Tunel bez kraja,
niz loših misli
napada oštro,
poput ugriza psa
u najhladnijoj sibirskoj noći.
Sve je besmisleno,
sve je namješteno,
a mi se uvjeravamo
da smo okej.
I klizimo tako
po tom tamnom rubu,
bez imalo želje za promjenom.
Možda će svanuti
baš u najvećem mraku,
a možda nas i usnulo sunce zaboravi,
ozeble i usamljene,
da lovimo dah.
Nekada bol prodire
i lijepi se poput gustoga meda
na svaku ranu.
I ne prolazi, nego ostaje trajno,
na svaki djelić duše sjeda.
A ja se utapam
u svakoj mogućnosti
koja mi se uspjela sakriti,
i pitam se - postoji li mjesto za mene?
Post je objavljen 08.01.2019. u 15:29 sati.