i dijete kako ju može doživjeti dijete — on je na neki način blizak djeci čak i kada ne misli na djecu - pjesme: Hiža, Postela, Bakica, Ftiček, Dečec… - njegove pjesme imaju stilski jako obojene riječi, slobodan ritam, igru, te jednosložne i dvosložne rime. IVAN GORAN KOVAČIĆ - rođen je 1913. Grob mu je do danas nepoznat Djela: DANI GNJEVA zbirka pripovjedaka u kojoj dijelom predstavlja djetinjstvo u svom zavičaju , JAMA poema, opisuje četničke zločine u 2. Te su pjesme s motivima prirode npr. NIKOLA PULIĆ Rođen 1926. Na samom početku rata svjedok je koljačkog četničkog iživljavanja nad njegovim roditeljima, što je utjecalo da kao mlad odlazi u partizane. Nakon rata živi pravu američku biografiju — odgojitelj u đačkom domu, časnik na brodu, radi u meteorologiji, novinarstvu, kulturi. Dao velik doprinos dječjoj književnosti, osobito putopisima i romanima. U Pulićevoj fikcionalnoj prozi zapažaju se četiri tematske cjeline: 1. DROGA KAO TABU- TEMA — Brajko-Livaković; Škrinjarić; Anković MAJA BRAJKO-LIVAKOVIĆ 1959. Brač Svoja dva romana 'Kad pobjedi ljubav' i 'Nije fer' autorica locira u urbanu zagrebačku sredinu i otvara aktualne tabu-teme u mladim životima. U fabuli se govori o prelamanju krize mladih, karijerizmu, materijalizmu, pohoti i egoizmu starijih. Iskreno i duboko, ali beznadno se zaljubljuje u mladu ovisnicu, čiji se život ugasi. Kroz priču autorica nastoji prikazati mlade, izgubljene ljude koji su se stjecajem različitih okolnosti našli u devijantnim životnim prilikama. Metković Za svoj roman 'Ljudi bez mjesta' autorica je odabrala tabuističku temu, drogu. Lidiju uskoro ostavlja muž, a sin odlazi studirati u Zagreb. Na kraju ga majka, već hladnog, pronalazi u parku, želi ga ugrijati, no sve je već prekasno. Joža Horvat: Sedmi be 2. Hrvoje Hitrec: Smogovci 3. Ivica Ivanac: Maturanti 4. Zvonimir Milčec: Zvižduk s Bukovca 22. ANTO GARDAŠ — FANTASTIČNI ROMANI, KRIMIĆI, EKOLOŠKI ROMANI 1938. Osijek Pisac koji je u svom staralaštvu primijenio brlićevski model — njegova djeca Miron i Melita su mu poticatelji, kritičari i redaktori. Počeo pisati kao trinaestogodišnjak u OŠ; 1957. Prvu pjesničku zbirku 'Na jednoj obali' objavio kao tridesetogodišnjak. Tu se javlja personifikacija i antropomorfizacija u basničnoj svrsi; infantilizirana etimologija; stara bajkovita struktura u novom ruhu; lirizam nastanjen u prirodi. Zbirka je puna originalnih zamisli, a i stari likovi su zanimljiviji u novome ruhu. Druga faza obuhvaća tematsko dvojstvo, fantazijski i realni svijet. Ova faza obuhvaćena je zbirkama 'Zaboravljena torba' i 'zvijezda u travi'. Treća faza je u znaku simbioze fantazijskog i realnog svijeta, a iskazana je zbirkom 'Priče iz Kopačkog rita'. Ta zbirka je posljedica pišćeve ljubavi prema tom ornitološkom području. U tom ambijentu pisac stvara vlastite basnične modele da bi uputio pouku i prikazao ljepote tog kraja. Zbirka je puna vedrine optimizma i ljubavi. Zbirka je odraz osuvremenjivanja bajke, oslobođene stereotipa sa začudnim likovima i fabulom. Gardaš je ipak prije svega poznat kao romanopisac. Pretežno mjesto zbivanja je Osijek i okolica, a poveznica je glavni lik — Miron. U dubljem razumijevanju Gardaševih romana afirmacijom dobra. TEMA OBITELJI — Pilić; Đokić-Pongrašić; ŠestoStipančić; Babić-Višnjić; Polak SANJA PILIĆ 1954. Svi njezini tekstovi namijenjeni djeci prepoznatljivi su po jezičnoj igri i otkvačenosti. Riječ je o domišljatom, igrivom odnosu autora i romana koji postaje personificirani lik. Knjiga je primjer ležernog, neobaveznog pisanja, žanrovskih pretapanja, unutrašnjih monologa, izreka. Metaforičnim naslovom autorica sugerira osnovnu temu — obiteljsku svakodnevicu, mrvice koje iznosi desetogodišnjak Janko. U toj obitelji otac je nezaposleni diplomirani filozof pa izrađuje perle, ima repić i naušnice, a majka nosi čudnu frizuru, oduševljava se tečajevima meditacije jer vjeruje da će joj oni donijeti materijalno blagostanje. Janko se tako brine sam za sebe — surađuje u Modroj lasti i konstruira robota. Ovim djelom autorica upozorava na funkcioniranje suvremene, urbane obitelji. Beograd Od ranog djetinjstva Zagrepčanka, gdje se profesionalno bavi književnošću pišući radiodrame, slikovnice, priče. Tema je suvremena urbana alijenacija i samoća najmlađeg člana krnje obitelji. Majka je nestala iz romana, a otac, vozač tramvaja, često izbiva iz kuće. Djevojčica se nastoji riješiti samoće tako da mašta, oživljuje omiljene strip junake, sanja prve ljubavne snove. Autorica raspravlja s glavnom junakinjom, s njom dogovara razvoj romana. Dječak Luka i djevojčica Aleks prijateljuju, no nitko nema hrabrosti otkriti osjećaje. Dječak se odluči napisati pismo tek kad se s roditeljima mora odseliti iz Zagreba u Pulu. U dječjim romanima najčešće otvara tabuteme. U prvom planu su tipična pubertetska proživljavanja u nesređenoj obitelji koju u red dovodi kućna pomoćnica 'Bum Tomica' i 'Bum Tomica 2' — priča o Onči koja je tako rijetko doma da je braća mogu povremeno pogledati u fotoalbumu da se prisjete kako izgleda. Na kraju začne i dijete s njom. Koristi obilje žargonizama i frazeologizama; radnja je dinamična zbog kratkih poglavlja, dijaloga i izmjene pripovijednog ritma. Lociranjem fabule u velegrad više je zaokupljena prikazom posve pokidanih obiteljskih odnosa i asocijalnih ponašanja. SNJEŽANA BABIĆ VIŠNJIĆ 1969. Zagreb Redaktorica u Vjesniku. Sa svoja 2 romana predstavlja zagrebački, obiteljski milje i položaj djece u obitelji. Jednom mama pojede jelo i smanji se te ona i Luna zamijene uloge. Autorica je odabrala vrlo originalnu, humornofantastičnu , carrollovsku temu kojom ironizira potrošački mentalitet odraslih, medijsku ovisnosi i suvremenu otuđenost. Dječak, suočen s roditeljskim nesuglasicama, bježi u svijet dinosaura koji za njega postaje realan i u kojem nalazi sreću i zadovoljstvo. Zagreb Zagrebačka učiteljica koja piše komunikacijsku, autobiografsku prozu. Djela imaju autobiografsku podlogu jer junakinja predstavlja autoričinu kći Paulinu, nestašnu djevojčicu, privrženu obitelji i zaokupljenu čežnjom za prijateljstvom i ljubavlju među djecom i roditeljima. IVAN KUŠAN Ivan Kušan je utemeljitelj suvremenog dječjeg hrvatskog romana, pisac koji je ukupnim svojim djelom za mladež stožerna pojava u ukupnoj hrvatskoj dječjoj književnosti, začetnik novoga dječjeg romana, uvijek začudan i nov, a ujedno već za života dječji hrvatski klasik. Pa kao što je umnogome za hrvatski dječji roman mjerilo Hlapić, potom Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, u istom su značenju i Kušanovi romani. Kušan se rodio 1933. Otac Jakša, potomak srijemske doseljeničke obitelji, bijaše književnik i osobito prevoditelj naročito s ruskoga , za NDH ravnatelj banjalučkog i osječkog kazališta, nakon rata jedno vrijeme tajnik Matice hrvatske; Kušanova majka, učiteljica Marija, rođena je u Dubrovniku. Već za prvih osnovnoškolskih koraka mali Ivan pokazuje darovitost: zarana uči njemački i ruski, služi se već sa šest godina goticom. Nakon završene srednje škole, upisuje studij povijesti umjetnosti. Poslije upisuje i Likovnu akademiju gdje diplomira 1956. Putuje svijetom, upoznaje - sa studentima Likovne akademije - pola Amerike i gotovo cijelu Europu. Objavio je antologije i mnoge prijevode i štošta drugo. Valja se zato usmjeriti na ona prozna djela koja je ovaj živući klasik hrvatske književnosti namijenio mlađoj čitateljskoj publici. Kušanov opus namijenjen djeci isprva se, koliko god obilan bio, doima neraznorodnim, ponavljajućim. Stanovitom pojednostavljivanju pridonosi i činjenica što Kušan nije dosad doživio dostojnu kritičku valorizaciju. Podrobnijim