Zaustavio si sat na 14.30h, pitala sam: “zašto?” :), rekao si: “neka vrijeme stane, dok si sa mnom”.
Kazaljke nisu išle…nisam ni znala gdje sam…vidjela sam kako pada posljednji veo sa duše…vidjela sam sebe u treperavoj niti, neprospavanim snovima i na pješčanom žalu čudnog opažanja rotacije želja, tamo gdje raste mahovina i hladan dah miluje nebo…
Rekla sam ti danas: “ti si moja stijena, ja sam tvoja mahovina”… :)…nasmiješio si se, bilo ti je lijepo, dok sam ukazala na taj prirodni fenomen, a kroz moje oči vidio si sebe, vidio si kako naše vrijeme prolazi, vidio si naše buduće dane…
U hladna jutra vidio si moje mramorno lice iza treperavog zelenila očiju i moje bijele sjene, sjetio si se moje ukočenosti i lepršavosti, sjetio si se prosinca 2004. kad smo čekali ponoć na trgu ptica i mirisali božićne borove, držali se za ruke…
Nije bilo tamnih sjena…ptice su odletjele ispod trepavica u nepovrat…mirna i šutljiva čekala sam te da se otvoriš, da polako otvaraš svoje srce…
Tvoja dječačka ljubav još ne vjeruje, iako u snu dotičeš moje tijelo, još ne vjeruješ i zato sam ti i rekla: “srest ćemo se jednog dana sa nama u nama..”…
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-7889-53-1
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.