Marketing
Koje su bitne razlike između srodne duše i životnog partnera? - Susret s djevojkom
Kata Log
Click here: Koje su bitne razlike između srodne duše i životnog partnera?
Ako se oboje malo prilagode, imaju velike šanse da ostvare lijepu, dugu i mirnu vezu. Schwarzer: Smatrate li politički korektnim to što određeni broj žena ide toliko daleko da preziru muškarce?
A pripreme su strašne. Škorpija je strastvena osoba koja od ljubavnog partnera traži potpunu posvećenost i odanost, koje mu Blizanac ne može ponuditi. S malim je najlakše bilo gdje i bilo što.
Aktivnosti - Smatraju kad nešto nije u redu da će se to odraziti na vezu i videti u sadašnjosti. U stvarnosti, u psihoidnom nesvjesnom — sloju iz kojega proizlazi Divlja žena — Divlja žena nema imena, jer je toliko golema.
Svemir je zapravo seksualan, tvrdi tako Greenblatt, pod utjecajem tog konstantnog pomicanja i životne energije, odnosno neprekidnog uništavanja, obnavljanja i ponovnog povezivanja primarnih čestica u praznome prostoru. Ta erotičnost svemira na koju ovaj autor ukazuje nešto je na što nikada ne bih pomislila i možda je ono što ću najbolje pamtiti iz ove knjige. Ona u sebi nosi ljepotu tako što slavi život svih tvari oko i unutar nas, kao odgovor na Epikurovu ideju da je smrtni svijet dovoljan i da duša umire zajedno s tijelom — ukratko, potiče da se život iskoristi na najbolji mogući način, a to je potraga za užitkom jer iza toga ne dolazi ništa. Interestantna je to teza, naravno, jednako kao što je interesantno i to da se ljudi trebaju prestati smatrati centrom svemira oko kojih se sve okreće, da nisu jedinstveni niti više vrijedni od životinja, te da čovjek treba prestati živjeti u strahu od smrti, kazni i božanskih osveta. Što je pošlo po krivu? Skretanje: kako je svijet postao moderan odličan je naslov Stephena Greenblatta, američkog književnog kritičara, teoretičara i znanstvenika koji predaje na Harvardu kao posebni stručnjak za renesansu a pogotovo za Williama Shakespearea. No taj naslov je upravo ono što me privuklo, a onda i razočaralo, jer se knjiga više pokazala kao antireligijska polemika nego kao opis onoga što je sadržano u naslovu, to jest onoga što je utjecalo na procvat kulture u renesansi i na odupiranje srednjem vijeku koji se u Greenblattovoj viziji, preuzetoj od humanista, sastojao od odbacivanja crkvenih dogmi i represije zbog koje je ovo razdoblje i zapamćeno kao mračno doba. Činjenica da je Lukrecije imao utjecaja predstavljena je kao neupitna i čini se nedovoljno dorađenom, iako autor koristi poprilično autoritaran ton u djelu koje bi trebalo biti otkrivanje istine kroz povijesne činjenice a istovremeno se čita kao priča o polurazriješenim zagonetkama. Sama filozofija koja se propagira a to je epikurejstvo, dakle potraga za srećom, ukazuje na njezinu bit, a svatko od nas zasigurno ima različitu viziju sreće koja se drugima ne mora bacati pod nos što je uglavnom slučaj , i da sreća nije nešto univerzalno određeno za svakoga. Viktor Frankl, primjerice, tvrdi da ono što u životu tražimo je nekakav temelj sreće, nešto što će nas odvratiti od besmisla i egzistencijalne krize, a tko kaže da nekome vjera u Boga nije izvor sreće? Čak i ako je to iluzija, osobna je stvar pojedinca koja je daleko od ljudskog konstrukta papinstva i crkvene moći. S druge strane, jedan talijanski filozof Pietro Verri napisao je dobru frazu, a ta je da je upravo bol, a ne sreća, jedan od glavnih pokretača ljudske snage, volje i moći. Potraga za skladnim životom koji će donijeti sreću i zadovoljstvo odlična je ideja kojoj svi vjerujemo da težimo, ali kao što tvrdi Dostojevski, voli čovjek nešto i u kaosu te u destrukciji i patnji, i osobnoj i tuđoj, nažalost, pronalazi zadovoljstvo. Tko traži, taj i nađe Što se tiče koncepcije knjige, ona je uglavnom pisana u obliku putopisa te prati život Poggia Bracciolinija, papinskog tajnika, koji u jednom njemačkom samostanu pronalazi Lukrecijevu poemu. Pritom Greenblatt u cijelom djelu ne objašnjava kako su ideje iz tog djela utjecale na Poggia ni na koji način su izmijenile njegov svijet mada u par navrata navodi kako Poggio želi čitati Lukrecija, ali mu prijatelj, sakupljač knjiga, nikako da pošalje knjigu koju mu je Poggio