uvidom moguće je, međutim, Kušanovu dječju prozu — s obzirom na tematski i stilski kriterij — odjelito predstaviti u nekoliko cjelina. Prvu bismo mogli nazvati Koko krimi-serijal. Kušan se javio 1956. Pojava tih djela nije slučajna nego je vezana uz gibanja u tzv. Kušanovi romani najavljuju modernizam koji isprva tumačimo u tipološkom smislu, ali — s obzirom na polustoljetno trajanje hrvatskog dječjeg romana — i u periodizacijskom vidu. Uzbuna na Zelenom Vrhu biva u tom smislu ishodišnim djelom, kronološki i stilski. Kušanov je zaokret spram te tradicije viševrstan. Ponajprije fabula — gradi je inspirirajući se romanom detekcije, krimićem, kojemu je svojstvena napetost, i on postaje masovna lektira 20. Uz to preuzima i tehniku građenja dramskog djela. U ovome prvom njegovu romanu na početku su poimence nabrojeni likovi s karakterističnim obilježjima, onako kako inače čitamo u dramskom tekstu. Na početku je postavljen i standardan krimi-zaplet: pojava lopova za kojima policija ne želi tragati pa mali detektivi postaju dječaci, družba Koka Ratka Milića. Ovo Kušanovo tkanje, taj fabularni vez čini se lagan, ležeran, tek usputno dotiče i rješava probleme. Upravo ta usputnost, slučajnost, nenametljivost — a sve s mjerom, glavna je odlika Kušanovog pripovijednog diskurza. Dalje, u standardnoj strukturi krimi-priče nakon zapleta slijedi nekoliko lažnjaka, nekoliko krivih tragova kako rasplet ne bi bio odveć jednostavan a i da se poveća napetost. Prvi krivi trag je osumnjičeni starac Isak, ali kad ga Božo ispituje, autor ne zalazi dublje u razlaganje podrijetla ovog usamljenika jer bi to prizvalo moguće konotacije recimo, nacionalne , nego zamku raspliće starčevim noćnim kupanjem. Drugi je krivi trag pjesnik Mario. Ali njegovi noćni izleti nisu lopovski već zaljubljenički motivirani. Kad su konačno kradljivci uhvaćeni, jedan od njih je Božin očuh pa onda i Ivica mora biti polubrat, jer da se radilo o pravom ocu i pravom bratu moralna slika Bože bila bi zamućena. Kušanovi dječaci novost su u hrvatskom dječjem romanu. Školnički mišljeno, oni su doista nepedagoški: imaju svoje nadimke, čak se ljute ako ih ukućani zovu pravim imenom, vole dugo spavati, ne vole jesti baš kad mama želi, piju crnu kavu da ostanu budni, noćni detektivi , noću se iskradaju iz kuća pokraj umornih pozaspalih roditelja… Gradski fakinčići, ukratko. Ali svi su ti njihovi nestašluci simpatični, ne prerastaju u kakvo zlo ili moralne opačine; uostalom, njihova pustolovina usmjerena je plemenitom cilju, hvatanju prekršitelja zakona kao u Kästnerovom Emilu. Djeluju u složnoj družini u kojoj se Crni tek djelomice pokazuje vođom, no svi su jedna klapa s istaknutim individualnim razlikama. Psihološki su uvjerljivi, pisac ih ne opterećuje poratnim nedaćama, a u nizu međusobnih odnosa portretirani su s autorovim osjećajem za nijanse, za sve otkucaje dječjeg srca. Budući da je posrijedi krimić, sve je na stilskom planu podređeno stvaranju napetosti. To najprije sugeriraju tajanstveni, dvosmisleni naslovi poglavlja što će pisac rado koristiti u gotovo svakom djelu , potom početak poglavlja — dijalogom in medias res — a poglavlje se prekida kad je najnapetije. Zapaža se dobar, tečan i bogat jezik, obilje svježih opisa i usporedbi. Čitatelj se suočava s modernim stilskim zamišljajima a, pored ostalog, karakterizira ih depoetizacija, ne-romantičnost. Djelo je novost i u strukturi, rečenici i leksiku, a sve je podređeno potenciranju pripovijedanog. Opet je na sceni Koko sa svojim prijateljima koji su ovaj put sišli sa Zelenog Vrha i doživljavaju uzbudljive pustolovine u zagrebačkoj Heinzelovoj ulici. Priča teče živo, napeto, ispripovijedana je tečno, stilski obogaćena dosjetkom i — u skladu s fabulom — svakodnevnim jezikom, uličnim govorom, originalnim i plastičnim slikama. U trećem dijelu serijala, u Zagonetnom dječaku, Kušan svijet tunela, mračnih hodnika i podzemnih prolaza u prijašnjem romanu zamjenjuje školskom svakodnevnicom: Kokovu pozornost privlači zagonetni Marko Lugarić koji, kako se kasnije raspliće, živi pod drugim imenom u drugoj školi, želeći tako prikriti nestanak svoga prijatelja za koga je mislio da se utopio u Savi. Rasplet se doima forsiranim premda se i ovo djelo napetom, detektivskom akcijom nudi kao zanimljiv i rado čitan dječji roman. U romanu Koko u Parizu slavni Kušanov junak u glavnom francuskom gradu sudionikom je događanjima oko krađe slavne Mona Lize. No, u ovome romanu Kušan je istkao odveć zapletenu kompozicijsku mrežu što zamućuje pitkost fabule; premda će i tu biti logike jer je sve to Koko samo — sanjao, Kušanov junak nije stvarno putovao u Pariz. Isto će tako svojevrstan otklon predstavljati i Koko i Kninu, no ne prostorno već idejno. Kušan je ovim djelom odustao od pravila kojeg se uvijek dosljedno držao, i to u vremenima u kojima je bilo puno teže nego sada — ne unosi politiku i uopće neprimjerenu i visoku simbolizacijsku razinu u tekst namijenjen mladima. Pitanje je, međutim, je li iskazivanje domoljublja politika! Kušan je želio naglasiti upravo tu lociranost i suvremenost. Štoviše, Koko uz to zahtijeva da on, lik, bude autorom novoga djela! Tako se pojavljuje roman Ljubav ili smrt. Određena pripadnost serijalu jest u činjenici što se pojavljuju isti likovi — Zlatko, Žohar, Miki, Božo, Nenad, Melita i jasno, sam Koko. Sve je to mućka. Ja sam napisao ovu knjigu. Vratimo se najprije priči. Umjesto mladog istražitelja i razrješitelja detektivskih zapetljanih čvorova Koko se u ovom romanu zaljubljuje u Anu Moser, za koju pretpostavlja da je unuka legendarnog nogometnog vratar Franje Glasera. Zato se — ne bi li osvojio njezine simpatije — još zdušnije posvećuje nogometu, jasno, igračkom mjestu s brojem jedan. Anin lik Koko je smislio točno po uzoru na Emicu. Kušanova igra relativizira književnu i realnu zbilju, zamjenjuje ih ili stapa u novu, Kušanovu književnu igru. Stvarni autor razradio je, dakle, petrificiran model dječjeg romana, što tad nije posrijedi tek recepcijska motivacija nego i dokinuće pozicije sveznajućeg i svenazočnog pripovjedača i likova kao njegovih tumača; riječju, detabuiziran je standardni dječjeknjiževni model. Druga začudnost romana je spomenuta zamjena uloga na stilskom planu: Kušan se javlja u ulozi učitelja-ispravljača Kokovog romana. Modeli ispravljanja jesu: a ispravljanje osoba i djela iz svijeta filma, književnosti, opće kulture: Dulčinijema — Dulcineja; Tata Hari — Mata Hari; Sili i karibima — Scili i Haribdi, Šuma s tri bora — Da nije možda Šuma Striborova; b ispravljanje dijalektalizama, kolokvijalizama i vulgarizama: štrik — uže, lajna — uzica; c ispravljanje krivo napisanih pojmova: grehote — griotte; parna psihologija — parapsihologija, d gramatičke i pravopisne intervencije: moj Žohar — znaš li ti, Koko, što je vokativ? Poveznice Koko krimi-serijala… Prva je glavni lik, pravim imenom Ratko Milić a potom članovi njegove klape — Zlatko, Žohar, Božo… Oni ne djeluju lovrakovski, s nekakvim hijerarhijskim ustrojem, nisu čvrsto povezani nego je to spontano skupljena družba iz susjedstva. Dalje, svi romani u manjoj ili većoj mjeri pripadaju dječjem romanu detekcije, s napetom pričom i dječacima-istražiteljima izuzetak je Ljubav ili smrt. Pojam serije ne znači da je posrijedi roman u nastavcima: Kušan premješta zbivanje, od Zelenog Vrha do Knina, poveznica su mu tek isti likovi s karakterološkim obilježjima iz prvog romana. Svaki je roman cjelina za sebe, sa svojim autonomnim životom, sadržajem, čak i stilom. Kušan je shvatio da za dijete ne vrijedi načelo tzv. U tom autorovom sluhu za bitan zakon dječje recepcije, za svijest o