139334953-Istorija-liturgike2-pdf.pdf
Ostali glagoljski epigrafski spomenici Vinodola većinom se odnose na gradnje ili dogradnje sakralnih objekata, no prisutni su i oni koji datiraju izgradnju ili do- gradnju utvrda kao što su Drivenik i Bribir. Udruge se trebaju rukovoditi realnim programima i iznosima koje potražujete za sufinanciranje, kako bi se izbjegli iznimno visoki iznosi koji su se pojavljivali u prijavnicama prošlih godine i koje Općina nije u mogućnosti sufinancirati. Blagoslovio ju je 21.
Go fpoye ti Hi blafenih p ro rocof p ro rocaftua ifpulne n ge G ofpoye tl. Č je, u: D.
Czriquenicza 1412 - život i umjenost u doba pavlina - Sin Božji dolazi na svijet kako bi se pokazao zakonitim nasljednikom Božjeg kraljevstva, određen za prijestolje voljom Boga, velikoga kralja.
Epiktet i njegovi najpoznatiji citati! Epiktet je bio grčki filozof, jedan od važnijih predstavnika kasnog stoicizma. Njegovo je učenje naglašavalo milosrđe, pokornost i poniznost, ali također i sposobnost i dužnost čovjeka da oblikuje vlastiti karakter, ovladavajući sobom i postajući nezavisan od vanjskih okolnosti. Vrlo malo činjenica se zna o njegovom životu. Zna se da je bio Epafroditov rob. Nakon Neronove smrti njegov gospodar je Epiktetu podario slobodu. Epiktet je bio učenik Gaja Muzonija Rufa latinski: Gaius Musonius Rufus , rimskog filozofa i predstavnika stoicizma. Po naredbi rimskog cara Domicijana, i Epiktet je 94. Nastanjuje se u Nikopolu na Epiru, gdje osniva svoju filozofsku školu. Epiktet se, kao i stoički filozofi, bavio etikom, moralom i religijom. Stoga je snažno utjecao i na razvoj ranog kršćanstva. Po njegovom učenju, čovjek treba razgraničiti, na koje stvari i događaje u životu može samostalno utjecati, a na koje ne. Tek sa takvim spoznajama on sebi sreću i duševno blagostanje. Pri tome, za stvari na koje može utjecati, treba tražiti vlastito i individualno rješenje. Važan aspekt Epiktetovog učenja predstavlja i teorija, da te osnovne pretpostavke, ne samo da su svakom pojedincu poznate, nego da se u svakodnevnom životu i primjenjuju. Tom rečenicom se vodi, na primjer i Albert Ellis pri razvoju svoje racionalno emotivne terapije, gdje se polazi od toga, da odlučujući razlog psihičkih poremećaja treba tražiti u iracionalnim obrascima razmišljanja. Epiktetova djela bi danas ostala nepoznata, da nije imao učenika po imenu Arijan Lucius Flavius Arrianus , koji je većinu njegovih govora bilježio. Ovce ne pokazuju koliko su pojele s time što donose pastirima hranu, nego je probave u sebi, a pred njih donose vunu i mlijeko. Slično tome i u vašem slučaju, ne iznosite pred ne-filozofima filozofske misli, nego djelujte prema njima kad o njima dobro razmislite. Kako se digitaliziraju i obnavljaju stare knjige i rukopisi? U zadnje vrijeme konzervatori se sve više koriste digitalnim alatima za digitaliziranje i skeniranje i obnavljanje starih knjiga tekstova i rukopisa. Postoje višestruke prednosti u korištenju ovih tehnika. Naime, tako se knjige i rukopisi mogu i pohraniti i očistiti čak i ako su izvorni predmeti suviše oštečeni, a sama digitalizacija starih knjiga može omogućiti knjizi da je pročita puno više ljudi, nego kad je postojala postojali samo kao fizički objekt ili predmet. No, kad je riječ o obnavljanju tih knjiga, potrebno je puno više nego toga od skeniranje stranica knjige i njenog pohranjivanja u računalo. Čuvanje knjiga oblik je umjetnosti baš kao što je i sama izrada knjige. Istraživači i konzervatori proučavaju procese izrade knjige kroz povijest kako bi što bolje razumjeli i način na koji su sastavljene knjige, rukopisi i dokumenti. Važno je i znati koji su materijali korišteni tijekom izrade knjige. Tehnike izrade knjiga, a naročito vezivanja evoluirale su tijekom stoljeća. U različitim vremenima koristili su se i različite načini i materijali kako bi stranice knjige ostale na svom mjestu i kako bi knjiga zadržala svoju formu. Pravilno osposobljeni konzervator ne samo da će znati kako to učiniti, već će znati i način da upotrijebljeni materijal zamjeni se istovrsnim ili sličnim materijalom a da pri tome knjiga ostane ista kao što je bila i prije nekoliko stotina godina kad je otisnuta. No, kao i kod bilo koje druge vrsta popravka, moguće je učiniti i grešku. Najgore greške mogu trajno uništiti neprocjenjive dokumente, a događaju se najčešće zbog nemara ili nedostatka znanja i vještina, kaže konzervator Flavio Marzo. U jednom nedavnom slučaju, Marzo je dobio rukopis iz zbirke Delhije Britanske knjižnice. Tu knjige trebalo je skenirati digitalizirati i obnoviti. Prethodni pokušaj obnove ostavio je oštećenje poveza knjige, što je onemogućilo i listanje i skeniranje teksta. Kad je Marzo rastavio uvez knjige kako bi je popravio, otkrivao je niz napomena skrivenih unutar rubova stranica, i zagonetan skup pisama na unutarnjoj strani naslovnice. Prilog — Restauracija starih knjiga Paul Taylor iz Spiral Path Book Studija pokazati će vam neke od tehnika koje se koriste u restauraciju knjiga i očuvanje rijetkih povijesnih