dao. Također, ono što je dobra strana ovog djela je i činjenica da ona ipak govori o traganju za knjigama i o njihovoj moći i utjecaju. Ona se na taj način otkriva kao izvor slobode i nečega novog, osobnog i kulturnog procvata čiji je renesansa glavni simbol. Pa se tako saznaje što je Thomas Moore preuzeo od Lukrecija za stvaranje svoje Utopije a što je ispustio, zbog čega je Giordano Bruno spaljen na lomači, zašto je Galilej bio kriv, što je Jefferson unio u Deklaraciju o neovisnosti i kako se O prirodi odrazila na Montaigneove preokupacije o seksu i smrti. Nažalost, ova dva poglavlja nisu ostvarila svoj potencijal, vjerojatno na uštrb povijesnih činjenica izmiješanih sa subjektivnim stavovima koji su se našli u prethodnim poglavljima i koji su se koncentrirali na religiju i život Poggia Bracciolinija, vrijedne i zanimljive informacije koje je ipak trebalo skratiti i učiniti djelo ekonomičnijim a s većim uspjehom i većom čitateljskom publikom. Nadalje, dojam koji se stječe čitanjem knjige je da autor voli slušati samoga sebe ili u ovom slučaju čitati samoga sebe. To je rezultiralo činjenicom da je djelo moglo imati puno veći potencijal od onog kojeg je pružilo, jer se štivo svojom tematikom obraća brojnim povijesnim, filozofskim i ostalim stručnjacima i laicima koje zanima gibanje ovog našeg svijeta, ali se pritom izgubilo u brojnim skretanjima od glavnog puta. Valjda je to od atoma koji tako često znaju zastraniti. No šalu na stranu, mogu reći da je na momente ovo zanimljivo štivo, samo što nedostaje ona glavna nit. Nije mi na ponos to što nisam čula za Raymonda Carvera. Mada je američka književnost jedini proizvod njihove kulture u kojem često uživam, ovo ime me zaobišlo — gle čuda — sve dok nisam počela čitati romane čovjeka s drugog kraja svijeta, Harukija Murakamija. Tako je u jednom od njih ovaj japanski pisac naveo da mu je Carver jedan od najdražih autora koji su utjecali i na njegov rad, a njegova zbirka priča O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi? Pa rekoh, nije me ništa posebno oduševilo u zadnje vrijeme, probat ću Carvera; s tim da nisam našla spomenutu zbirku o ljubavi već njezinu originalnu verziju Početnici, koju je njegov urednik skresao i sredio sebi po mjeri. Bilo kako bilo, odustala sam od čitanja svih tih komentara, analiza i promišljanja, i povukla sam se u čitanje Početnika koje sam uzela kao zbirku za sebe, a za druge sam ostavila usporedbe i sve ostale kulturološke rasprave i njihove čari. Kratka proza mi je otkriće života Oduvijek sam voljela romane, tek u zadnje vrijeme sam počela čitati priče koje su popratile i moje pisanje istih. Tako sam došla do zaključka da je ono što je najvažnije u kratkoj priči, barem po meni, to da ona ima svoj fokus, te da taj fokus onda razbije u fragmente čitateljevu dušu koja se slama pod pritiskom zgusnute narativne težine. Carverova zbirka učinila mi se idealnom za to; kao kad se osjećaš loše ali ne želiš da to prestane nego se želiš osjećati još jadnije, i onda se iz tog jada uzdignuti i sagledati svoj uvijek isti, repetitorni život. Možda su zato Carverovi likovi poročni ljudi koji stalno vrte jednu te istu epizodu — u svakoj priči lije se alkohol, pola likova je u anonimnim alkoholičarima, alkohol čini da riječi teku i da se pokreti ponovno aktiviraju kao na ponovno upaljenom stroju: Tog jutra izlila mi je Teacher's po trbuhu i onda lizala viski. Popodne pokušava skočiti kroz prozor. Ne mogu to više trpjeti, pa joj to i kažem. Ali teško da išta prestaje. Ljudi se muče, ponavljaju isto, ne mogu izaći iz začaranog kruga svog razočaranja koje ih vuče sve dublje - bilo da se radi o propaloj vezi, braku, odnosu sa djetetom. Svi ti likovi zaglavili su u nekom malom mjestu u kojem su zapali u određene životne situacije iz kojih im se čini da nema izlaza. Sve te priče su obične, teme su svakodnevne, ali sve su univerzalno tragične, podvučene crtom očaja i dubokom krizom identiteta koji traži spas i vlastitu potvrdu u nekoj drugoj osobi koja je već postala daleka, koja je ukrala sliku tebe kakav si nekad bio i kakvog se više ne sjećaš: U nekom trenutku mislio sam da svoju prvu ženu volim više od života, imali smo i djecu. Sad je ne mogu vidjeti živu. Što