činjenici da dječji romano pisac tek otvara svijet iluzija koje dijete nadograđuje sadržana je ponajvažnija odlika Kušanove poetike. Drugu Kušanovu cjelinu reprezentira roman Domaća zadaća a mogli bismo je imenovati: odrasli — suigrači. Prva je novost što u djelu nema Koka i njegove klape nego su nova dječja lica, Branko Beljak i Ivica Novak, drugo, što se ne radi o dječjem krimiću i treća, ponajvažnija, što se odrasli javljaju kao ravnopravni sudionici u zbivanju. I kao stanovit kuriozum: naslov svakog poglavlja jedna je usmena, kolokvijalna poslovica! Takvi paremiološki oblici iskazuju autorov stav spram vrijednosti i poučnosto usmeno-književnoj te su ujedno uporabivi, sukladni kontekst djela. Treću bismo cjelinu mogli formulirati kao feminizacija aktanta ili karakterološka feminizacija;jasno, riječ je o romanu Lažeš, Melita. Djelo izdvajamo ne što opet nema Koka ili što se, opet, ne radi o krimiću, nego zato što se kao protagonist javlja djevojčica. Osim Truhelkine Anice, djevojčice do Kušana u romanima funkcioniraju kao statisti ili kao sekundarni likovi. Kušan je, eto, nov i na planu izbora lika. Događaji se zbivaju u svega tri dana, nema razvedene strukture s raznim retrospektivnim umecima, glavni lik nije prikazan u razvoju nego se fabula koncentrira oko njegova glavnog obilježja. Riječ je o najjednostavnijoj kompoziciji. Autor u romanu napušta zamršene detektivske zaplete pa djelo ne osvaja napetom pričom. On je prije svega komedija, s obzirom na ugođaj, prizore i tehniku građenja djela. Ali, tu je pravi Kušan: ispod tog vedrog, ležernog ozračja načinju se mnoga dublja pitanja iz dječjeg svijeta. Rekli bismo: koliko god nema izravne pedagogije, to djelo je ipak najpedagoškiji Kušanov roman. Sve je koncentrirano oko protagonistice Melite, već naslovom autor sugerira da je posrijedi roman lika. Glavna junakinja iskazuje sklonost tipičnu za njezinu dob — sklonost izmišljanju, pretjerivanju. Svojevrstan korektiv u djelu je slikar Poklepović, budući da maštu pretvara u stvarnost, jedini razumije Melitu. Međutim, roman se zapliće kad se maštanja Melitina počinju — ostvarivati. Kao da djevojčica ima neka telepatska svojstva, kojima, dakako, ne može ravnati, ne može na njih utjecati. I premda možemo pritom raspravljati o tom Kušanovom pomicanju u neobično, o otklonu u polje fantastičnog, izvan je svake dvojbe da se Melitinim ponašanjem aktualiziraju barem dva pitanja: što je zapravo dječja mašta, gdje su joj granice te mogu li stariji prekoravati djecu kad i sami izmišljaju? Upravo Melitina pitanja na kraju romana relativiziraju njezinu sklonost kao možebitnu manu jer i teta Melanija laže izmišlja brzojavom i tata razrednik i svi. Druga hiperbolizacija materijalizirana je u Melitinu bratu Nenadu — umjesto izmišljanja on je sklon pretjerivanju u jelu. Kušan gradi humor na pretjerivanju, dovedenom ponekad do groteske. Starijih je malo u Kušanovim romanima, a kad i jesu, zasjenjeni su likovima djece. Otac Branko Kosić, najblaže rečeno, zbunjen je i naivan roditelj: ne zna kako se postaviti spram dječjih nestašluka i slabosti, štoviše, od same djece traži pomoć i inicijativu; svojim skrivenim pušenjem i izmišljenim bolovanjem zapravo figurira kao treće dijete u obitelji a time i Melitina izmišljanja bivaju relativizirana. No oboje su skrbni i strpljivi pa autorova posveta na početku roman: Svojim dragim i strpljivim roditeljima. Razmaženi sin — sugerira određenu autobiografsku podlogu. Profesorom Vadovcem legitimirana je nepedagoška intonacija djela: nemaran je u vanjskoj pojavnosti, stalno popravlja smiješan čuperak na glavi, a umjesto nastave pripovijeda djeci svoje izmišljene zgode. Slikar Poklepović funkcionira kao Kušanov glasnogovornik, kao lik s tezom jer tumači i opravdava Melitina izmišljanja kao pozitivnu sklonost, kao posljedicu razbuktale mašte. Ali, to je, zapravo, pouka upravo kroz negativan primjer! I u ovom djelu prepoznajemo neke odlike Kušanove poetike: naslovi poglavlja nagovješćuju tijek radnje a dijalog je pretežita izražajna forma. Izvorište humornog nije u igri riječi nego u situacijama. Gdjegdje nalazimo jezične duhovitosti — lekrama reklama , poluklinika poliklinika — što i nije stilematično jer je posrijedi standardno dječje nesnalaženje među tuđicama; no odnosi među likovima i situacije u kojima se nađu, elementi su na kojima autor gradi humor. To je situacijski a ne jezični humor. Konzistentnom pričom, nepretencioznošću i igranjem s pedagoškim načelima Lažeš, Melita spada u ponajbolje Kušanovo djelo, popularno i rado čitano. Njime je potvrdio da nije samo vrstan dječji krimi-pisac nego i majstor za oblikovanje živih dječjih tema i likova. Četvrtu cjelinu mogli bismo nazvati pabirci u pripovjednoj zbirci. Strašni kauboj, zbirka pripovijedaka, reciklira poznate događaje i likove koji spominju i komentiraju već objavljene romane o njima, da bi na kraju, u već spomenutoj epizodi, zatražili od zbunjenog autora da prekine s tim i predstavi ih odraslijima. Svaka cjelina, koliko god nam zvučala poznato, ipak je nova i može živjeti autonomno. Zbirka najprije osvaja humornim stilom. I u njoj parafrazira književne pojmove, djela i izreke. U toj humornoj Kušanovoj radionici na sintaktostilematskoj razini bit će, kao i u Matošeca postupak koji prozvasmo hinjenom nemoći a zapravo je posrijedi ironizacija pripovjednog diskurza. A osim toga obilje je humornih zamišljaja upoznatih već u prijašnjim djelima, recimo: a razne usporedbe — Uhvatili su ga takvi grčevi kao da mu je tko stavio traktor u želudac; Sad je ovdje sve bijelo, kao u paklu; b zamjena i iskrivljavanje rečeničnih dijelova: Prazan Dunav, dubok Srijem; c žargonske tvorbe: pošiziti, lokot sat , gala kramp djevojka ; d razni oblici jezične morfološke, grafijske, pučkoetimologijske igre: pucao je po Turkovima; Emc jtvlm Emice, ja te volim , naopako pisanje Netko je lud… Nadnijevši se nad dosadašnji Kušanov književni opus promatrač ostaje zadivljen raznovrsnošću izražajnih zamišljaja u animiranju mladog čitatelja, od užestilskih, na jezičnom planu, do širih kontekstualiziranih, s obzirom na razvoj hrvatske dječje književnosti, poglavito, hrvatskog dječjeg romana. Kušan je svoje junake posve preselio iz ruralne u urbanu sredinu, točnije, zagrebačku urbanu. Dakako, time likovi nisu postali automatski drukčiji, nego je posrijedi novo, suvremeno življenje, novi oblici odrastanja u drukčijim uvjetima. Ti dječaci i Melita nisu vođeni, naprotiv, glavni su likovi u djelima, ravnopravni su i samostalni, sa svojim svijetom, problemima i doživljajima, željni pustolovina, ni dobri ni zli, vole preuveličavati, suprotstavljati se roditeljima — naprosto reljefni su likovi, preslikani sa stvarnog života na gradskom asfaltu. Najčešće imaju nadimke, djeluju u družinama ali s ravnopravnim članovima. Dobno su, intelektualno i socijalno pretežito slični, neopterećeni tenzijama i ideologizacijama. I nije pritom važno tražiti i ukazivati na njihovu stvarnosnu utemeljenost, vrijedno je samo koliko su djeca, predvođena Kokom, živa i stvarna, bliska mladome čitatelju. Popularnost Kušanovih romana u tom je smislu najbolji indikator. Na razini strukture djela Kušan afirmira dječji krimić s obiljem događaja, napetom fabulom, lažnim tragovima, dječacima istražiteljima igrajući se strukturom, Kušan je stvorio dječji roman detekcije u hrvatskoj dječjoj književnosti. Dalje, njegovi su romani prepoznatljivi jer su složeni u serijal; prvo se djelo spominje u drugom, autor razgovara sa svojim junacima, narušavajući time standardnu književnu trijadu pisac-djelo-čitatelj, a sve zato da djela čini receptivnijim. Kušan