knjiga. Svi mi znamo da je katolička crkva najveći zagovornik tabu-a, kojekakvih zabrana i maltretiranja običnog naroda u svemu što se veže uz magičnu riječ - sex ili preciznije i hrvatski rečeno spolni odnos. Vjerojatno je da Hercegovački svećenici misle da bi zato jer su oni osuđeni na celibat svi mi obični građani trebali biti osuđeni na celibat. Da Hrvati ne bi mislili na sex, crkva ih tjera - na povračanje A da bi hrvatskom narodu što više ogadili svaku pomisao na seks Hercegovački svećenici su izmislili i dvije poprilično smiješne, no i tragične pojave. Jedna od njih se naziva Željka Markić i svaki hrvatski građanin vidjevši nju, njenu pojavu i nadasve njezinu pamet odmah izgubi volju za sexom i dobije volju za povraćanjem odnosno rješavanjem nagomilanih želučanih problema. Druga ništa manje neugledna pojava odaziva se na ime Ladislav Ilčić popularnije nazvan i Nedrk Ilinčić. Ako katoličku crkvu pitate - svaku pomisao na sex bi trebalo zabraniti! Katolička crkva se kako u Njemačkoj tako i Hrvatskoj danas u velikom dijelu svojeg pastoralnog i javnog djelovanja bavi i seksualnim životom ljudi, naređuje im s kime i pod kojim uvjetima smiju spolno opčiti, prijeti pak onima koji o tome imaju drukčije stavove, osuđuje razvode, homoseksualce, kondome, pornografiju. Sve u čemu bi dvoje odraslih ljudi moglo tjelesno uživati je manje-više tabu. Čime se sve bavi katolička crkva u Rvata? No, crkva se osim oprostom grijeha, naplaćivanjem misa zadušnica i održavanjem nepotrebnih i vrlo skupih kurseva za mladence, bavi i mnogim drugim poslovima. Recimo poznato je da Hrvatska katolička crkva ulaže u trgovačke centre, da Bozanić na svom računu ima više od 20 milijuna eura nečijeg novca, da se pojedini svećenici bave preprodajom nekretnina, koje su navodno u crkvenom vlasništvu. O svemu tome govore nam i mnogobrojni sudski i krivični postupci, koji su pokrenuti protiv Hrvatske Katoličke crkve i njenih svećenika. A, pedofiliju ovom prilikom nećemo ni spominjati. Skandal u kojem je otkriveno da se Njemačka Katolička crkva bavi i tiskanjem porno romana Upravo zato s zanimanjem smo pratili i skandal koji se desio u Njemačkoj — naime tamo je otkriveno da se katolička Crkva bavi i izdavanjem porno romana, na kojima onako usput i odlično zarađuje! Otkriveno je da je Njemačka katolička crkva stopostotni vlasnik kuće Weltbild, čija podružnica Blue Panther Books izdaje naslove poput 'Internat za radodajke'. Weltbild je ujedno i najveći njemački knjižar, a po njihovoj ponudi literature jako je teško zaključiti da su u vlasništvu Katoličke crkve. Osim pornografije, Weltbild prodaje i knjige o satanizmu, crnoj magiji, ezoteriji, a nudi čak i serijal o Harryju Potteru, kojeg je svojedobno kao protukatoličkog prozivao i osobno papa Benedikt XVI. Niste valjda pomislili da bi se crkva odrekla takve zarade? Razlog takve izdavačke strategije njemačke katoličke crkve vrlo je predvidiv: na takvim naslovima odlično se zarađuje. Weltbild je velika firma, koja zapošljava preko šest tisuća ljudi te je - iza Amazona - drugi po snazi online dobavljač knjiga u Njemačkoj. Preko Weltbilda Katolička crkva drži udio od 20 posto na velikom njemačkom tržištu knjiga, dok se profit mjeri u milijunima. Katolički časopis Pur objavio je veliku naslovnicu s pitanjem: 'Biskupi kao porno producenti? Crkva se zasad još nije službeno oglasila o cijelom skandalu, no zato njemački mediji uživaju. Što bi sve katolički biskupi zapravo trebali znati? Konzervativni Die Welt se tako zapitao sljedeće: 'Čemu li služi naslov poput 'Moje crvene potpetice' članu uprave Welbilda pateru Langendörferu, koji je ujedno i tajnik Njemačke biskupske konferencije? Mora li, recimo, biskup Mussinghoff znati 'Zašto muškarci brzo svršavaju, dok žene glume orgazam'? Rekla je i kako je tužna kad vidi da odrasli više ne čitaju, tvrdeći da se često iznenadi kad vidi da je jedini putnik koji na putovanju vlakom u ruci drži knjigu. Svi ostali kaže ona u ruci drže mobitel ili tablet. Mladima društvo ne nudi puno. Društvu, odnosno liberalnom kapitalizmu nije u interesu da mladi razvijaju svoje talente. Kapitalu ne trebaju radnici, koji razmišljaju svojom glavom i koji su u životu pročitali puno knjiga. Sve to naravno muči i političare. Kako nekog tko je pročitao stotine knjige i razvio istančani osjećaj za moral i pravdu poslati u neku Arapsku zemlju i narediti mu da ubija nečiju djecu samo zato jer su druge vjere? Naravno da to nije moguće. Utjecaj kapitala i politike vidljiv je i u medijima, koji najčešće nude zaglupljujući sadržaj. Raelity show-ovi i razne emisije o preživljavanju ili pojedinim zanimanjima su nešto najgluplje što sam ikad vidjela. Žalosno je da živimo u doba kad se glupost, divljaštvo i neukost uzdižu i veličaju, a pamet, umjetnost, ljudskost i inteligencija odbacuju. Nadam se samo da će Internet, društvene mreže, E-pošta i te knjige koje ljudi čitaju na mobitelima ipak nešto promijeniti i ponuditi i mladima i odraslima i drugačije mogućnosti i razvoj. Mogućnosti koje im današnje društvo očito