mislite o tome? Što se zbilo s tom ljubavi? Je li samo tako nestala, kao da nikad nije ni postojala, kao da je nikad nije ni bilo? Volio bih znati što se s njom zbilo. Bilo bi mi drago da mi netko objasni. Bilo da se radi o dužem vremenskom periodu ili je u fokusu jedna večer, par dana i slično, životne sudbine odmotavaju se u minimalističkim opisima koji u sebi nose težinu cijelog jednog postojanja i prizvuk najslavljenijeg i najenigmatičnijeg osjećaja kojega svi spominju od pamtivijeka a to je ljubav. Ljubav je zajednički nazivnik svih priča; ljubav kao nepoznanica, kao strah, kao opsesija, kao potpora, kao uzrok očaja, depresije, neshvaćanja sebe, drugoga, cijelog svijeta. Muškarac i žena u hotelskoj sobi pokušavaju jedno drugom priznati da je njihova veza gotova. Dva para meditiraju o različitim vrstama ljubavi i kakva ona mora biti. Otac sinu prepričava aferu iz koje je uslijedilo samoubojstvo muža žene s kojom je on varao svoju suprugu. Neki samotni muškarac bez ruke fotografira kuće i stanovnike tih kuća kako bi ponovno pronašao žarište koje je izgubio u svome životu nakon što ga je žena ostavila jer se žarište, paradoksalno, ne nalazi u jednoj osobi već uvijek u dvije, u paru, u dvoje ljudi koji se međusobno nadopunjuju i slave, klišej i zakon koji se u današnjem društvu promovira i zahtijeva i na razini države kroz samu instituciju braka. Osvojite putovanje za dvoje, u dvoje je uvijek lakše - sve te fraze potiču postojanje u dvoje a nitko ne objašnjava kako na taj način funkcionirati i kako raditi na vezi i na međusobnom poštovanju, kako ostaviti prostora za slobodu, kako pronaći fokus i sakupiti ostatke svog identiteta kad se izađe iz neke zajedničke priče, kako ostati jedna osoba uz onu drugu, kako učiti iz prijašnjih postupaka, odrasti: Nakon tog jutra uslijedit će oni crni dani, njemu druge žene, njoj drugi muškarac, ali tog jutra, tog osobitog jutra, oni su plesali. Plesali su i držali jedno drugo kao da će to jutro trajati zauvijek; kasnije su se smijali zbog vafla. Naslanjali su se jedno na drugo i smijali sve dok nisu nadošle suze, dok se vani sve ledilo, barem na neko vrijeme. Jesmo li svi uvijek početnici? Kratka priča se ne da zaključiti; uvijek postoji nešto nedovršeno, nedorađeno, nekakav osjećaj neispunjenosti, nepoznatog, nedokučivog, a opet savršeno jasnog u trenutku kad sve stane na svoje mjesto. No u svakom slučaju, taj njihov realizam ne ostavlja ravnodušnim i to je ono što bi svaka priča trebala imati, nešto što razdrma ustajalost postojanja kroz ništa drugo doli ustajale teme koje ponude zaokret, toliko puta predvidljiv a opet očaravajuć u svojoj jednostavnosti i neizbježnosti. Čini se tako; da koliko god govorili, osjećali, zagovarali, pričali, ipak ništa ne znamo, svi smo stalno na nekom početku, u kojim god godinama bili, ljubav je tu da nas podsjeti da nam je svijet još uvijek - unatoč svim saznanjima - jedna savršena nepoznanica koju treba otkrivati iz dana u dan, kroz analizu vlastitog mikrokozmosa, mnogo težeg za objasniti i od najsloženijih skupova riječi na papiru, koji svojom pronicavošću tome ipak mogu barem nekako pripomoći. Sve ostalo je mutno i ne mogu reći da bih išta mogla izdvojiti. Pa ipak, iako sam ovu temu preskočila onda kad se pojavila na Imaginariju, bila bi šteta da ne napišem nešto o zbirci pjesama koju sam dobila na poklon prije par dana, pod imenom Skrivena priča Napredak, 2014 autorice Sanje Ujević, koja me oduševila svojom jednostavnošću, ljepotom i sugestijom pisane riječi i popratnih ilustracija. Kao prvo, sama riječ slikovnica govori koliko su slike u njima bitne. Ja nemam djece, ali radim s njima i znam koliko im sličice znače i koliko bolje shvate tekst zahvaljujući upravo slikama, jer kroz njih djeca povezuju svoju maštu i ono što se događa u napisanom obliku. Samim time, slika koja se koristi kao uvid u tekst potiče ljubav za knjigom i čitanjem, i zato je važno odabrati kvalitetne slikovnice, prikladne za određeni dječji uzrast, te čitati djeci od najranije dobi. Iako se ja toga ne sjećam, ljudski um je nešto čudesno, a u mome je sigurno ostalo nečega vezanog za čitanje u djetinjstvu, što me možda okrenulo knjigama i danas. Poput čarolije, one su kombinacija