odstranjuje iz djela bilo kakvu pedagošku ili ideološku tendenciju. S obzirom na svjetski dječji roman dosad se u Kušana posebice ukazivalo na Kästnerov i Twainov utjecaj. Kušanova će originalnost isto tako biti prepoznatljiva i na razini osnovnih značenjskih jedinica. Kušan je oplemenio dječji stil i dao mu vrijednost zato što u njega taj jezik nema samo funkciju prijenosa sadržaja nego je i zasebna vrijednost na lingvističkoj pojavnosti. S obzirom na sve, Ivan Kušan veliko je ime hrvatske dječje književnosti. Stvorio je svoj tip dječjeg romana, točnije, pravi dječji roman s napetom pričom, zaslađenu humorom, ponekad blago ironijom, sa živim dječacima, sklonima igri i doživljajima, naprosto mladim suvremenim nestašnim fakinčićima iz bilo koje zagrebačke i bilo koje gradske ulice. JOŽA HORVAT — — — rođen 10. Horvat s obitelji seli u Zagreb početak življenja u urbanoj sredini obilježit će u Horvata egzistencijalnu borbu: umjesto slobodnog, seoskog djetinjstva - socijalna i društvena kriza, svakodnevna borba za kruh upisao Filozofski fakultet pedagogija, filozofija, književnost priključuje se 1941. Zanemarimo li Horvatov jednokratan izlet u stih, naime, 1960. Taj njegov doprinos dječjoj književnosti valja promatrati dvodijelno, kao djela koja su posljedica posvemašnje uronjenosti u društvenu zbilju i djela koja su iznikla kao plod piščeva prijateljevanja s morem. Kao što smo već napomenuli, Horvatova djela su njegova književna autobiografija. Već kao srednjoškolac, 1935. Knjižica nije bila samo prosvjed protiv ondašnjeg školskog sustava, nego i kritika starojugoslavenskog društvenog organizma. Roman autor počinje pisati godine 1935. Već na tematskom planu čitatelj se susreće s nefikcijskom lokalizacijom: fabula se zbiva u jednom srednjoškolskom razredu u Prvoj zagrebačkoj realci. Naglasak je u odnosima upravo na sukobu dviju kolektivnih svijesti - poltronske, režimske i svijesti buntovničke, a to autor osobito naglašava leksikom, strategijskim, vojnim i diplomatskim. To su, primjerice: — opozicija nedoraslih mladi, ja i moji drugovi, naša kultura, naš jezik - odrasli stari, njihov strukturirani svijet tzv. Neposredno razdoblje nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je u Horvatovom književnom radu dramskim tekstovima, radijskim i kazališnim, a među njima je nekoliko njih koje bismo mogli uvrstiti među tekstove za djecu. Djelo završava u skladu sa svojom vrstovnom pripadnošću: anđeo napušta Zemlju, problem se, dakako, nije razriješio, no autor je tek želio upozoriti na opasnost u koju srlja suvremeni čovjek. Tajanstven zadatak posadi se otkriva tek na pučini; otok se pronalazi, no na njemu, u igri, sreći i slozi, u pravom malom raju žive - djeca. Presretni mornari ostaju s malim stanovnicima, ali zaprepašten pilot američkog izviđačkog zrakoplova drugo jutro nalazi tek napušten brod, otoku i otočanima ni traga. Čitava je priča nabijena dramatičnošću, strukturiranom gradacijski: tijek joj je stvarnosan, svršetak fantastičan, a on se u djelu javlja i raste u svojoj progresiji. Pronalaženje raja na zemlji ovim djelom prevladavanje je zbilje, umjesto tegobne, dramatične realnosti nudi maštu, imaginaciju. Tema je romana koliko arhetipska toliko ujedno i horvatovska. Težnja za slobodom, uzlet do neomeđenih prostora zapravo je iskonska čovjekova potreba. Ljudi razmišljaju, rade, stvaraju, otkrivaju, napreduju i, u jednom trenutku, kao da su iscrpili svoje snage, kao da su došli do cilja, i tu zastanu. To je njihova crta! Kao obruči, sa svih nas strana stežu zakoni, a život se ne može razvijati, ljudsko društvo ne može napredovati ako se ne brišu crte, ako se ne mijenjaju zakoni! Da ljudi nisu prelazili, da nisu gazili crtu, gdje bismo mi još bili, moj Iteo! Svijet bajke onovremenost i svijet romana ovovremenost iskazuje, u zajedništvu, neprestan Horvatov san na javi; ta se dva svijeta u djelu neprestance dodiruju i pretapaju, a na kraju dolazi do njihove simbioze. Otac, da bi joj u tome pomogao, ulazi u ovovremenu dimenziju postajući starac Parana, sprijateljuje se s dječakom, objašnjavajući mu fenomen Waitapu: to bijahu dvije zaljubljene zvijezde, Wa i Tapu, koje zlobna božica pretvori u otoke, ali su ti otoci za plime sjedinjeni, spojivši svoja imena u jedno, u Waitapu. Uskoro, ni Itea, ni Hine, ni jedrenjaka, ni piroge. Samo more, beskrajno, plavo, slobodno more! Ono je, jasno, more. Isto je i s pojmom vremena, posrijedi je pravrijeme ili svevremenost, univerzalno vrijeme; jasno, beskrajna sloboda ne trpi ni okvire bilo kakvog vremena. Posrijedi je, dakle, mitski prostor i mitsko vrijeme. Pretapanje dva svijeta Horvat iskazuje i likovima. Iteo zvijezda u moru pripada svijetu romana, nositelj je ideje, izvršitelj strasne želje, karakterizira ga hrabrost i sumnja, čuđenje i radoznalost. Parana, morski bog, postaje starac i ta dva utjelovljenja sugeriraju mudrost i iskustvo, superiornost. Sloboda je neprestana tema u Horvatovom djelu. Specifičnim, originalnim spojem romana i bajke on je strasno izrazio tu čežnju, zaokruživši tako svoj stvaralački opus. Djelo je žanrovski teško definirati: ono je i putopis i intimni dnevnik i lirska proza i filozofski, duboko meditativan esej. A na stilsko-idejnom planu, ispod formalnog putopisnog ruha, neprestance osjećamo piščev obračun na relaciji: ja - život, ili bolje: ja - voda more. Na realističkoj fakturi roman govori o odnosu čovjeka i dupina, zalazeći i u sferu znanstvene fantastike, predstavljanjem čudesnog uređaja koji omogućuje sporazumijevanje ribe i čovjeka. Djelo se uvjetno može svrstati među djela namijenjena djeci, ponajviše poradi zanimljive fabule i poruke koju šalje. Oba se prepliću u sudbini dječaka Tonka koji je, premda ne živi uz more, opijen tim morem; uzor mu je pomorac Mate Palčić, čiji ga je portret u Pomorskom muzeju u Rijeci naprosto opčinio; za dječaka je on živ, druguje s njime, on ga spašava od zlokobne bolesti koju mu izazvaše zlokobne morske vile. A to je, nedvojbeno, najveća nagrada i najveće priznanje autoru. To znači, u slučaju Jože Horvata, da je ovaj suvremeni hrvatski književnik utisnuo svoj život u svoja djela, a u tom pak će okviru more biti presudna životna i književna epizoda. Međutim, upravo u susretu s tim morem Joža Horvat je odmjerio svoju slobodu te zato njegova djela ostaju trajnim vrijednostima upravo poradi neprestanog autorova stremljenja očovječenju, ljudskoj plemenitosti i slobodi. Ona zato u dječjoj književnosti predstavljaju vrijednosti kao duboko estetske i etičke činjenice. TEME BOLESTI — Cvenić, Storić, Pongrašić JOSIP CVENIĆ 1952. Ondje upoznaje djecu sličnih sudbina, a osobito mu srcu prirasta djevojčica Jasna. Dječak se bori za pobjedu na računalu, držeći joy-stick, ali i za pobjedu nad smrti. Tako joy-stick dobiva metaforično obilježje te je Nino, kad izlazi iz bolnice, ostavlja onima koji još ostaju u njoj. Djelo počiva na stvarnosnoj podlozi, ulazi u bolnički ambijent. Čista Velika Zagrebački učitelj matematike. Nastavlja niz hrvatskih autora koji svoja djela vežu uz zavičaj. Tako su sva njegova djela vezana uz šibensko zaleđe. Glavni lik je 12-godišnji Filip, odrastao u gradu, dijete rastavljenih roditelja. Dječak je opterećen svojom debljinom i tek kod bake u šibenskom priobalju, kamo dolazi za vrijeme ljetnih praznika, otkriva životne vrijednosti, sazrijeva, upoznaje prijateljstvo i dječačku ljubav. Autor je objedinio nekoliko tematskih podskupova: 1. Pobuđena ljubav Filipa prema Liviji je motivirajući čimbenik za dječakovu odluku da smršavi, ali i da se okrene molitvi. Djevojčica ozdravlja i Filip uzbuđeno čeka da joj dade prvi poljubac. Ovim