ne želi ponuditi. Kakve pjesme je pisao najgori pjesnik na svijetu? Škotski pjesnik William Topaz McGonagall koji je živio i radio u 19. William Topaz McGonagall, se osim u pisanju okušao i u glumi, no poezija je ono će ostati zapamćen. Poznato je i da je za života objavio oko 200 pjesama. Reakcije publike na njegove nastupe varirale su od euforične naklonosti i burnog smijeha do zviždanja i ismijavanja. Njegove zbirke poezije i dalje se štampaju, te je često citiran i to ne baš u pozitivnom smislu. I sve to stoljećima nakon što su u zaborav pali mnogi njegovi neusporedivo talentiraniji suvremenici. Pjesmu 'Lines, In Praise of The Royal Marriage' napisao je 6. Ta rukom napisana pjesma vlasništvo je kolekcionara poezije Roya Davidsa. Književni kritičari onog doba su toliko uživali u McGonagallovoj poeziji da su napisali da se pjesnik oglušio na poetsku metaforu te da je ritam njegovih uradaka toliko neprikladan da je sve to u konačnici rezultirao nenamjerno zabavnim poetskim djelima. Naravno prilažemo vam i tekst pjesme ali na izvornom engleskom jeziku na kojem je pjesma i pisana. In Praise of the Royal Marriage God bless, the lovely, and sweet Princess May, Also, the Duke of York, so handsome and gay. Long life, and happiness to them, in married life. May they always, be prosperous and free from strife. May their hearts, always be full of glee. And, be kind, to each other, and ne'er disagree. And, may the demon, discontent, never mar their happiness. And, my God, be their comforter, in time of distress... And, if they have children, may they grow grace. And, be an honour, to the royal race. Of the empress of India, and Great Britain's Queen. Who is faithful to her subjects, and ever has been. Pitanja vremena Što se pak tiče vremena svako novije razmatranje pojma vremena pridržava se u načelu Aristotelove definicije koja se manje ili više dosljedno javlja u svim sustavima filozofije prirode kao i u sustavima klasične i suvremene fizike i tu je riječ o onoj predstavi vremena koju je Heidegger s nepravom nazvao vulgarnom predodžbom vremena. Vrijeme je tu uvijek nešto što se objašnjava u svezi sa prostorom, kretanjem, materijom kao nešto što je u pravilu na strani nekoga konkretnoga sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna veličina pomoću koje se nešto mjeri. Vrijeme je beskonačno i u jednome momentu te beskonačnosti nastao je svijet ili je pak taj svijet kao i vrijeme bez početka i kraja. Kembridžski platoničari, među njima i Newtonov učitelj Isaac Barrow tvrdili su da je prostor postojao prije nego je svijet stvoren i da postoji izvan svjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije nego je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvan svjetkom prostoru. Najvažnija metoda je ona lokalnih kretanja. U kretanju ono što uglavnom treba uzeti u obzir načini su kretanja i kvantitet motorne snage. Budući se kvantitet kretanja ne može odrediti bez vremena, nužno je najprije raspraviti o vremenu. Vrijeme ne označava stvarno postojanje već određeni kapacitet ili mogućnost za kontinuitet postojanja kao što prostor označava kapacitet za prostiranje dužine. Vrijeme ne implicira kretanje što se tiče apsolutne i prave prirode , ne više nego što uključuje drugo, bez obzira da li se stvari kreću ili miruju , da li mi spavamo ili smo budni, vrijeme ide istim tokom. Vrijeme implicira kretanje da ono bude mjerljivo , bez kretanja ne bismo mogli zamjećivati prolaženje vremena. I doista nam se čini da je vrijeme u snovima poput vječnosti i da san nikada neće prestati. Ali to je varka. Kao što je varka da je brojanje vremena vulgarna predstava vremena. I ja ću za to uzeti primjer iz našega svakodnevnoga iskustva. Ja se budim u rano jutro i vrijeme toga jutra je dio dana, a dan je jedan okret Zemlje oko svoje osi, dok je godina dana jedna ophodnja Zemlje oko centralnoga Sunca i moj se život mjeri tim ophodnjama. Prema tome ja sam direktno determiniran kozmičkim vremenom u kojem ja brojim njegove djeliće. Prema tome teško je reći da je tu posrijedi neka vulgarna predstava. Kao što je teško reći da je kalendar kojega mi imamo i kojega smo uspjeli sačiniti jedna banalnija koja sa nama nema nikakve veze. Riječ je samo o tome da naše subjektivne doživljaje vremena dovedemo u jednu produktivnu svezu sa kozmičkim vremenom kojim smo nepovratno određeni. Stoga ne mogu shvatiti izjavu našeg kardinala Bozanića da su ateisti gori od kriminalaca. I što to našem kardinalu treba? Zar Crkva ne bi trebala biti unutar svojih granica i unutar svojih institucija? Zar se ona ne bi trebala odmaći od našeg javnog života? Zar nam stvarno župnici moraju soliti pamet i govoriti nam za koga da glasamo i što da radimo u svom životu? Zar naša vjera ne bi trebala ostati u privatnoj sferi? Zar nam netko mora stalno nametati svoj svjetonazor? Zar to nije ostalo u onom našem socijalizmu? Zar ćemo i dalje trpjeti nekoga tko želi biti poklopac na svakom našem loncu? Zar ćemo mi trpjeti nečije nesnalaženje u vremenu i prostoru? Zar ćemo mi uvijek