maštovitog i realističnog, što djetetu olakšava učenje novih pojmova i riječi koje povezuju sa slikom, kao i razvoj kreativnosti i blagodati maštanja. Pritom je, naravno, važno spomenuti i jezik kojim je pisana i koji djecu potiče da misle izvan kutije od najranije dobi, te da ne ostanu zarobljeni u stereotipmnim slikama. Taj jezik pun je zanimljivih skupova riječi, iznenadnih obrata i zapleta te poučnih sadržaja o svijetu oko nas. Upravo u rimi i jest najveći naglasak u ovoj zbirci koja kroz svoje zanimljive igre riječi budi ljubav prema jeziku i verbalnom izražavanju te bogaćenju rječnika. Autorica se isto tako osvrće i na moderan način života u kojemu su kompjuteri i surfanje zamijenili stare igre: lopte, lutke, ljuljačke, role. No učiti djecu da žive i rastu u skladu s prirodom te da poštuju nju a ne zatvorene šoping centre, čini se važnim elementom djetinjstva i putokazom za dalje. Danas, kad slušam priče djece u školi i u susjedstvu o tome kako provode slobodno vrijeme, jedino što spominju su kompjuterske igrice, o kojima ja uopće nemam loše mišljenje, ali isto tako vjerujem da u svemu treba postojati ravnoteža. Nadalje, kao u većini priča za djecu, i u ovoj slikovnici su česti prikazi životinja kao ljudi s čijim osobinama se djeca lako identificiraju. U vremenu kad pristojno i lijepo ponašanje postaje nepoželjno i čudno, ova slikovnica govori o vrijednostima koje svako dijete mora usvojiti. Pritom se ona osvrće na znanje, dobrotu, ljubav; ukratko, na ljepotu življenja koja se danas počela povlačiti, gubiti i šuljati po rubovima. Pritom je Nora, u svojoj pripovjedačkoj ulozi protagonistice i fokalizatorice, u potpunosti izostavila sretne dane zaljubljenosti i ubacila čitatelja in medias res kolapsa veze između dvije žene koje se bore i nadvikuju čak i onda kada šute, ali nemaju snage da to stanje vječne bitke i definitivno okončaju. Time Nora i Luna potvrđuju onu de Bottonovu primjedbu da se ljubav možda rađa na prvi pogled, ali definitivno ne umire jednakom brzinom. Nora i Luna stalno ratuju, kao u onoj S. One čežnu za skladnom zajednicom, ali gube se u svojim razlikama: jedna voli prosvjede, druga ima strah od klaustrofobije; jedna voli sunčanje onda kad odu na more, druga voli dugo jutarnje spavanje i izležavanje; jedna je uvijek brza i voljna sve vidjeti i isprobati odjednom, druga je usporena i ima svoj ritam koji ne voli mijenjati. Gube se u volji za kontrolom koju svaka želi nametnuti na svoj način, onda kad nesuglasice s početka idile prerastu u sukobe ratnih razmjera i netrpeljivosti. Ovisna sam o Luninom bivanju oko mene, ali sve manje žudim da njeni krugovi dotiču moje krugove. Kad se to dogodi hvata me nelagoda, osjećam njenu sondu u mojoj plazmi, njeno oko na leći koje me motri. Na taj način između njih dvije postepeno buja nasilje koje se od psihičkog kreće i prema fizičkom te dobiva oblik šamaranja i modrica, srama tijela koje je nasrnulo na drugo, voljeno tijelo. Kao tema, nasilje u ovom romanu je zanimljiv odabir, budući da se u istospolnim vezama upravo naglašava nedostatak istoga koji obilježava gotovo svaku drugu heteroseksualnu vezu, u kojoj domantni muškarac ostavlja krvave i modre tragove na ženinom tijelu. Baveći se ovom teškom, ali nažalost univerzalnom temom, autorica je htjela ukazati i na problem ženskog nasilja, mada je on u romanu ostao nedovoljno dorađen. Isto tako, boljem poniranju u problem bi možda pridonijelo pisanje u trećem licu u kojem bi obje perspektive dobile na snazi, i Norina i Lunina. Na taj način bi njihova veza dobila veću kompleksnost od one koju joj je autorica dala, a roman bi dobio na dubini koja u nekim dijelovima izostaje na račun grebanja po površini nekih važnih tema koje dotiče. Samim time, može se reći da je ovo roman lika koji prolazi kroz proces vlastite samospoznaje i traži rješenje, postavlja pitanja, analizira samog sebe. Osim pitanja ljubavi i identiteta, koje Nora analizira u svojim refleksijama i epizodičnom, retrospektivnom sagledavanju vlastitog života, ovaj roman dotiče se i ostalih problematičnih tema poput konzumerizma i rastućeg kapitalizma, nerijetko govori o cijenama koje pljačkaju džepove, o nezdravoj hrani koja je prevladala u sklopu fast food