romanom afirmiran je zdrav seoski život koji zrači optimizmom. Nova Gradiška Autor je radiodramskih tekstova, slikovnica, scenarija za filmove i stripove, ali u prvom redu je pisac romana. Njegova poetika počiva na osnovnome — razgrađivanju stereotipa: nestandardni naslovi, nazivi poglavlja, stilu kojim se nastoji približiti tinejdžerima. Poglavlja u romanu strukturirana su s obzirom na igru djevojčica preskakanjem lastike, gumi-gumi, kojom se počinje najprije do koljena pa sve do nebesa. Djevojčica zbog terapije gubi kosu te se nakon povratka iz bolnice povlači očekujući porugu sredine. Jedinu joj nadu daje simpatija prema dječaku Nikoli, jednake sudbine kojeg je upoznala u bolnici. Djevojčica pobjeđuje bolest — 'preskočila je nebesa'. Roman je osobit fabulom — njome se vrši suvremena funkcija dječje knjige jer će priča vratiti vjeru u život malim bolesnicima. Rastresena i nemarna mama, slikarica budi sina Berislava u školu u nedjelju; no dječak je tada u školi svjedok krađe računala; premda zarobljen, uz pomoć računala uspostavlja vezu s prijateljicama — blizankama, što pomogne da policija uhiti lopove. Autor roman posvećuje samome sebi dok je bio klinac i dok je još mogao biti kralj svijeta. Mladi pripovijedač mora biti doma i paziti na bolesnog brata. Počeo je kao novinar i urednik listova, a potom se kao urednik radijskih i televizijskih emisija potpuno okrenuo djeci. Neka su Matoševa djela doživjela brojna izdanja, nagrade i prijevode — na ruski, mađarski, slovenski, albanski. Umro je u Zagrebu 1982. Ukupan Matošecov romansijerski opus tematski je i stilski raznovrstan. Uz to, posrijedi je prostorna i vremenska raznovrsnost, tako da su neki romani vezani uz Drugi svjetski rat, drugi se događaju u svemiru, pa na selu… Pretežitom dijelu ipak je mjesto događanja grad: Matošec je, zajedno s Kušanom, dionik velikog, ne samo prostornog nego i stilskog zaokreta — umjesto Lovrakova ruralizma obojica na velika vrata uvode urbanu sredinu u dječji roman. Već je prvim objavljenim romanima Matošec nagovijestio barem dvije odlike dječjeg romana — pustolovnost i napetu fabulu. Prvi je njegov znanstveno-fantastični Suvišan u svemiru. Jurij Gagarin obletio je Zemlju svemirskim brodom, a Matošec već te godine šalje svog dječaka na Mars! U romanu su dva junaka: dječak Pero, prozvan Katastrofa jer je sve što je uradio bilo katastrofalno! Zato ga, zbog nacrta, otimaju razbojnici pa igrom slučaja u svemir odleti Pero, spušta se na Mars, sprijateljuje se s domaćinima i na kraju se sretno vrati na Zemlju. Suvišan u svemiru neobičan je roman. Nešto hibridno u sebi imaju i kasniji njegovi romani. Matošec je, kao i u drugim romanima, sklon filmskom kadriranju: svako je poglavlje izdvojena sekvenca, usporedno se prati nekoliko likova — najprije je to Pero i Galaktić, toj se dvojici pridružuje novinar ENKA i njegov kolega Oštroper. Matošec, naime, učvršćuje njihove reportaže, prepuštajući im ulogu izvjestitelja o razvoju događaja. Suvišan u svemiru je SF roman tek formom, konstrukcijom, a u svom dubljem odčitavanju to je socijalno-psihološko djelo. Tada i postaje jasno zašto Marsovci ne znaju što je to laž i zločin jer je to piščeva projekcija idealne civilizacije na Zemlji. Posrijedi je, zapravo, anakron, utopistički model. Pod plaštem SF romana pulsiraju druga, životnozbiljska pitanja, recimo, problem dječje usamljenosti, sreće i smisla u njegovu neposrednom okružju. Autor ima dara za psihološka nijansiranja, dinamične dijaloge i vješto spletenu fabulu, discipliraniju nego u prijašnjim romanima. U Tiki traži Neznanca Matošec opetovano potvrđuje vještinu u građenju dječjega romana jer i ovo djelo opstoji na napetoj priči. Čitatelju je teško odložiti knjigu jer roman naprosto vabi da ga se pročita u dahu. Početak je signiran dramatskom najavom sukoba četvorice braće, odnosno dva para blizanaca zvanih Bjeloglavi i Tikija, protagonista ovog djela, te tajanstvenim telefonskim pozivom. Kad pak se u romanu pojavljuje kišobranar i njegov sin Davor sa svojim psom Gromom, čitava priča postaje zapletena i nevjerojatna: najprije se Caco spušta plahtama niz prozor, to ponavlja i Davor, obojicu spašava nagluh i pomalo luckast djed, u Tikijevu stanu nađe se i dječak Davor i njegov otac… Pisac usporedo vodi čak pet podfabula: jedna, glavna, koncentrira se oko Tikija, druga se bavi Bjeloglavima i njihovim djedom, treću čini kišobranar, četvrtu njegov sin Davor i napokon, petu predstavlja tajanstvena Neznančeva nenazočnost u djelu. Matošec je stvorio tip dječjeg detektivskog romana, dječji krimić. K tome dodajemo autorovu sklonost da prekida priču kad je najnapetija — postupak suspended story — čime želi još više povećati napetost a tad i čitateljevu znatiželju. Peterokraku fabulu, jasno, nose likovi. U njihovu predstavljanju Matošec je pokazao sposobnost psihološkog opisa, smisao za nijansiranje dobnih razlika te bismo mogli prema rezoniranju tih likova i njihovoj ulozi govoriti o infantiliziranoj razini Caco, Dako i djevojčica , dječačkoj Bjeloglavi, Tiki, Davor , seniliziranoj djed , dobnozreloj Tikijev otac, kišobranar , i psihološkoj razini Neznanac. Usporedimo li Tikija s njegovim slavnim prethodnicima, Lovrakovim Ljubanom i Perom, razlika će biti viševrsna: Tiki nije član ni predvodnik kakve družine, djeluje sam, dijete je grada, nestašan je, dovitljiv i pomalo okrutan, no i odan obitelji. Umjesto zakona, kodeksa družbe pojavljuje se urbani usamljenik, individualac; on nosi pletene papuče, zavrće nogavice, ne vozi se u kolima nego stubama tramvaja i kosu bi radije začešljao na zatiljak jer je to moda ulice; ulica diktira stav i držanje. Pred čitateljem izranja nov, drukčiji dječak koji upravo tim oponašanje sinkronijske urbane sub kulture najavljuje, zajedno s Kušanovim likovima, kasnije junake jeans proze. Neznanac je zagonetna osoba koja izaziva jezu telefonskim pozivima, ali već u njegovu prvu površnom predstavljanju Matošec, zapravo sugerira njegovu osobu, razotkrivenu u raspletu. Kada Tiki prije svršetka romana povjerava ocu da zna tko je Neznanac i da je on dobar. Reklo bi se da Matošecu krimi-struktura samo tek način za privlačenje mladoga čitača za priopćavanje temeljne poruke. Dvojaka odredljivost djela primjetljiva je i u stilu. Napetost autora pojačava obiljem kratkih dijaloških sekvenci, primjerenih dječjoj dobi ali i žanru — reklo bi se da je Tiki traži Neznanca dijaloški roman. Naracija se iznosi praktički organiziranom, lovrakovskom sintaksom kao još jednom, važnom prilogu sukladnosti priče i izraza. Tiki traži Neznanca je, unatoč autorovim fabulativnim zapetljajima, značajno djelo. Matošec je stvorio tematski odvjetak, dječji krimi-roman ali tako što mu napeta priča nije bila cilj nego način da podastre temeljnu poruku. Zato ovaj roman nije samo navjestitelj jedne, u kasnijoj hrvatskoj dječjoj književnosti vrlo popularne tematske grane dječjega romana nego i klasično djelo ukupne hrvatske dječje književnosti. Strah u Ulici lipa mogao bi već naslovom biti pridružen gore spomenutom krimiću, no on je strukturiran drukčije, premda je autorov zamišljaj o funkciji dječje književnosti i u ovom djelu isti. Roman je zaokruženiji, zgusnutiji: u Ulicu lipa, među dječačku klapu, dolazi odrasliji dječak nadimkom Mungos Nevada i terorizira ih, no otkriva da je on samo nesretan dječak, željan ljubavi i prijateljstva. Djelo bismo, prema Kayserovoj tipologizaciji, mogli svrstati u roman lika. Glavni lik, Mungos Nevada pun je proturječja, isprva umišljen mali frajer, kasnije nesretnik, usamljenik. Autor je, zapravo, stvorio prototip mnogih sličnih dječaka u zbilji. Jer, drugi, drugačiji