biti na krivoj strani? Zar ćemo mi biti protiv napretka i civilizacije? Moramo li mi biti ili postati tradicionalisti? Želimo li mi to? Želimo li mi nešto govoriti u ime današnje hereze, protiv demokracije, za ekumenizam ili za heliocentrični sustav? Da se nekad nismo tome suprotstavili živjeli bi i dalje kao kmetovi, plaćali trećine, desetine, kulučili od jutra do mraka. Živjeli bi i dalje u srednjovjekovnom mraku. Pa valjda je toga dosta i dovoljno bilo. Što je sa našom nezaposlenošću? Što je sa našim siromaštvom? Što je sa našim gospodarstvom i našom industrijom? To ih se uopće ne tiče. Naime, ja među tim ateistima pronalazim časne, poštene i pristojne ljude, a to što oni ne odgovaraju našoj Crkvi i njihovoj ideologiji, to je drugi kraj opanaka, što bi rekli ili ne bi rekli Srbi. U našoj povijesti je valjda postojalo isto takvo vrijeme, kao ovo današnje i sadašnje, a bilo je to u NDH. I onda se rastakalo i kralo nečije židovsko vlasništvo, a sada se rastače naše društveno i državno vlasništvo. Crkva da bi rekla riječ. Ne žele se miješati, a i nije ih za sve to briga. Za njih su izdajice oni koji ne idu u Crkvu i koji odlaze iz zemlje trbuhom za kruhom. Ovdje i tako pošteni i časni čovjek nema nikakve šanse da žive ili prežive. Ili će se zadužiti kod krivih ljudi, ili će se zadužiti kod banaka ili će nekome biti jamac. I umjesto da se naša Crkva bori za poštene i časne uvjete rada i života, oni se bore protiv tih odlazaka i iseljavanja, oni se bore protiv nekakvog našeg dezerterstva. Oni su pomiješali i uzroke i posljedice. I motive i razloge i povode. Oni su sve pomiješali i ne znaju što govore. Oprosti im Bože, jer ne znaju što govore. A i kao što će oni nešto znati o nama kad se oni bave svojim tajnim poslovima. A kad im to dosadi onda se bave poništavanjem teorije evolucije. Navodno se ta teorija razilazi s njihovim uvjerenjima i vjerovanjima. Ustvari se time ne bave svi svećenici, nego samo neki, oni dokoni ili oni koji su vjerski fundamentalisti. Neki od njih tvrde da je zemlja ravna ploča, pa kad je tako, onda neka im to ostane. I tako se kaže da su čudni Gospodnji putovi, da su oni od tog Boga odabrani i izabrani, oni su ovdje s nama i tako pod utjecajem i djelovanjem Duha Svetoga, i mi bi ih zato morali i trebali slušati. Jer mi smo i tako pilad, nejačad i stoka sitnog zuba. Što mi uopće znamo o životu? Oni se druže i bave onima na vrhu, onima moćnima i onima na vlasti. Briga njih za nas, oni vode svoju brigu i voze se u svojim skupim, novokupljenim mercedesima. Za njih nema gospodarske krize i neimaštine. I onda dijele žito od kukolja, onda dijele prave vjernike od krivovjernika. Onda dijele vjernike od skeptika, agnostika i ateista. I onda govore za te nevjernike da su gori od kriminalaca, od mafijaša i tajkuna. Da su oni veće zlo od te naše korupcije. Ali zašto su im takvi na misama u prvim redovima, to ne znam. Zar se jedni i drugi ne boje straha Božjeg? Valjda je i to dio tog srednjovjekovnog nazora i mentaliteta, i tog konzervativizama, nemaš straha od Boga i radiš što želiš. Samo da su oni nedosljedni, jesu nedosljedni su. Uopće ne vode brigu o svojim siromašnim ovčicama. Briga njih za siromašne, valjda su im namijenili život na onom drugom svijetu. Bio sam beskućnik i primili ste me. Bio sam bolestan, i došli ste me posjetiti. Zar ne bi svećenik trebao dijeliti božju milost i biti čovjek kome se istinski vjeruje i istinski ga se štuje. To je gamad koja pod krinkom domoljublja i vjere pustoši Hrvatsku. Ne mogu se tek tako izbjeći društvene obaveze prema našoj vjeri i našoj domovini. Što im je dosta naše bijede, zaostalosti, siromaštva i naše nezaposlenosti. No i taj se ne da pa sije svoju mržnju sa oltara i prijeti strijeljanjem. Ne može se tek tako kritizirati naš idealan sustav i biti nezadovoljan. A da je nešto trulo u državi Hrvatskoj, trulo je. I zato nam mladi odlaze. A jeli to nekakav socijalni bunt i pobuna protiv sustava tih zlih vrijednosti, ja ne znam. Samo da nam ne valja ideologija i svjetonazor, ne valjaju nam. Sve je nešto iskrivljeno, od našeg odrastanja, od našeg školovanja, do našeg zapošljavanja. I ništa tu ne štima, i ništa tu ne valja. Stalno nailazimo na teškoće, nezadovoljstva i nekakve prepreke. Ali ima i onih koje naša domovina nije iznevjerila, nije ih ostavila bez posla, bez primanja i bez perspektiva. Nisu se oni vratili iz rata i ostali bez tvrtke i bez posla. Žive oni dobro na grbači države i poreznih obveznika. Dobivaju oni svoje milodare, lukna, mise, prve pričesti, vjenčanja i sprovode. Dobro oni naplaćuju svoje sakramente, naš strah od smrti, naš strah od vraga i mogu oni tada promicati svoje evanđelje i svoje razne istine. Dobro oni sve to naplaćuju, blebeću i pričaju što hoće i što moraju, bez posljedica za ono što izgovore, a oni pričaju takve gluposti, da to ne bi ni pas s maslom pojeo. Do sada napisao: 2010. Pisanje je među najdepresivnijim zanimanjima Pisanje je jedno od deset zanimanja koje će kod ljudi, izazvati depresiju, nelagodu, otuđenje i nezadovoljstvo