lanaca, o nedostatku mirnih dijelova u gradu u kojem bi se moglo sjesti bez potrebe da se nešto plati, kupi, založi. U takvoj okolini teško je pronaći mjesto za disanje o kojem je pripovjedačica ovog romana opsjednuta - gušenje je za nju prvi simptom nevolje, želje za bijegom. Frenetični ritam života ne daje dovoljna prostora za razmišljanje i njegovanje odnosa koji brzo propadaju i bez njegovih zavrzlama. Ono što čangrizavoj Nori pritom često nedostaje je, naravno, objektivnost, realno sagledavanje sebe i svojih vrlina i mana koje se prepoznaju samo u rijetkim trenucima lucidnosti i odmaka. U ovom slučaju posebno se ističe lik Spržene, Norine prijateljice iz Splita, koja svojim zdravorazumskim i realnim stavovima vraća glavu junakinju na zemlju, spušta je na tlo s visina njezinog ega, udaljava je od njezine samovažnosti u čiju zamku se lako upada. Isto tako, važno je istaknuti i da je ovo roman grada, ulice, koji savršeno odgovara struji svijesti koja prevladava u stilu pisanja. Kad hodaš ulicom svako toliko ti se do nosnica probije miris jeftinog kvasca, na brzinu umiješenih buhtli, slanaca i krušastih pizza sa šarama od sasušenog kečapa. Grad smrdljivih birtija s plastičnim sjedalicama i stolovima po kojima konobar nakon što stigne, jednim pokretom razmađe ljepljivi premaz smrdljivim truleksom. Grad trafika u kojima se nudi sve što nam treba, tiskani košmari s breakin' news o najnovijim sranjima, toksične čokoladice, žvakaće, grickalice, šminka, boce pelina, vina, pive, sir u listićima... Noću sjaji, danju bolesno hropće. Nikoga nije briga hoće li krepat od umora. Utiskuju u njega nevidljive stope ljutnje, straha i gladi za vremenom. I iako Nora ima antiprotivan stav prema svim cool stvarima koje su trenutno u modi, upravo zbog ovih osjećaja klaustrofobije u nekad voljenom gradu koji se izmijenio iz temelja, i ona pronalazi utjehu u eskapističkoj priči odlaska na selo, oduševljena je ekologijom, mašta o odlasku iz grada, o napuštanju života kojeg je dotad poznavala. Ali to je još uvijek san, jedna od tema za razgovor i uvjeravanje ostalih na večeri kod prijatelja, želja da u taj san uvjeri prije svega samu sebe. Ukratko, ovaj ljubavni i egzistencijalni roman nudi suočavanje s negativnim osobinama svakoga od nas kad pobjegnemo u tamnu stranu medalje ljubavi koja je uzrok mnogih boli i patnje, iako tako ne bi trebalo biti. Netrpeljivost, gorčina, agresija, ono su što nagovještava kraj i ove ljubavne veze koja je došla na zadnje zalihe pozitivnih emocija. Game over, a ne znaš kad je ni što pokrenulo lavinu ni kako je došao kraj. Pritom ova meditacija o ljubavi, životu i gradu pronalazi ravnotežu u zastupljenosti glavnih tema, čija je težina olakšana duhovitim frazama i hitrim stilom pisanja koji ne ostavlja prostora dosadi. Iako nekim dijelovima nedostaje veće dubine i poniranja u skrivene kutke duše, a neki bi se zbog svoje nebitnosti mogli izbaciti, ovaj roman definitivno ne treba zaobići. Može se reći i da samo zbog izvrsno napisanih dijaloga koji se najbolje mogu opisati kao autentični i iskreni, vrijedi pročitati ovaj dramatičan kraj još jedne ljubavne veze, prošiven koncima melankolije i humora koji su preostali na rašivenoj tkanini. U društvu u kojem se negira važnost tjelesnosti nije neobično to što je širenje kapitalizma dalo potpunu prednost ekonomskoj dimenziji, kao da se život svakoga od nas svodi samo na produkciju i kao da ključni trenuci u životu kao što su ljubav, majčinstvo, rođenje, starost, smrt, nisu i oni sami podređeni institucionalnim pritiscima u svrhu represije, kontrole i dehumanizacije. Uz tjelesnost se stoga danas neizbježno vezuju osnovni čovjekovi strahovi od bolesti, starosti, invaliditeta. Isto tako, percepcija tijela sve više izaziva strah od druge boje kože, drugačijeg oblika očiju, odjeće koja naglašava pripadnost drugoj kulturi. To neprihvaćanje drugog usađeno je duboko u kolektivnom nesvjesnom zbog čega danas i rastu problemi rasizma, homofobije, ksenofobije i slično. Samim time naš vlastiti horizont je ograničen, jer se drugi ne pokušava niti shvatiti niti prihvatiti bez pokušaja da se njime dominira ili da ga se podvrgne kolonizaciji. Bilo da je još uvijek u tijelu bilo da je tek rođen, mali