Marketing
Šta je razlika između duše i duha? - Pronađi pratnju
Promenite sebe i svoj život uz savete S.N.Lazareva
Click here: Šta je razlika između duše i duha?
Pri takvim brigama, kako duša naše istinito Sopstvo da nađe još vremena za buđenje duha Božjeg u sebi? Njena odvojenost od vlastitog tela jeste praeter naturam. Umjesto odbacivanja neke teorije zbog njene pogrešne primjene, trebalo bi uložiti više napora u sprečavanje njene pogrešne primjene.
Neke stvari nas obilježe zauvijek. Ljudi bez duha ne doživljavaju ništa od toga jer oni to ne mogu doživjeti, niti im je to potrebno. Postoji još jedna važna razlika. Duąevno telo je ono u kome duh deluje kroz duąu.
Razvoj Sposobnosti Duše 2 - Dekarta, međutim, problem uskrsnuća uopšte nije zanimao. Ovo poslednje se može odnositi na jedan veliki broj praznih ljudi koji su prisutni u populaciji.
Moglo bi se reci da je cilj svakog ljudskog bica postizanje osjecaja srece. Svatko ima svoj nacin postizanja tog cilja. Netko zeli naci partnera, biti zaljubljen, netko zeli materijalno bogatstvo i td. Najcesce tako i bude ali takav osjecaj srece je u pravilu vrlo kratkog vijeka. Reklo bi se da ljudi vise traze srecu umom. S druge strane covjek moze birati biti sretan u raznim svakodnevnim situacijama bez nekog osobitog stremljenja ili uvijetovanja ali je to puno rijedji slucaj. Kako bilo, mislite li da je sreca stanje uma ili stanje duha? Taj pritisak traje do trenutka ispunjenja želje. E sad tu možemo postaviti dva pitanja: - da li je ispunjenje želje nama donijelo sreću? Ja mislim da je u pitanju ovo drugo jer iz iskustva znam da sreća od ispunjenje želje ne traje dugo. Um ne voli biti dugo prazan i vrlo brzo nas zaposli nekom novom željom. Sve duhovne prakse teže upravo za prazninom odnosno obuzdavanjem uma. Problematika seže i dalje: Which attributes make up the mind is much debated. In this view the emotions—love, hate, fear, joy—are more primitive or subjective in nature and should be seen as different from the mind as such. Others argue that various rational and emotional states cannot be so separated, that they are of the same nature and origin, and should therefore be considered all part of what we call the mind. Očito je da definicija uma varira, ovisi o tome hoće li netko izbaciti komponente emocija. Osobno pripadam ovoj drugoj struji koja um smatra našim ultimativnim svestranim aparatom, ali je stvar bitno drugačija ako um ograničimo samo na kognitivne procese. Kada bi se to moglo nekako specificirati, mogao bih nešto i reći o stanju duha u stanju sreće, ovako nemam materijala za to. Je li stanje duha jedan dio stanja uma ili su te dvije stvari skroz izdvojene i čime su izdvojene? To bi značilo da je u konačnici, sreća na Zemlji ovisna o umu da bi se osjetila. No otkud dolazi osjećaj sreće to je po meni pitanje o kojem se može debatirati. Ovdje ću se složiti s Dadom, a što je i prva Alpha natuknula, da postoje dvije zasebne kategorije sreće, jedna koja je uvjetovana nižom razinom, da se tako izrazimo, i druga koja je posljedica djelovanja ili prodiranja više razine. Stoga mislim da je odgovor na ovo pitanje najviše podložan subjektivnoj osobi o kojoj se radi. Netko će imati pretežno niže stanje koje će ga dovesti do sreće, više stanje neće moći percipirati i reći će da je sreća isključivo produkt uma, dok će neka druga osoba biti manje ovisna o trenutnom stanju uma već će dozvoliti prodiranje fundamentalnog