pokazalo je novo istraživanje! Prema rezultatima tog istraživanja, umjetnici i pisci su među deset najdepresivnijih zanimanja. Neredovita plaća, boravak u osami, neprestano istraživanje ljudskih motiva i ponašanja, traženje dobra i zla u ljudima, te svojevrsna izolacija preduvjeti su za depresivno raspoloženje pisaca i umjetnika. Tim zaključcima u prilog idu i mnogobrojni primjeri iz prošlosti. Velikani pisane riječi Virginia Woolf, Ernest Hemingway, Anne Sexton i Arthur Koestler, Sylvia Plath, Ivana Brlić Mažuranić, Ulderiko Donadini, Edgar Alan Poe, Sergej Jesenjin samo su neki su od pisaca čija je borba s depresijom završila samoubojstvom. Dok se kod nekih u njihovim najboljim djelima ne može ni naslutiti kakav su život vodili izvan svog književnog stvaranja, drugi su bili opsjednuti mračnim temama, pa su njihova djela i preslika njihovih teških života. U znanosti je poznat tzv. Sylvia Plath efekt, nastao na temelju istraživanja koje je pokazalo da su književnici, koji pišu poeziju skloniji depresiji i samoubojstvu nego oni književnici, koji objavljuju romane i dramska djela. Pisac Simon Brett s medijima je podijelio vlastito iskustvo s tom bolešću. Kao posljedice depresije, koja se ponekad javlja zbog problema s inspiracijom i nezadovoljstva vlastitim radom kod pisaca su vrlo često prisutni problemi s alkoholom i drogom. Sljedeći veliki razlog depresije kod pisaca je i neprihvaćanje njihovih djela, zato jer se recimo usuđuju progovoriti o zabranjenim temama i u vječnoj potrazi za istinom suprotstaviti vladajućoj politici, kriminalu ili kleru što neminovno dovodi i do zabranjivanja njihovih riječi, misli i djela, odnosno cenzure. Zanimljivo je spomenuti i to da se depresija češće javlja kod najboljih i najtalentiranijih pisaca, koji zbog svoje talentiranosti i posvećenosti pisanju uvijek zadrže i određenu dozu dječje naivnosti, iskrenosti, ljudskosti, sklonosti iznošenja nezgodne istine u pogrešan trenutak i ne žele se ponižavati suradnjom i klanjanjem trenutnoj vlasti i političarima. A, svi oni koji ne vjeruje u tu moju tvrdnju neka dobro prouče životopise vjerojatno najboljih i najtalentiranijih pjesnika na ovim prostorima — Tina Ujevića i Vesne Parun. Prava istina je da oni bez obzira na sav svoj talent, veličinu djela i značaja za hrvatsku kulturu nikad nisu bili ljubimci političara, pa shodno tome nikad nisu bili ni nagrađivani književnim nagradama, stanovima, putovanjima i počasnim titulama. Nikad nisu bili izabrani za predsjednika društva pisaca, a ni nagrađeni članstvom u Jugoslavenskoj ili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Jer sve te silne počasti i nagrade rezervirane su isključivo za one podobne. Zvuči li vam to kao opravdan razlog za depresiju? Pa čak i u suvremenoj biologiji te su njegove granice spoznate, ako je naime prema racionalističkoj paradigmi sve moguće svesti na fiziku, a onda i sve znanosti podvesti pod tu 'fundamentalnu' disciplinu duha. Za suvremenu biološku znanost nema ništa problematičnije od same ideje racionalnosti, jer je spoznat ograničavajući njen moment koji više ne odgovara današnjim domašajima naše spoznaje niti kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka. Brojna biološka objašnjenja, danas posebno u evolucionoj biologiji, odstupila su od kriterija vrijednosti koje prihvaća važeća znanstvena racionalnost u okviru fizikalističkog modela. Moderna biologija, posebno evoluciona biologija, vremenom je pokazala neadekvatnost fizikalističkog modela spoznaje. Nasuprot tome, fenomen živog u svom razvoju može biti okarakteriziran inherentnom nejasnoćom. Kako možemo shvatiti adekvatno fluidnost i nejasnoću života, ako imamo na raspolaganju oštro razgraničene koncepte? Znanstveni duh pokušava elimirati svaki trag Boga i teologije iz područja spoznaje i našeg života do te mjere, da je to postala nova teologija, antibožja teologija. To je vrlo često prisutno u biologiji. Tako česte rasprave o prirodi svojstava živih stanica i organizama koje objašnjavaju njihovu evoluciju odvodile su na pogrešne rasprave o porijeklu života. Skoro bez izuzetka pod takvim okolnostima pozitivisti su se nalazili na svom visokom konju antimetafizike i antiteologije denuncirajući svaki trag stare teologije - Glavnog plana ili teleologije svijeta kojeg su nalazili u bezazlenim postulatima evolucionista koji su jednostavno smatrali, da u živom ima nečeg više, osim fizike. Neimenovavši sebe u odbor za budnost, oni pokušavaju zahvatiti i spriječiti svako odstupanje od gledišta superiornog, svjetovnog, znanstvenog svijeta. Pretpostavke takvih gledišta niti su tolerantne niti stvarno znanstvene u područjima koja su izvan jurisdikcije znanosti. To, da je moguće cijeli problem živoga svesti na fizikalno kemijske termine, pokazuje se danas spornim mišljenjem u kojem se biološka znanost više ne snalazi i kojeg ona danas poima kao jedan beznadan cilj za veliki dio biologije i izvor brojnih igri riječi i obmana. Isto vrijedi i za molekularnu biologiju koja je dugo bila pojmljena kraljicom bioloških