čovjek živi u svijetu svoje majke koja mu pomaže otkriti vanjski svijet čiji je dio, u odnosu s drugim. Taj prvi drugi ili majčino tijelo, međutim, nema svoj opis u našoj kulturi, a kao neistražen dio čovjekove povijesti on ostavlja posljedice na razumijevanje odnosa s tijelom, kao i na odgovarajuću interpretaciju ženske seksualnosti. Odnos s majkom je crni kontinent, kako tvrdi Luce Irigaray, sjena naše kulture koja ignorira prvu ljubav i prvi dom te vodi do isključenja drugog. Malo psihoanalize Od samog početka muškarac je zapravo podređen ženi. To podsjećanje na krhkost, smrtnost, nemoć, pridonijelo je ideologiji da muškarac ženu vidi kao majku i da je identificira s tijelom, a tako i s tjelesnim procesima koji su njemu strani. Time se, međutim, žensko tijelo identificira s maternicom, a njezina uloga se svodi na reprodukciju. Moć koju žena ima muškarac pretvara u njezinu slabost nastojeći je tako kontrolirati. Ekstremni primjer kontrole, primjerice, je silovanje žene u ratnim prilikama kako bi se uništila falička prijetnja i povratila vlastita superiornost. Rađanjem tako začetog djeteta muškarac koristi dar koji je dan ženi kao oružje protiv nje same i njezinog identiteta. Muškarac treba biti aktivan i jak, žena slaba i pasivna. No iako se čini da je snažniji gazda, u stvarnosti on ovisi o onome tko je slabiji. To dovodi do zaključka da muškarac na ženu prebacuje vlastite slabosti, želeći uništiti snagu koja u njemu izaziva strah. Čitav patrijarhalni sustav je izgrađen na kontroli tijela i misli žene. Samim time, žene nisu ugrožene samo zbog sistema vrijednosti kojima su izložene u društvu, već i zbog prihvaćanja odgovornosti za kvalitetu života svojih partnera i svoje djece. Ova misao se može povezati s elementom Geštalt psihologije koji ovako glasi: dvoje ljudi hodaju svaki svojim trakom, a između njih je staklo s rupicama kroz koje mogu dobiti uvid u svijet drugog. Pritom nekad drugi prijeđe u tuđi trak, ali nakon nekog vremena više se ne osjećaju dobro ni jedan ni drugi. Jednome je tijesno, a drugi osjeća da je izgubio svoj put i da mu se mora vratiti. Ukratko, drugi se nalazi u prostoru koji ja ne mogu nastaniti. Ako ga uključim u svoj svijet, poništit ću ga, dat ću mu mjesto na kojem će mi biti na raspolaganju u mome svijetu koji njemu ne pripada. A upravo to se događa sa ženama u muškom svijetu. One su ili zavodnice ili majke — takvo mjesto dodijelio im je muškarac da budu na raspolaganju u njegovim planovima. Politička ekonomija muškog i ženskog organizirana je kroz različite pripadajuće dužnosti i zabrane koje proizvode odnose moći, produkcije i reprodukcije, čitav sustav kuturalne inskripcije koja se čita kao muška ili ženska. Roditi se znači ući u sustav odnosa koji su organizirani davno prije naše pojave. To postavlja pitanje gdje prestajemo mi kao individualne osobe koje se razvijaju u slobodi, a gdje počinje socijalni konstrukt koji nas oblikuje i koji ograničava tu slobodu. Subjektivnost, misli, osjećaji — vezani su za grupu ili kulturu kojoj pripadamo. Problem je što nas etikete kojima smo izloženi udaljavaju jedno od drugog i od nas samih. Jesmo li ono što uistinu jesmo ili smo ono što su nam drugi rekli da moramo biti? Zanimljiv je ovaj video u kojem se od sudionika traži da bace loptu kao cura. Video je iz reklamne kampanje koju možete vidjeti na ovome linku:. Iz njega se jasno vidi utjecaj društvenih metafora koje ograničavaju naš svijet, te potvrđuju koliko biti žena u društvu sa sobom uvijek nosi neki oblik degradacije i poniženja kojeg žene često nesvjesno prihvaćaju kao dio svog svijeta. Melandri u svojoj knjizi o ljubavi i mržnji piše da se i muškarci i žene vode instinktima koji proizlaze i koji su ohrabreni edukacijom i tradicijom, što važi pogotovo za mušku agresivnost i za majčinski instinkt. Stoga ona tvrdi da treba otkriti nove mogućnosti za kreativnu moć oba spola. Uistinu, ostati zarobljeni u kružno nepromjenjivim ulogama čini se opresivno i nevrijedno postojanja. Zašto bi žena trebala biti majka? Zašto bi se trebalo postavljati pitanje je li važnija karijera ili obitelj? Zašto se treba glorificirati ženu koja uspijeva održavati karijeru, obitelj i četiri zida kuće? Zašto se ne postavlja