Mungos sam je neshvaćen i nevoljen. Knjiga je traganje za ljubavlju i prijateljstvom. A kad spominjemo pejzaž, jasno je da će on u romanima takve vrste biti sekundaran, no u Matošecovom djelu primjećujemo, premda ne čestotno, stilogenost pejzažnih sličica koje su komplementarne zbivanju. Najvažnije je u Matošeca istaknuti sposobnost stvaranja dječje rečenice, ne samo u čestim dijaloškim replikama nego i u tzv. Milivoj Matošec uvodi grad na velika vrata u hrvatski dječji roman. Do njega kanonom bijaše lovrakovski tip romana, i lokacijski i stilski i tematski, s naglašenom pedagoškom notom. Umjesto seoskog ambijenta novi roman afirmira grad, poglavito okružje i djecu s njegova ruba. Matošec je načistu i s još jednim obilježjem dječje proze: ona mora biti natopljena vedrinom i humorom. Doduše, naći će se i niz površnih duhovitih zamišljaja. No humor je u Matošeca najčešći i najproduktivniji u komunikaciji likova, u međusobnim nadmudrivanjima i nadmetanjima, i među dječacima i između dječaka i starijih. Vještim tkanjem priče i pored zanimljivih likova Matošec je rado čitan dječji pisac te je svojim djelima priskrbio trajno mjesto među zaslužnicima hrvatskog dječjeg romana. ZLATKO KRILIĆ Zlatko Krilić rođen je 19. Najranije djetinjstvo proveo je u Čepinu, a osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Studirao je razrednu nastavu na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, a potom, boraveći malo u Kastvu, malo u Zagrebu, potpuno se posvećuje pisanju. Književnost i Krilić počeli su prijateljevati već u osnovnoškolskoj klupi, a pri kraju srednje škole, kad je počeo raditi kao urednik «Poleta», posve se opredijelio za književnost, «ne ostavljajući bilo kakvu alternativu». Krilić je uvijek inspiraciju pronalazio u svome djetinjstvu, a najveći uzor bio mu je djed. Krajem sedamdesetih godina objavljuje prvu knjigu pod imenom «Prvi sudar» 1979. Već po toj prvoj zbirci dade se zaključiti kako je Krilić baštinio ponešto od generacijskih prethodnika, «fantastičara» i «borgesovaca»: kako su neki borgesovci u svoja djela uplitali usputne eseje, tako Krilić intertekstualnost postiže interpoliranjem filmskog jezika u priču, kao što borgesovci povremeno ironiziraju, tako i Krilić ubacuje autohumorne sekvence u svoja djela, kako su se oni opredjeljivali za marginalne vrste, tako se i Krilić odlučio za knjigu namijenjenu djeci, objasnivši to težnjom za «svojim komadićem literarnog neba». Prvu književnu nagradu «Ivana Brlić Mažuranić» donio mu je roman «Čudnovata istina» u kojem su kritičari odmah otkrili mladoga pisca koji mnogo obećava. Knjiga «Početak plovidbe» autoru je donijela još jednu književnu nagradu «Grigor Vitez». Krilić se okušao u različitim radovima, vrstama i podvrstama pišući pripovijetke, romane, igrokaze, radijske i televizijske scenarije kao i scenarije za crtane filmove. Uz navedene, do sada je objavio knjige: «Zabranjena vrata» — roman, «Živi pijesak» — roman za odrasle, «Zagonetno pismo» — roman, «Krik» — roman ponajbolji njegov roman , «Pripovijetke» - izbor priča, «Šaljive priče i priče bez šale»- priče, «Jaje» — pripovijetka, «Zlatno srce Nikolino» - pripovijetka, «Kazalište lutaka i drugi igrokazi» - zbirka igrokaza, «Hod» — igrokaz, «Krilate lutke» - zbirka igrokaza. Krilićev dosadašnji opus nije obilan, ali je tematski raznolik. Podijeliti se može na četiri osnovne tematske cjeline: a igrive, infantilizirane i fantastične strukture «Krilate lutke», «Kazalište lutaka», «Čudnovata istina» , b stvarnosno-psihološke, autobiografske zgode «Prvi sudar», «Veliki zavodnik», «Šaljive priče i priče bez šale», «Početak plovidbe», «Zabranjena vrata» , c krimi-fabule «Zagonetno pismo» , d biblijske beletrizacije i simbolizacije «Zlatno srce Nikolino», «Potop», «Krik». Krilić objavljuje zbirku «Krilate lutke», knjigu od sedam lutkarskih igrokaza. U igrokazu «Jaje» iz gore navedene zbirke Krilić je uspjelo scenski predstavio ponašanje životinja prema njihovim naravima, tekst se odlikuje jednostavnošću i igrivošću, osobito zasnovan na krivom prepoznavanju i čuđenju što «generira djeci blizak humor, sve ih to nasmijava, zabavlja, ali i poučava». Krilić ima osjećaj za dječji scenski jezik, naznačen autorovim naputcima, a pogotovo pak u učvršćivanju tečnih songova, kojima se potvrđuje i kao pjesnik. A u igrivom podtekstu moguće je nazrijeti i njegovu simboliku, kao priču o rađanju. Igrokazi «Jaje» i «Hod» u osnovnom su scenskom zbivanju svedena na dječju mjeru, a porukom osmišljena. Slično, u edukacijskom smislu, funkcionira i scenski tekst «Kazalište lutaka». Igrivu simbolizaciju Krilić primjenjuje i u povijesnoj lutkarskoj priči «Uskočka kapa», «stroj priči o slobodi». U njoj tematizira borbu uskoka protiv Mlečana, u priči je glavni lik hrabar dječak Luka, a dobri duh Starac, pretvarajući se u galeba, predstavlja narodnu mudrost i duh naroda kome je ugrožena najveća svetinja — sloboda. Glavne odlike Krilićeva scenskog jezika: 1. U ovu igrivo-fantastičnu cjelinu uvršten je i roman «Čudnovata istina». Djelo isto tako može biti uvršteno i među autobiografska: autor roman posvećuje «majci Nadici Gircl». U djelu se nakon igrive autobiografičnosti razvija fantastični sloj romana. Priča je autorova fabulativna igra. Ali i ona ima svoje dublje značenje, unoseći u turobnu dječakovu svakidašnjicu vedrinu i optimizam. Djelo čudesnom i originalnom pričom želi probuditi nadu u svakom malom čitatelju. Autor to izričito naglašava: «Svako ozdravljenje i svaki lijek treba potražiti u sebi» čime navješćuje sklonost duhovnoj tematici. Roman je zato autoru i donio nagradu «Ivana Brlić-Mažuranić» za 1980. Djelo je doživjelo hvalospjeve kao «pravo osvježenje u hrvatskoj književnosti za djecu», kao Krilićevo «jedinstveno djelo» i kao «jedno od najboljih djela napisanih u Hrvatskoj za djecu u drugoj polovici 20. Zlatko Krilić ispekao je zanat dječjeg prozaika: tečnim dijalozima i napetom radnjom, koja u svome tkanju naginje krimi-strukturi, aktualiziranjem dječje svakodnevice i vrlo dojmljivim predstavljanjem «latentnog stanja», Krilić je uistinu stvorio djelo koje ostaje trajnom vrijednosti u dječjoj književnosti. «Iskrenost emocija i čistoća stila» za autora su osnovne vrijednosti dječjega štiva, a to je praktično pokazao ovim romanom. B Stvarnosno-psihološke, autobiografske zgode najviše su koncentrirane u Krilićevim pripovijetkama i autobiografskim crticama. No zbirka je tematski proširena na širu dječju stvarnost: prvo pušenje, skupljanje znački i razglednica, odnosi među braćom, težnja za velikim djelima... To su kraće cjeline, autobiografske crtice kojima autor vedro i autohumorno predstavlja pojedine zgode iz svoga djetinjstva pri čemu pokazuje zavidnu vještinu — kako izabrati vrlo običan motiv, ali ga prikazati kao nešto jedinstveno. Osim toga, životne pouke uvije u brz, živ ritam kazivanja koji osvaja djecu. Sudar, čvenk, randevu, darsu, sastanak, spoj — sve to imam. Zato nisam pisao za djecu, već o svojem djetinjstvu. To njegovo balansiranje između stvarnog i potencijalno dogođenog, omogućuje i slobodu u angažiranosti. Kad na kraju Ana dotjeranom Zlatku dolazi reći da je mama ne pušta u kino, tada crtica djeluje trpkohumorno, smiješak nekako zastaje, a to je opet ono krilićevsko: između jezične igre čitava leksička lepeza za ljubavni sastanak tinjaju ozbiljna pitanja djetinjstva na pragu mladenaštva. Tematskog uozbiljenja naći ćemo i u crtici «Susret s gradom». Junak je Nikola Lalić, dječak koji u školu među zagrebačke fakinčiće dolazi iz Like — rijedak primjer afirmacije ruralnog u urbanom Nikolina skromnost i moralna načela. Isto tako i «Djedov palac», umjesto humornogorkih Zlatkovih doživljaja obiteljsku afirmira obiteljsku toplinu i ljubav. Već je bila velika sva metra, ništa se nije vidjelo osim njegove glave. Pričinilo mi se da se i njezin mali prst pomiče prema mom kažiprstu. Kao slučajno su se dotakle naše ruke. Njen mali prst i moj kažiprst su se dotakli, a onda brzo odmaknuli, jer su se upalila svjetla u dvorani. Tekst je antologijski u suvremenoj hrv. Treća zbirka u tome nizu nosi naslov «Šaljive priče i priče bez šale». Autor uglavnom napušta ljubavna dječakova proživljavanja te čini dobni pomak, na prvotno djetinjstvo, duhovito se pritom poigravajući, kako i navješćuje naslov. Zbirka je posljedak Krilićevih «stilskih vježbi», tj. Pored igranja dogodovštinama autor se balogovski igra jezikom, a između takve igre plasira nenametljivu, duhovitu poruku. U «Zoološkom vrtu» crtica razvija hitrecovsku temu iz «Smogovaca» o susretu čovjeka i majmuna, o humornoj zamjeni uloga, opetovano ironizirajući Darwina. Zbirka je na tragu prethodnih dviju, «Prvog sudara» i «Velikog zavodnika», ponajprije tematskim izvorištem, no ujedno predstavlja kvalitetan pomak upravo u sferi jezične igre. Zbirkom se Krilić iznova potvrdio kao suvremen hrvatski dječji pripovjedač. «Početak plovidbe», najpoznatija Krilićeva pripovijetka, uvrštavana u školske čitanke i nagrađivana «Grigor Vitez», 1982. Tema pripovijetke metaforički je signalizirana naslovom sintagmom; u priči je, naime, riječ o odrastanju, sazrijevanju. Ovo je «uozbiljena» proza o dječjem rastu i «početku plovidbe» u život, ispripovijedana toplo, lirski, sugestivno. Cjelini stvarnosnih, realističko-psiholoških tema pripada i roman «Zabranjena vrata». Riječ je o bolničkom odjelu na kojem su mladi ljudi, tuberkulozni bolesnici, ili se za neke pretpostavlja da to jesu. Posrijedi je «fenomen autsajderstva», i to egzistencijalnog za razliku od intencionalnog, kako ih klasificira Hans Mayer. Mlade ljude spojila je zajednička nesreća. Roman je potvrdio autorovu sposobnost konstruiranja napete priče u okružju koje ne daje povoda za atraktivne teme. K tome, ispripovijedan je lako i čitko, bez moguće lažne patetike, naprosto je životan i uvjerljiv. C Svoj prinos dječjem krimiću Zlatko je Krilić dao romanom «Zagonetno pismo». Elementi krimića — maskirani lopovi, zagonetno pismo, inspektor, stan kao glavno poprište zbivanja — primjereni su u tome romanu dječjoj percepciji, odnosno iskustvu. Jednostavnost i napetost priče autor postiže ekonomijom izraza, kratkim dijalozima, podatcima o događaju bez suvišnih detalja, zagonetnim i nedovršenim, katkad dvosmislenim i duhovitim naslovima. Posebice pak su još dva postupka karakteristična; prvi je posuđivanje filmskoga jezika, usporedno praćenje dviju fabula i kadriranje i rez kada je najnapetije; drugi je element funkcioniranja retardacije u romanu. Djelo je uzorak dječjeg krimića upravo tom nenametljivo utkanom odgojnošću te stilom, «funkcionalnom jednostavnošću izričaja». Autor je njime ostvario jedan od najboljih dječjih hrvatskih krimića. D Biblijsku nit Krilić započinje zbirkom «Krilate lutke», igrokazima «Zlatno srce Nikolino» i «Potop». Prvi je lutkarski igrokaz scenska priča o mladom sv. Nikoli koji je kadar razbojnicima dati svoje zlatno srce samo da spasi djecu svoje župe. Postavljanjem na scenu legende o popularnom svecu Krilić je želio afirmirati ljubav, žrtvovanje za bližnjega, a to se postiže «čistoćom duše i svetosti». Uz «Potop» autor i navodi da je riječ o «scenskoj obradi biblijskog motiva», dakle o Noi i njegovoj korablji kojom je sebe, obitelj i životinje spasio od općega potopa. Ovi tekstovi bijahu najava za Krilićev roman «Krik» 2001. Roman predstavlja sintezu dosadašnjih pristupa. Jedini lik je prestravljen dječak koji se spasio od pljačkaškog, krvavog pohoda bradonja u njegovom selu. Snažnim, naturalističkim, gotovo nadrealnim prizorima pisac predstavlja dječakovo preživljavanje u šumi kuša meso ubijena ježa, pije vodu iz blatnjave lokve, halapljivo jede napola skuhani krumpir…. Preplašen je i pun mržnje. Ali, zlo se može pobijediti tako da se ne mrzi!. Božjom pomoći: one koji su u selu srušili samo raspelo može se nadvladati ne zlom nego ljubavlju. Krilić ovu kršćansku razvija na fabulativnoj i strukturnoj razini. Djelo uokviruje Biblijom; na početku je ulomak iz «Mudrosnih knjiga». Okvir je zadan i tad se u fabuli slažu kamenčići u mozaik. Prvo: dječak u opljačkanoj kući, u selu na koje je slučajno naišao, ugleda «raspelo i srce ponad njega, a ispod je pisalo INRI». Drugo: u kući nalazi napola izgorjelu Bibliju iz koje čita očuvane retke o stvaranju svijeta o zmiji koja zavodi prve ljude. Treće: dječaku se u snu ukaza duh iz «čarobne svjetiljke». Dječak bi da ga duh odnese daleko od opasnog, bradonjama zasmrađenoga mjesta. Četvrto: dječak se lomi, on bi da se zlotvori smjesta kazne, a kad se to ne dogodi, baca svjetiljku i ne vjeruje u Njega! Peto: dječak uzvjeruje i obavijen svjetlošću postaje nevidljiv za sile mraka, izbavlja se iz obruča, dolazi konačno svojima. To je svojevrsna ratna bajka, koncipirana u osnovi prema biblijskoj priči o Jobu. Već na idejnom planu ovaj je roman — pokraj hrvatske dječje proze, zasićene faktografijom — posebna vrijednost. Uz to je i stilska: jedini lik je dječak, tek se mjestimice javlja fingirani, zamišljeni dijalog, no ta siromašna fabula kompenzirana je izuzetno napetom, ergoničkom naracijom, s kojom su usklađeni naslovi poglavlja jer nisu formulirani kao samostalne sintagme nego kao prve riječi u poglavlju, čime se sugerira neprekinutost, događajnost koja ne zastaje. Izuzetno djelo koje se nudi i u svojoj simbolnoj polivalentnosti: ono pored jasne kršćanske poruke može biti doživljeno i kao izloženost, kušnja Domovine u zlu, koja se od toga mraka može spasiti jedino iskrenim pouzdanjem u Svjetlost Božju! Onim što je dosad namijenio djeci, Zlatko Krilić svakako pripada najznačajnijim dječjim perima u novijoj hrvatskoj književnosti. On je našao ključ za poželjno dječjeknjiževno štivo - u atraktivnu, lepršavu ambalažu umotao je plemenitost i humanost, ono poradi čega ta književnost i postoji. GRIGOR VITEZ Pjesnik Grigor Vitez rođen je 15. Smatra se začetnikom moderne hrvatske dječje poezije, pjesnikom koji je dotadašnji pretežno pedagoški pristup zamijenio načelom igre, podjednako u tematici, kao i u oblikovanju jezika. Humor, kao i preokupacija djetinjstvom, zavičajem, usmenom narodnom književnošću, temeljne su odlike njegove poezije. Začetnik nonsensa, jednog od važnijih obilježja suvremenog pjesništva. Dok kod drugih pjesnika treba tražiti antologijske pjesme, kod Grigora Viteza je teško pronaći pjesmu koja nema antologijsku vrijednost, u svakoj od njih iznenađuje s nečim novim, njegov tematski krug dodiruje sve sfere života djeteta, biljnog i životinjskog svijeta, selo i grad, ruralne i urbane, tu je preplitanje s bajkom i pričom, maštovitost, zaigranost, svježina, raznolikost, gipkost, jezično bogatstvo, neočekivane rime i forme, grafičke novotarije, lepršavost i duhovitost, pokupljeno je bogatstvo onomatopeja, glasova, šumova, čini se da je sve što je bilo moguće pronaći i otkriti ugradio u svoje pjesme, a što nije mogao pronaći izmislio je, iznjedrili su njegova neobuzdana mašta i izvanredna stvaralačka snaga kakva se rijetko susreće. On otkriva formulu za dječju pjesmu- jednostavnost i primjerenost dječjem iskustvu te kazuje kako estetsko bez etičkog nema smisla a ni obratno. Po zanimanju je bio učitelj. Umro je u Zagrebu, 23. S njim dječja poezija postaje slobodnija, pokretljivija i lepršavija. Iako se ne odriče rimovanja, ipak se čini da su