osjećaja sreće koji ne ovisi o vremenu i prostoru i koji dolazi iz našeg duha. Uvijek joj je podražaj vanjski - bio to neki predmet ili konkretna situacija. Čak i oni slabo perceptivni ju uočavaju kod nas i često se ispoljava smijehom, jakim pokazivanjem emocija ili euforičnošću. Fundamentalni osjećaj sreće koji potiče od duha je manje intezivan ali na neki način ispunjeniji. To je više osjećaj blaženstva, spokoja ali istovremeno i jasnoće percepcije i fokusiranosti. To je budno stanje ali ispunjeno jednim finim, dubokim osjećajem radosti koji ne prolazi brzo i vrlo je malo ovisan o svakodnevnim događanjima. Teže se uočava ako se ne zna kako ju uočiti kod neke osobe. Ipak, takve osobe djeluju gotovo uvijek vedro i zainteresirano, ali vrlo rijetko kad euforično ili izrazito emocionalno. To je više osjećaj blaženstva, spokoja ali istovremeno i jasnoće percepcije i fokusiranosti. To je budno stanje ali ispunjeno jednim finim, dubokim osjećajem radosti koji ne prolazi brzo i vrlo je malo ovisan o svakodnevnim događanjima. Teže se uočava ako se ne zna kako ju uočiti kod neke osobe. Ipak, takve osobe djeluju gotovo uvijek vedro i zainteresirano, ali vrlo rijetko kad euforično ili izrazito emocionalno. Emocije, kao takve, su upravo reakcija na podražaj; konkretno, sreća je reakcija na savlađivanje nekog otpora, osjećaj rasta lične snage koji se ispoljava na način koji svojom ugodom teži da čitav čovjekov sistem dodatno motiviše ka reprodukovanju tog osjećaja, jer se instinktivno doživljava kao koristan, povoljan. Suprotno, tuga kroz svoje ispoljavanje ima funkciju odvraćanja od neke situacije te na taj način štiti od opasnosti; u krajnjem slučaju, može prerasti u bijes - u kojem je ta zaštitnička uloga mnogo očevidnija. Nemoguće je stalno osjećati sreću - ona proizlazi iz suviška moći koja se percipira u odnosu na neku situaciju ili objekt. Dok vidi nekoga, naročito vlasnicu, razleteti se hoće kako maše repom, rokće ko svinja, nosi kost od špage da se posjetioc igra s njom. Prolazi između nogu, stalno se mazi, pritom svugdje ostavlja svoje dlake. Svako jutro sam ju čuo kako mijauče još u hodniku i trči meni u sobu ko da je vragovi gone, brže bolje skoči na krevet i počne brundati kraj mene uspavanoga. Da sam ju bar pipnuo, ali ne, dosta je da me vidla da brunda ko traktor. Nisam ni trebao izvaditi ruke od ispod popluna, mačka se sama počela maziti o mene, o moju glavu. Potom se sklupčala i spavala kraj mene. Da, životinje osjećaju sreću. Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta mačka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio. Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta mačka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio. Čovjek, kao misaono biće, zna da je taj osjećaj prolazan i čim ga je počeo osjećati, već mu se u jednnom ćošku uma javila ta misao-daviteljka... Ostale životinje, pak, ne anticipiraju ništa, već su potpuno unutar trenutka, pa koliko trajao trajao... Ili sjedis negdje, zuris u sunce, nisi gladan, zedan, nije ti vruce, hladno i bas ti je taman i prosto osjecas srecu. Ne znam ti mozda dobro opisat primjer jer kontam da si nekad bio sretan bez razloga pa da znas sto hocu reci. Naime, ono sto mogu opisati mozda tebi nikad nije uzrokovalo takav osjecaj pa ti nista ne znaci ali mozda ti imas nesto drugo, neki drugi primjer koji je isto valjan... Eto, prica sa zivotinjama i njihovom osjecaju srece... A ako