pitanje je li muškarcu važnija karijera ili obitelj? Sva ova pitanja samo govore koliko smo daleko od ravnopravnog društva u kojem svatko razvija svoj potencijal onako kako želi i kojemu je u tome pružena potpora. No patrijarhalnom društvu odgovara da je žena potplaćena i da ovisi o muškarcu, da je kontracepcija problem i da o abortusu ne smije biti ni govora. Na tom principu počivaju i Država i Crkva i znanost i mediji, kao nositelji najviše vlasti koji zahtijevaju kontrolu nad tijelom, a pogotovo nad ženskim tijelom. Vlasništvo i posjedovanje na kojima se zasniva obitelj i čitavo društvo moraju se nadići kroz međusobno poštivanje različitih subjektivnosti. No svaki put ova pitanja nailaze na zid: na rasprave o tome što je ispravno, što je krivo, koje dovode do toga da je sloboda koja nam je dana zapravo zasićena pravilima koja ne dozvoljavaju razvoj osobnosti. Žene su na tržištu rada nezaštićene, jednako kao što su nezaštićene u obitelji i društvu u kojem je razvod stigma i sramota. Ženi ne pomaže muški svijet, ali joj potpora nisu niti žene koje se svako male okreću jedna protiv druge. Iz toga proizlazi da se svijet u kojem će suživot biti moguć još uvijek treba izgraditi, a to uvijek počinje od nas samih. Od humanosti u nama koja nastoji iskoristiti svoju energiju za bolji svijet u kojem će se vlastite razlike koristiti za samorealizaciju i za pomaganje drugome da ostvari sebe. U takvome svijetu neće profitirati samo žene niti će se poboljšati samo njihov položaj već i odnosi s ostalim pojedincima, bilo prijateljima ili prijateljicama, djecom ili strancima, kao i odnosi među državama, jer će se uvažiti tuđe razlike koje će otvoriti put ka drugačijem tipu suživota s manje mržnje i manje straha. To, naravno, zvuči kao utopija, ali svatko, mijenjajući sebe, utječe i na druge. Danas se svijet konačno treba prestati vrtjeti oko novca jer to očito nikuda ne vodi. Danas je više nego ikad potreban mir, ljubav, povezanost - rad na međusobnom prihvaćanju, pomaganju, otvorenosti. Što mi to radimo? Je li sve ovo greška beznadnog optimizma? Bacio sam pogled prema Vani. Bila je vidljivo nervozna. Razrogačenih očiju i gotovo u panici. Prvo su nam se ruke uspjele pronaći, a onda su nam se susrele i oči, i pogledali smo se samo u trajanju jednog otkucaja srca. I to je bilo dovoljno, oboje smo postali spremni za skok. Pisana jednostavnim stilom, uz duhovite dosjetke kojim pristupa kulturološkim razlikama, ova knjiga otkriva precizno oko objektivnog promatrača koji istražuje ono nepoznato, a hrvatskom čitatelju ono poznato na što je već navikao i što više ni ne primjećuje. Samim time, knjiga je otkriće strancima koji će je eventualno pročitati i malo promijeniti sliku o nama kao zemljici na Balkanu, iscrpljenoj ratom čije posljedice ne jenjavaju, u kojoj su svi neobrazovani divljaci sa mnom kao iznimkom, kako me pokušavao uvjeriti jedan momak iz Luksemburga kojeg sam upoznala u jednom kampusu , ali i za nas koji živimo u ovoj zemlji i koje treba podsjetiti na ono što imamo. Naravno da je teško cijeniti ono što je već servirano i nadohvat ruke — jer to je ljudska priroda — ali neke karakteristike života ovdje su uistinu nezamjenjive i neprocjenjive i treba ih poštivati. Bilo mi je izrazito smiješno čitati neke dijelove ove knjige na kojima bih zastala i promislila Majko moja, pa ovako i ja radim! Najzanimljiviji dio knjige mi je bilo poglavlje o ručku kao centralnom obroku i prilici za druženje cijele obitelji, tijekom kojeg se podrazumijeva da ćete uzeti repete i da ne smijete pojesti malo jer je to uvreda domaćinu. U tim opisima sam prepoznala i svoju mamu koja je jednako toliko opterećena ručkom kao Codyeva punica Vida i koja, baš kao i ona, postavlja pitanja za ručkom što ćemo ručati sutra i što bi bilo najbolje. I ona sprema hranu kad god negdje putujemo kao da danima nismo jeli i kao da će nas dočekati tko zna što tamo gdje idemo. Kad se moja sestra vraća u Zagreb na studij nakon kratkog posjeta Splitu, njih dvije se redovito posvađaju jer joj naša mama spremi hrane kao da u Zagrebu ništa nema za kupiti. Dok ja sad ovo pišem, primjerice, moja mama se sprema za ručak s rođacima za koje je skuhala pašticadu, punjene paprike, šalšu, i onda