znanosti i temelj na kojem druge biološke znanosti uključujući i humane tragaju za okončanjem svojih rasprava. Zadatak pokazivanja uloge ideologije u skoro svim fizikalno kemijskim aspektima biologije u principu je isto što i ideološka kritika osnovne paradigme cjelokupne znanosti poslije sedamnaestog stoljeća. Jedan izlaz iz te situacije mi vidimo, na primjer, povratku i na one teorije koje su bile aktualne daleko ranije kao što je na primjer biologija Gerta von Natzmera koji je 1942. Sasvim suprotno, mi tvrdimo da je naš kozmos pun elektriciteta i da vrvi životom na sve strane bez obzira, da li se radilo o visokim ili niskim temperaturama, dok su munje ili električna pražnjenja bitna upravo stoga što pokreću teleološki proces pa se život razvija od jednostavnih jedinjenja prema složenim cjelinama. Život je svagda u vremenu. Sav život i život pojedinih bića i život super individualnih životnih jedinica protječe u vremenu. Vrijeme ga međutim ne nosi sa sobom kao struja neko strano tijelo, već vremenska ograničenost sačinjava njegovo biće. Iz vlastitih iskustava poznajemo hod tog živog vremena. U njemu osjećamo ritam našeg vlastitog života. Ono unutarnje protjecanje vremena jedva da ima, osim imena, nešto više zajedničko sa hodom fizikalnog vremena kojeg su jedinica mjerila dana i godina i kojeg žurno protjecanje pokazuju naši satovi. Kao što je kuckanje sata i svaki zamah njegova njihala tek što smo ga spazili već zauvijek ušlo u prošlost, tako i fizikalno vrijeme niže jednu prošlost za drugom koja se nikada ne vraća. Vrijeme korača ravnim putem, na njegovoj stazi nekadašnji 'sada' redaju se u lanac koji nema ni početka ni kraja. Posve je drugačije proživljeno vrijeme. Tom vremenu pripada ono što nazivamo trajanje. U njemu ostaje prošlost doduše izmjenjena, ali sačuvana na tajanstveni način. To vrijeme živi dalje u sokovima i u tkivu tijela te prožima naš duševno duhovni organizam. Time što nas je oblikovalo ono i dalje djeluje u nama kao neka stvaralačka sila. Ono je isto tako neposredno nazočno i u životu viših životnih jedinica, vrsta, rodova i plemena organizama. Sve sudbine koje su te organizme zadesile u dalekim epohama povijesti naše zemlje i čitavog kozmosa, svako prilagođavanje koje je ikada provedeno, još i danas pokazuje put novom stvaranju; ono mu istodobno određuje i granice. Na ravni duhovnog života ulazi prošlost u sadašnjost kao sjećanje i to ne kao neka bijedna sjena onog što je nekoć bilo, već kao stvarnost koja u odlučnoj mjeri određuje naš život i naše čine i sada i u svoj budućnosti. Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986 godine. Filozofsku disertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989 godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti. Koncem iste godine sa porodicom emigrira u Australiju. Suradnik je brojnih australskih radio postaja na hrvatskom jeziku i bosanskom jeziku. Objavljivao je svoje radove u nekih tridesetak novina i časopisa u sedam gradova i četiri zemlje. Također je suradnikom hrvatskih dnevnih portala koji objavljuju radove iz područja književnosti i politike. Živi i radi u Adelaideu u Australiji. Izdavačka industrija je korumpirana, nesposobna i nepotistička! Književna nobelovka iz Austrije Elfriede Jelinek u novom intervjuu izjavila je da izdavačku industriju smatra korumpiranom, nesposobnom i nepotističkom, te zato sve svoje tekstove u posljednje vrijeme objavljuje isključivo u digitalnom obliku na internetu. Zbog svoje oštre kritike patrijarhalnih odnosa i austrijske nacističke prošlosti, Jelinek nije baš omiljena među desničarima u svojoj domovine, pa su je svojedobno javno prozivali i ekstremistički političari poput Joerga Haidera populista, neonacist, politički kamelon, desni radikal za kojeg se nakon smrti otkrilo da je uz sve to još i homoseksualac. No, Jelinek nema dlake na jeziku i zna uzvratiti, a sada se na meti njezine kritike našla izdavačka industrija, s kojom književna nobelovka jednostavno više ne želi imati nikakve veze. Jelinek je u opsežnom intervjuu naa portalu Fiktion. Kriterij stručne ili osobne sposobnosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu. Može biti i izmišljena pozicija ili radno mjesto za osobu, koja često nema, ni stručne, ni profesionalne kvalifikacije. Kriterij zapošljavanja na takvo se mjesto mogu biti primjerice rodbinske, zavičajne veze, te prijateljske ili stranačka pripadnosti. Možda zbog pitanja koja nisam dugo postavljala ni sebi ni ikome oko sebe. Jednostavno sam šutjala i radila prilagođavajući se poslovima koje sam prihvatila kao svoju obvezu, a i kome bih mogla postavljati pitanja? Muž mi nije dozvoljavao, da ga išta pitam, šefa nisam imala što pitati znala sam po rasporedu rada, što mi je posao i gdje ću raditi, djeca su mi i tako ispričala sve što su htjela, a što nisu, intuitivno sam znala kad ne govore istinu pa sam poduzela korake, da im dam do znanja kako nije pametno ne govoriti istinu. Istina kad-tad dođe na vidjelo. Da, sad zasigurno znam kako sam ovo znanje odabrala, da se naučim