životinje zaista imaju takav modus osjećanja sreće, ima ga sigurno i čovjek. Ne vidim zašto bi čovjek po tom pitanju bio iznimka. Jedino što odstupa od toga što osjećaju životinje je ono što sam prije naveo, a što Arch smatra da dolazi zbog samopouzdanja i suviška moći. Možda to i jest tako, no mislim da se u tom slučaju ne radi o moći dominacije, već o njezinom pozitivnom aspektu, samopouzdanju koje je temeljeno na suštinskom razumijevanju sebe i okoline. To nam je svima poznato i ima veze sa vizualizacijom neke situacije u kojoj se vizualizira stvarni ili zamišljeni odnos subjekta u odnosu na jedan ili više objekata. Čovjek, kao što sam pomenuo, ne mora crpiti svoj osjećaj snage direktno iz okoline, već može se samo sjetiti ili zamisliti da je pobjednik nad nekim problemom, nadređen nekoj situaciji, u boljem položaju u odnosu na nekoga ili nešto - on ne crpi tada taj osjećaj iz same situacije, već iz slike situacije. A slika situacije je bitna, ako ne i bitnija od onoga što jeste, jer upravo je ona ono što odražava percepciju stvarnosti, a kako se nešto percipira, što se našeg mozga tiče - tako i jest. Iz toga zakljucujem da smatras kako je osjecaj srece iskljucivo vezan za um. To bi znacilo da osoba koja je uskracena za vise intelektualne funkcije nije sposobna osjecati srecu? Osjećaj sreće isključivo vežem za um, da, ali je možda bolje reći mozak na kraju krajeva, osjećaj sreće prate i određene hemijske promjene u mozgu, lučenje endorfina, hormona i štagod. Da se izrazim prostije: sreća je osjećaj, a osjećaji su stvar instinkta. Intelekt kao intelekt nije neophodan za osjećaj sreće, ali mozak jeste. Znam da ne volis ici u te neke parapsiho-momente ali, jel bi to znacilo da netko tko je npr. Da bi se nešto doživjelo, treba biti živ. Entiteti koji nisu u fizičkom tijelu, uz pretpostavku da postoji duša, i to duša kako se najčešće definira, onako narodski - može osjećati i sreću i tugu i čitav dijapazon emocija kao i čovjek koji je u tijelu i ima funkcionalni mozak. Paradigma koja uključuje postojanje duše definira istu kao jednu rezultantu mozga koja je sposobna da postoji nezavisno od njega, dakle, sve ono što u fizičkom tijelu mozak radi da bi proizveo osjećaj ličnosti, identiteta, jastva - u ideji duše predstavlja upravo to, dakle, sav intelektualni i emocionalni život nekog čovjeka entiteta. Iako tu više ne postoji element tijela, taj aspekt neke ličnosti i dalje slijedi modus svake druge ličnosti, tjelesne ili ne - osjeća sebe, šta je dio njega, šta nije, šta je unutra, šta je van, i odnos sebe prema vanjskom, kao i prema svojim sastavnim dijelovima. Entiteti koji nisu poput nas uključuje sve žive organizme koji postoje izuzev čovjeka, a neki od njih ne mogu osjećati sreću, barem koliko je danas poznato, na primjer, jednostanični organizmi, kukci, crvi... E sad tesko je ulazit o cem se tu radi. Ali ako se predpostavi postojanje duse moglo bi se vezati za to. Da li bi mehanizam bio takav kakvog sam opisujes tesko je reci tj. Definicija duse kakvu si gore naveo mozda je najbliza definiciji onog kako dusu tj. Oni smatraju da je duh i dalje individua kakva je bila i na zemlji. Medjutim mnoge druge vjere ne percipiraju dusu duh na taj nacin. Ako uzmemo ta neka druga tumacenja onda se moze na dusu gledati kao na vrstu kolektivne svijesti sa vrlo malim udjelom individualnosti ili potpunim izostankom iste. Tesko je kontemplirati o drugim varijacijama postojanja