Pregled posta

Post festum

'Protutnjali' blagdani, sveci, čestitanja i slanje dobrih želja.

Prošao Sv. Nikola i čizmice na prozorima u koje je on ostavlja bombone, naranče, zlatnu šibu za dobre, a običnu za zločestu djecu. Barem je tako nekada bilo. Zaboravili smo već pomalo na Nikoline i Nikole kojima smo slali iskrene želje za dobro zdravlje i dug život povodom njihovih imendana.

Došao je i prošao i Božić…


…i Djed Božičnjak, za neke Djed Mraz. Božić, koji sve više sliči na Veliki Vašar a sve manje na ono što bi trebao biti – obiteljsko druženje uz okićenu jelku. Božice i Božidari već su zaboravili da smo im, poneki, čestitali njihov dan.


Između Božića i Nove godine, nekako tiho je prošao i Sv. Stjepan, Prvomučenik simbol kamenja valjda zato što je zbog bogohuljenja – propovijedanja Isusovog nauka – kamenovan do smrti. Na taj se dan u mojoj obitelji slavi i rođendan supruge premda joj rođendan nije. Ime joj je, naime, Štefanija. Bilo je tako i ovo godine. Okupili su se sinovi, snahe, unučad i mi starci. Podijelismo darove – novogodišnji se pokloni kod nas otkako je na svijet došla unučad dijele na taj dan – prionusmo za svečani ručak…

…gdje je glavno jelo uz ostale đakonije, uvijek bakalar, ove godine specijalno uspio. Malo razgovora, a onda svatko na svoj posao, svojim putem. Oni kući, supruga uz TV, a ja navalio na suđe.
Do iduće godine ako Bog da i sreća junačka.

Zamrle su petarde i topovski udari u čast Nove godine, vatrometi u pola noći koje redovito po želji supruge gledamo s našeg desetero katnog solitera, od koje svi očekujemo nešto novo, bolje, ljepše, zatvarajući oči pred činjenicom da je to jednostavno nemoguće. Dan je to prije i dan poslije u nizu dana koji se vežu jedan za drugim dok ne odemo s ovog svijeta. Jednako kao što nakon nedjelje opet nastupa ponedjeljak sa svim svojim 'nus' pojavama.

Odslušali smo i Novogodišnji koncert Bečke filharmonije koji svoje početke vuče iz nekih mračnih vremena. No koga to briga kad sluša divnu glazbu vrsnih muzičara.

Prošao je i 6. siječanj, Bogojavljenje, kad Sv.Tri Kralja (za neke Tri Mudraca, Tri Zvjezdoznanca) dolaze u štalicu donoseći Isusu svoje poklone: mirtu kao Čovjeku, tamjan kao Bogu i zlato kao Kralju. Cinik u meni bi rekao da su mu neki drugi 'kraljevi' 33 godine kasnije poklonili bodljikavu krunu, križ i na kraju ga razapeli na nj.

Po nekima to je ujedno vrijeme da se jelka 'oslobodi' novogodišnjeg i božićnog nakita. Neki drugi pak tvrde da se jelka rasprema tek u drugom mjesecu. Tko će ga znati tko je u pravu?

No zar je to uopće važno, kad znamo da će umjetna biti spremljena u najlon vreću i odložena na vrh ormara zajedno s kutijama nakita do iduće godine, a prirodna bačena kroz prozor. Malo savjesniji odvest će je u reciklažno dvorište ili staviti na hrpu s drugima koje dijele jednaku sudbinu, da bi ih kamioni gradskih komunalnih poduzeća odvezli na odlagališta komunalnog otpada, kako bi tamo bile samljevene i pomiješane s ostalim komunalnim otpadom u kompost.

Po ulicama i trgovima, se skidaju lampioni, ruše šatori u kojima se točilo kuhano vino i tamanile kobasice svih fela, languši, fritule i ine đakonije, demontiraju tribine sa kojih je treštala glazba znanih i neznanih pjevača i muzičara, da bi očišćeni čekali kićenje nekim drugim simbolima za dane nekih drugih fešti, Valentinova, Uskrsa, Velikih gospi, kad počinje sve ispočetka.

A nad svim time lebdi pravi Gospodar svih tih fešti u liku Zlatnog telete, simbola sveopčinjavajućeg Konzumerizma.

Možda je to i jedino što je realno u cijelom tom događanju. Jer, pitam se na kraju i koncu, da li Svevišnji ima uopće toliku moć da ispuni sve te želje koje su mu upućene u tih tridesetak dana, ili pak je realno tek ono što pruža Carstvo Konzumerizma.


Post je objavljen 10.01.2019. u 18:20 sati.