postavljati pitanja i tražiti na njih odgovore. Prva pitanja koja sam postavila visku bila su vezana za moje zdravstveno stanje i emotivne obrasce. Postavila bih pitanje u kojem postotku moj neki organ radi i koja emocija najviše utječa na njegov rad, a onda bih tražila od viska, da to stanje dovede u balans. Obzirom da o ovom znanju nisam ništa znala, pustila bih visak da radi sam koliko hoće i da se kreće kuda hoće, ja sam ga samo držala na uzici iznad diagrama i tako je to trajalo neko vrijeme. Uopće nije bilo loše, čak sam neke stvari o toj radiesteziji počela i razumijevati, bilo mi je čak i zabavno. Ne'š ti vraga, kad meni visak poče zapovijedati. Poslao mi je poruku, da promijenim boju uzice koja je bila crna i stavim pola bijelu, a pola crvenu boju konca. Još ćeš mi i ti zapovijedati! Vraga sam se riješila! Tko se tog viska riješio ni danas ne znam? Tek upute slijede, da ovaj visak nije bio za mene, on nosi energiju druge osobe. Poruka je, trebam nabaviti svoj visak, ako hoću i dalje raditi sa viskom. Prisjetih se, da je taj visak napravio svojim rukama gospodin koji mi ga je posudio i još mi je rekao, da ga čuvam i da mu ga vratim. To sam bila potpuno zaboravila. Što ću sad reći čovjeku gdje mu je visak? Reći ću mu istinu, da sam ga bacila i čovjeku kupiti drugi visak. O, Bože, koje uvrede, kad sam mu rekla što se dogodilo sa njegovim viskom! Tek nekoliko godina kasnije sam mu donijela kristalni visak i zamolila ga, da mi oprosti, ako ikako može. Ni danas ne znam je li mi stvarno oprostio, ali ono što je mene više mučilo je moje neznanje gdje da nabavim drugi visak. Baš sam se lijepo zabavljala. Odlučim ja da idem nabaviti drugi visak. Odem u željezariju i tražim visak kad prodavačica meni donese veliki zidarski visak hahahaha. U neprilici kažem,, da to nije taj koji tražim. Žena me ljubazno uputi u kojoj trgovini mogu nabaviti visak koji tražim. Prvi dan nisam znala naći trgovinu, drugi dan dobila sam upute, ne znam od koga, došle su putem misli. Prije nego uzmem visak ne smijem sa rukom kojom ću držati visak u radu ništa dodirnuti. U autobusu nema držanja. Otići pred pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikole i zamoliti ga da mi bude zaštitnik u radu. Kada uzmem visak, prvo pitanje koje mu trebam postaviti je, da li želi komunicirati sa mnom. Drugo pitanje je: u kojem postotku visak odgovara svome originalu. Treba odgovarati najmanje 90% do 100%, ako nije tako, visak nije za upotrebu, može donijeti više štete, nego dobra. Sva sretna, da sam našla visak koji sam tražila kupim još i tablice od Borisa Farkaša i prvu literaturu o znanju za koje sam odlučila da mi pravi društvo, ali to nije sve. Sve kupljeno sam stavila u torbu. Samo prsten nosim u ruci i polako zamišljeno koračam riječkim korzom. Osluškujem Boga i njegovo naukovanje o prstenu. Pobroji rupice s obadvije strane prstena. Na jednoj strani je trinaest, a na dugoj petnaest. Trinaest su Bog i apostoli, a četrnaesti i petnaesti ste ti i sin moj. Stavljam ti ovaj prsten na ruku, od danas si moja žena. I tako je počela moja naobrazba u ovom i inim znanjima. Naravno, da sam na visak stavila bijelo crvenu uzicu. Mnogo vremena kasnije shvatila sam značenje prstena i ove dvije boje. Prvi put u životu počela sam vjerovati u znanje ili sam prvi put počela vjerovati u svoje znanje. Taman sam ja sve to posložila i sretna došla na posao. Sigurna sam, da on niti itko u firmi nema nikakvog pojma o mojim viskovima i dok se ja povratih od šoka, ugledah ga kako odlazi svojim putem ne čekajući odgovor. Jedva sam dočekala, da ga pitam otkud on zna za to moje zanimanje. Nije mi rekao, samo se nasmiješio svojim tajanstvenim osmijehom, ali me je zato naučio kako se upotrebljava visak, kako mu se postavljaju pitanja i kako se čitaju odgovori. Pri tom je bio još toliko velikodušan i dao mi je skriptu koju je sam o tom znanju napisao. Pokazao mi je kako izgleda kozmički visak, a dao mi je dijagram koji je zaštićen i čuda su se počela ostvarivati i potvrđivati. Sumnja je počela polako gubiti snagu pred nadolazećom istinom. Nisam sama u tim otkrićima duhovnih komunikacijskih zbivanja. Znanja svi dobivamo na različite načine, a ona su i u svima nama. Netko na njih nekad obrati pozornost, a netko nikad. Od tada sam počela redovito čitati literaturu koja mi je na čudesan način pristizala različitim kanalima. Zašto sam kupila ovu knjigu? U prvoj Božijoj objavi koju sam doživjela kad sam imala samo 8-9 godina, Bog mi se predstavio kao Krsna. Nitko me nije slušao, nego mi je zabranjeno o tome pričati. Prestala sam pričati, ali u svojim intimnim trenutcima kao dijete, često sam u praznim listovima bilježnica pisala ovo ime. Tada nisam znala ni za kakvog Boga, znala sam samo nekoliko molitvi iz pravoslavnog kalendara. O jednoj od njih želim nešto više reći. Pisac joj je Kalil Girban. Iz te knjige uzela sam prva uputstva po kojim sam poželjela živjeti. Knjigu sam pročitala u jednom dahu, ona je bila taj okidač mog istinskog mijenjanja u osobu kakva sam željela postati. Čitajući