pa mozda da se jos pokusamo koncentrirati na ovu nasu fizicku. Sto je s ljudima za koje se smatra da su prosvijetljeni? Oni su, navodno, u stalnom osjecaju blazenstva sto bi se moglo poistovijetiti sa srecom. Od kud to dolazi? Da li bi se to iskustvo srece koje dolazi iznutra moglo percipirati kao spajanje na kolektivnu svijest opet se uzima u obzir postojanje visih razina postojanja? Oni su, navodno, u stalnom osjecaju blazenstva sto bi se moglo poistovijetiti sa srecom. Od kud to dolazi? Da li bi se to iskustvo srece koje dolazi iznutra moglo percipirati kao spajanje na kolektivnu svijest opet se uzima u obzir postojanje visih razina postojanja? Da on crpi taj osjećaj sreće iz te kolektivne svijesti? Ja mislim da svatko tko osvjesti kolektivno nesvjesno postaje sretan jer je jednostavno čitav svemir sretan. Tu se slažem s Lyrom da je osjećaj sreće zapravo prirodno stanje čovjeka, samo da su ga ljudi zaboravili jer su opterećeni svakodnevnim brigama. Drugim riječima, sretan je onaj koji je slobodan od svakodnevnih briga, koji se spaja s Bogom i koji iz Prirode crpi sve ono malo što mu je potrebno. To je ta fundamentalna sreća o kojoj sam pričao ranije, samo su to Alpha i Lyra izvrsno približile da bude razumljivo svakome. Ostatak posla odradi autosugestija. Već sam spomenuo da sreća ne dolazi od situacije, već od slike situacije.
Razlika između znanja i mudrosti- Ana Bučević
Kako ljude kojima je sada uskraćeno ono zadovoljstvo obećanog večnog ratovanja, slobodnog ubijanja i otimanja, sada pretvoriti iz bivših ratnika u buduće radnike? Ona mijenja sve o čemu smo učene dok smo odrastale i sva uvjerenja koje nam je usadila i obitelj i društvo. Inače, to će dovoditi do neporazuma jer će iste riječi u istom kontekstu označavati različite pojmove kod različih ljudi... Umetnik je tada posmatran skoro kao neki divni preostatak i njemu je, kao nekom čudesnom tuđinu od čije je snage i lepote zavisila sreća ranijih vremena, ukazivana počast kakvu mi ne možemo lako da ukažemo sebi ravnima. Uskrati li se sad uopšte verovanje u neku takvu istinu, izblede li dugine boje oko poslednjih krajeva čovekovog saznanja i uobražavanja, onda ne može više da procveta onaj rod umetnosti koji, kao Rafaelove slike, Mikelanđelove freske, gotičke katedrale, ne pretpostavlja samo kosmičko, nego i metafizičko značenje umetničkih objekata. Na kraju, shvatio sam da je isto to temeljno stanje bilo prisutno i kod nekih drugih koji nisu spolja izgledali sociopatično, međutim, njihova bezdušnost je bila maskirana jednom veoma dobro društveno adaptiranom vanjštinom. I na kraju, u Kasiopejskim transkriptima se takođe pominje djelo Moravjeva i oni pružaju neke od ključnih uvida u vezi s ovom tematikom. Na primjer, svaki pokušaj stvaranja jednog utopijskog društva je propao zato što je bio zasnovan na naivnim pretpostavkama o sklopu njegovih građana; sebične, psihopatološke, predatorske individue na kraju sve izvitopere i pokvare. Okultisti razdvajaju dušu na eteričko i astralno tijelo. Šta Pismo kaže o ovome? Dakle, motivacija nije stvar sudbine ni naučne fantastike — ako nešto zaista želimo, i ako pritom imamo pred sobom jasno definisane ciljeve, neće nam biti teško da se motivišemo za njihovo ostvarivanje. Njegov temeljni rad, Filozofija Slobode odnosio se na taj problem.
[Zinka slovenija u srcu chat|Matori jebu|This is how to do Facebook sex chat]
Post je objavljen 08.01.2019. u 21:10 sati.