sloboda i razigranost glavne značajke njegova pjesničkog stvaranja. Vitez je osjećao da su djeca sama po sebi nesputana, dinamična i opuštena, poput ''živog srebra'' — kako narod kaže. Grigor Vitez je sagradio svoje stihove na jednostavnim ali izražajnim riječima, prožeo ih je iskrenom i neposrednom osjećajnosti i igrivosti bliskim dječjoj prirodi. On svojom poezijom ne zamara i ne dosađuje mališanima, ne opominje ih i ne prekorava — on im otvara nove svjetove mašte slične njihovim sanjarijama, razvija u njima smisao za spoznaje istina srca. TITO BILOPAVLOVIĆ Ali literatura nije samo za one koji čitaju nego i za one koji je pišu. Oni se tako liječe. Propitkuju jesu li doista živjeli u nekom bivšem vremenu i zašto su živjeli tako loše. Pokušavaju dići ništavnu sudbinu na razinu simbola. Ovako objašnjava sudbinu pisca Tito Bilopavlović 1940. Bilopavlović se rodio u Novoj Gradišci, gradu koji će biti izvorište za mnoga njegova djela. A tu postignutu izvornost Bilopavlović je, u zbirakama za odrasle, postigao i u zbirkama što ih je namijenio djeci; Knjiga za male i velike igračke 1978. Oprimjerimo tvrdnju pjesmom Tata je glavni u kojoj autor uzima tabu — motiv, ljubavni i pritom izbjegava stereotipan pristup: Što rade mama i tata iza zaključanih vrata? Ne, ne vjerujem da pišu rodi pismo da mi donese brata. Pjesma je četverodijelne strukture: prvi segment je naslov koji transparentno naglašava stav, a ujedno ga nedorečenošću problematizira. Drugi dio postavlja problem binarnom fakturom: stihovi što rade mama i tata neutralno su upitni, tek treći stih naglašava tabuiziranu poziciju pjesme. Druga je strofa treći segment, kontrastna jer suvremenosti pretpostavlja drevnost, no ne u ironijskom smislu nego poradi postignuća infantilnog ugođaja svijetom koji je donedavno bio ispunjen maštovitim pričama i odgovorima. Tek u zadnjem dijelu mali subjekt otkriva koprenu s tabu — teme i dječački iskreno otvoreno priopćuje činjenicu. Pjesma, dakle, razgrće veo s ove teme, ali primjereno malom čitatelju- jednostavno i naivno — humorno. U tom je Bilopavlovićeva izvornost , potvrđena i drugim naslovima s isitm motivom Na moru, Čudna stvar, Bitno pitanje. Bilopavlovićevi stihovi, širokog motivskog raspona, nisu stihovi lakoglagoljivi i šaljivi, tek igre radi, nego ispod dopadljiva teksta kliju ozbiljna životna dječja pitanja; on je, zapravo, osjetio bit suvremenog dječjeg pjesništva — privući da bi se reklo! Formativnu i sadržajnu primjerenost Bilopavlović je postigao i slikovnicama. U serijalu pod naslovom Slatka moja šeprtljo objavio je četiri slikovnice: Zlatica i Bubamara, Zlatica Blatica, Zlatica i ptica, Zlatica i Ivica Gljiica 1986. Slične su i druge autorove slikovnice: Čoko i Lada 1989. Igrati se, priuštiti si doživljajnu slobodu, izraziti dječje shvaćanje stvarnosti, to su neke najvažnije odluke Bilopavlovića slikovničara. Veću pozornost ipak zavrjeđuju Bilopavlovićeve pripovijesti i romani: zbirkama Paunaš 1978. Bilopavlović se uvrstio meu prve hrvatske suvremene pripovjedače. Zbirkama je izvorište autobiografsko. Prva se zbiva u rodnom autorovu gradu, na ciglani, drvarnici, dakle, na gradskom rubu. Klapa je, kao i drugdje, brojna, složna i čvrsta, ali je s plošne događajnosti njezino predstavljanje pomaknuto na opise psihičkih procesa junaka — grizodušja, ljubavi, pokajanja, malodušnosti. Niz naslova iz zbirke zaslužuje antologijski status: Kradljivac, paunaš, Veličanstvena Lili, Jahačeva slava, Osvetnik u bijelom sedlu, Ulaz strogo zabranjen. Među njima izdvaja se crtica Plave pletenice kao ledenice. Posrijedi su ljubavni jadi maloga pripovjedača koji mašta kako da osvoji Dragicu, no nakon fijaska za zimskih ferija njemu su hladno bljesnule njezine dvije pletenice kao dvije ledenice. Crticu karakterizira autohumorni smijeh kroz suze, recimo: Nastojao sam u školi što češće bit uz nju, ako ustreba, mislim, ako bi je netko napao i slično. Jednom je rekla da ne moram stalno biti uz nju kao sjena. Tako one osvajaju muškarce, čitao sam. Priča je, ukratko, odrastanje uz smijeh... Druga zbirka nastavlja se na prvu, posrijedi je lokacijski premještaj Zagreb i odrasliji sudionici. Međutim, u tim pričama, pokraj uspjelijih tekstova Draga siromašna Srna , uvuklo se, premda mjestimice, dociranje te priče ne zrače igrivom nestašnošću kao one iz prve zbirke. Očito je, spomenemo li Bilopavlovićeve slikovnice, autor najdojmljiviji u tekstovima za mlađu čitateljsku dob okvirno, do 10 godina. Posve je drukčiji Bilopavlović u romanu. Nije posrijedi napeta, matošecovski ili kušanovski organizirana priča, nego pikarski roman, opet naglašeno autoironijski. Zamišljaj je očit primjer prozne igre strukturom, što je jedan od stilskih elemenata proze u trapericama. Drugi je neprestance naglašavan ironijski književni diskurs, ujedno kao autorov stav spram tadašnje svakodnevice: Putujemo tetkici na more — rekao sam još udvornije. A ne znamo puta, ne znamo staze; dvorac uz Severin na Kupi iz trulihje vremena, zarastao u logično bujanje socijalističke vegetacije,... Drukčije je intoniran roman Čitaj, gospodine balavče 2002. Pisac djelo locira u Domovinski rat, no ne na prvu bojišnicu, nego se bavi posljedicama koje rat ostavlja u pozadini, u gradu Nova Vališka Nova Gradiška. Protagonist je dječak čija majka ostavlja obitelj i bježi s drugim u Zagreb, a otac je, nakon što se odao piću, uhićen jer je posjedovao ilegalnu radiostanicu; dječak se jedini brine za nagluhog djeda nalazeći utjehu u svojim zapisima o djevojčici Maji. Osobita je, kao i u prvom romanu, struktura: djelo je prstenasto, s dva pripovjedača: uvodno se čitatelj izvješćuje da je profesor I. Osim asocijacije na autobiografičnost djela autor je na originalan način udovoljio žanrovskoj poetičkoj odrednici, naime, o romanu kao otvorenoj strukturi. Time je ostvario simultanu dokumentarnost, što romanu priskrbljuje draž i privlači čitateljevu pozornost. Privlačnost pojačava i prepoznatljiv autorov stil, s gdjekojim podtekstovnim ironijskim ubodima; uostalom, i sam naslov sugerira imperativno-ironijski diskurs koji je u stanovitoj kontrapunkciji spram gorkoga sadržajnoga sloja.
Oba joj roditelja bijahu doseljenici, majka mađarska Njemica, otac Čeh, koji se nakon poznanstva s hrvatskim studentima u Pragu trajno doselio u Hrvatsku i službovao u Virovitici, Valpovu i napokon u Osijeku, učitelj u čijoj se obitelji gajio domoljubni, hrvatski duh i živjelo uzornim kršćanskim životom. Na eni strani je v tabeli predstavljen podatek o številu šolarjev, ki hodijo v kino oziroma so kino vsaj enkrat obiskali. Oboje izmišljahu najrazličitije opasnosti; Stasio bi morao odgovarati na njezina pitanja, što bi učinio na primjer, kad bi kroz prozor došao u kuću krokodil, dugačak deset metara ili škorpion, velik kao pas. Takve su valjda sve majke. Bakić je već pisao o tome da je Sales jedina čvrsta mjera, niti Book, niti nominala, niti zarada nisu ovdje relevantni jer iskrivljavaju pravu vrijednost i potencijal. Toraj ni bilo drugače, kakor da so spoznali ubozega 'Brenceljna' krivega kaljenja javnega miru in Bog vé, cesarse. Naravno, to također znači da moramo na- baviti USB hub kako bismo uopće mogli načičkati toliko periferija i dodataka u jedini raspoloživi USB port. A s obzirom na njihovu čvoravost, ako se bavimo samo jednom preprekom, kao da se ne bavimo niti jednom. Sve cjeline u zbirci počivaju na vrlo originalnim, maštovitim zamislima. Kvaliteta košta Nemojte, doduše, ovo shvatiti kao kritiku.
[Sex pozicije|Mama slike|Sarajevo Gay Men, Sarajevo Gay Dating, Sarajevo Gay Personals, Sarajevo Gay Chat]
Post je objavljen 13.01.2019. u 15:00 sati.