je, ovo sam si iz te knjige zapisala kao putokaz: Doslovno sam prepisala tih sedam duhovnih zakona, čitala ih kad god sam stigla i razmišljala kako da ih primijenim na djelu. Ne znam, smijem li ih iskoristiti u svojoj knjizi, samo želim da kao čitatelj imate uvid u taj okidač koji mi je pomogao da se mijenjam. On svakako nije jedini i nije prvi, ali je jako bitan. Čitajući ovu knjigu, prvi put sam imala osjećaj da bih mogla uspjeti u svojoj preobrazbi. Već '90-tih godina Anđa započinje sustavne promjene u smislu razvoja svoje pozitivne svijesti čiji rezultati postaju pravim nadahnućem. Sukladno tom razvoju, Anđa ubrzo postaje učenicom, praktikanticom i ovlaštenom učiteljicom Učenja Vatre. Autorica je tijekom života ulagala u razvoj ljudske pozitivnosti te je nadahnula mnoge živote. Pisanjem se počinje baviti u svojim 40-tim godinama života i pronalazi svoj osobni izričaj kroz pisanu riječ koja postaje prepoznata u široj društvenoj zajednici. Pjesme objavljuje na portalu pod imenom Angelija te na portalu Avlija, kao i na svom osobnom blogu: Kontakt: E-mail adresa: anda. Pjesnička blamaža iz Vintaža Već po tko zna koji puta pokazao sam se iznimno lošim i neuvjerljivim interpretatorom vlastitih stihova. Ne bi to bilo ništa strašno da se u to nije uvjerilo i osamdesetak ljudi koji su me te noći nažalost, čuli. Radilo se o jednom humanitarnom koncertu za pomoć sirijskim izbjeglicama, u sklopu kojeg je organizirana i slam poezija. Nehotice, svojim nastupom sam prisutne natjerao da prigodno prožive svoje prvo izbjegličko iskustvo… … Još prije desetak i više godina, na nagovor prijatelja kojem je teatralnost te vrste u krvi, počeo sam nastupati na večerima slam poezije. Najčešće traljav, rijetko solidan, baš nikada briljantan. Izgleda da sam teški mazohist. Kako inače objasniti stalnu potrebu za nastupima na kojima gotovo redovito podbacim? Bilo je tako i prije par tjedana u Vintage Industrial Baru. U prvih par stihova doslovce sam rastjerao sve okupljene. Kao da sam prema ljudima rafalno ispaljivao metke, a ne pjesničke slike. Stampedo fanova obično uzbuđeno kreće prema omiljenom izvođaču. U mom slučaju ljudi su se također dosta uzbuđeno kretali, ali u obrnutom smjeru. Iz medija već znate za one američke psihopate koji periodički na nekom provincijalnom koledžu k'o iz šuba automatskom puškom posmiču dvadesetak studenata. Kao u nekoj igrici, mahnito pucaju u svakog tko im se nađe na putu. Pritom su vjerojatno u tolikom transu da se pomalo čude što iz njihovih žrtvi šiklja krv, a ne bodovi. Oči su im tada zastrašujuće hladne i bezizražajne. E, tako sam i ja izgledao dok sam svojim rimama luđački pucao po svemu što se miče. Kakav Django nadimak jednog od kolega pjesnika , ja sam ovdje jedini real thing revolveraš, lišen skrivanja iza metafore. Vidi ovog lijevo kako sporo trči. Dvije oštre rime ravno kroz nespretnjakovićevo srce. Pada k'o pokošen i ruši još dvojicu pred sobom. Uzimam bazuku sonetnog vijenca i ispaljujem ga prema grupi djevojaka koje su brzale prema izlaznim vratima. Do mene je doletio par još toplih ženskih ruku koje su se ovile oko mene u čudnom pokušaju zagrljaja. Eto, cure očito vole grubo. Dok su preda mnom svi u panici bježali, rutinirano sam, kao da se ništa posebno ne događa, nastavio s rešetanjem. Pa tko živ, tko mrtav. Jednim slobodnim stihom oborio sam trojicu tipova s nogu i zario im hladnu bajunetu aliteracije kroz crijeva. Ako se ikada više odvaže da seru po meni, činit će to samo uz pomoć katetera. Spomenute američke ubojice čeka doživotna robija, a mene doživotna sramota pa čemu da se onda zaustavljam? Iživljavat ću se do kraja u tom svom sadomazohističkom pothvatu. Tako mi je valjda bilo lakše nego odmah priznati poraz, pognute glave sići sa stagea i sasuti si čitav spremnik strofa u sljepoočnicu. Ipak je dovoljno što sam se ovako belosvetski izblamirao. Pa neću im valjda još pružiti i satisfakciju da suzama otkrijem koliko patim zbog svega toga. Pravit ću se da sam dorastao situaciji, da me ne boli previše. Možda netko pomisli kako upravo prisustvuje eksperimentalnom performanceu u kojem se ispituju granice izvođačkog poniženja. Bogme, ispitao sam ih te večeri. Palo mi je na pamet da bih svoj talent mogao unovčiti ponudivši se policiji za rastjerivanje nemilih prosvjednika. Kakvi pendreci, suzavac i vodeni topovi kojima tuširaju buntovne građane protiv njihove volje! Samo neka mene postave za govornicu i stvar je riješena! Koliko god nezadovoljnici imali jak i opravdan razlog za prosvjed, bježat će glavom bez obzira pred mojim recitiranjem. Kao što se more otvorilo Mojsiju, tako se i meni otvorio bezdan ispred stagea — neslavna slika koja sasvim sigurno neće završiti u nekom od nadolazećih reizdanja Biblije. Šačica preostalih slušača nakon prve se pjesme pretvorila u šačičicu. Nakon druge sam držao intimni monolog pred toncem koji je nezainteresirano zijevao poput nilskog konja. Nadglasavši i sam razglas zdušno je navijala protiv mene. Grleno čeljade, nema šta. K tome i otporno na moje metke.