je odlučila napraviti i krempite. I nakon toga me upitala hoće li ispeći i neko meso i hoće li toliko hrane biti dovoljno za šestero ljudi! A tako se ponašaju i roditelji mojih prijatelja. Ovdje se nipošto ne smije biti gladni. Kad negdje otputujem, prvo pitanje moje majke je što sam pojela i upozorenje da ne budem gladna. Nadalje, uspoređujući način života u Americi i ovdje, Cody otkriva i ostale naše tajne, poput onih koje uključuju darivanja, zabave s kojih se nitko ne usudi otići prvi jer party nije party ako ne dođeš kući tek ujutro u sedam, osam sati; zatim, važnost prijateljstva, strah od propuha i činjenicu kako moraju postojati papuče jer je nezamislivo po stanu hodati bosi, neminovnu prisutnost susjeda koji prate sve što se događa, ali i priskoče u pomoć kad treba, odlazak u doktora kod kojeg se pregled ne naplaćuje kao u Americi i slično. Pritom su jedni od zanimljivijih opisa u knjizi oni o važnosti kave u našem društvu, koja je više prilika za druženje nego kava kao kava koja te treba održati na nogama i pomoći da preživiš i odradiš dan. To je dio naše kulture. U Splitu se ljudi mogu žaliti da nemaju novaca, ali uvijek će naći deset kuna za kavu. No ono loše, zapravo, najgore od svega, što mi je palo na pamet nakon čitanja knjige, je što bih se ja ovih naših karakteristika teško sjetila na prvu da me netko pita. Tako, kad pričam o svojoj zemlji i životu u njoj sa spomenutom prijateljicom iz Francuske, nije mi lako. Možda se sjetim jedino kave i nezaposlenosti i korištenja vez za posao. Teško mi se sjetiti dobrih stvari jer su ih one loše koje me muče posve potisnule. Bilo je zanimljivo kad je ona došla ovdje i kad bismo samo sjele na rivu i komentirale ljude jer mi to u Splitu radimo stalno. Bilo mi je smiješno kad je rekla da muškarci kod nas svi imaju izraženu čeljust, čak i djeca, i kako zbog toga izgledaju muževno. Nikad prije nisam išla za tim i, koliko god mi to bilo nebitno, opet je bilo otkriće. I to kako smo dobre volje i kako se ne žalimo toliko, koliko oni u Francuskoj, na krizu i na društvene probleme. Kako se nastojimo zabaviti i kako joj se to sviđa. Ali, naravno, lako je promatrati situaciju par dana i onda se vratiti u dobro poznatu sigurnost rutine. Cody Brown je ovdje započeo posve nov, drugačiji život. Takve odluke sigurno nije lako donijeti, niti se lako prilagoditi načinu života koji ti je posve stran. Jer nakon što prođe početno uzbuđenje i oduševljenost zbog drugačijeg, zbog promjene, nastupi panika i očaj kako izgurati sve te razlike, kako biti stranac ne samo u jeziku već i u običajima koji tebi, možda, ne odgovaraju i ne misliš da ih se treba držati u određenoj situaciji. Poznajem nekoliko ljudi koji su se doselili ovamo. U razredu imam jednog Amerikanca koji je došao u Split s obitelji koja nema namjeru vraćati se natrag u SAD. Jedan moj profesor iz škole stranih jezika se ovdje nedavno oženio i dobio dijete. Jedan drugi profesor je ostao predavati književnost na našem Filozofskom fakultetu. Kad sam ih pitala hoće li ostati ovdje, svi izgledaju sigurni da hoće. Oduševljenje našim običajima ili zbunjenost pred njima, na kraju su se pretvorili u prihvaćanje. Što se mene tiče, slijediti ljubav na drugi kraj svijeta, kao što je napravio pisac ove knjige, meni djeluje romantično, a ja romantična nikad nisam bila. Iz ove pozicije sada, ja ne vjerujem da bih mogla napraviti isto što i on — preseliti se i započeti život u nekoj drugoj zemlji. Da ima more, možda. Ali provesti život negdje drugdje, u svakom slučaju, teško mi je zamislivo. Samo pričati s nekim na stranom jeziku o svemu, ja koja sam završila dva jezika i koja obožavam i čitati i razgovarati na tim jezicima, svejedno mislim da je teško, da je na duge staze jednostavno iscrpljujuće. Nekad šale imaju smisla samo na našem jeziku. Samim time mi je neke riječi teško izgovoriti na hrvatskom pa tako i neki osjećaji imaju puno dublje značenje i postaju puno stvarniji ako ih izgovorim na svome jeziku. S druge strane, izreći te iste pojmove na stranom jeziku za mene je nešto posve drugačije, lakše, jednostavnije. Kao da je manje bitno. Kao da ima manju važnost. A ne želite da riječi imaju manju važnost s osobom koju volite i zbog koje biste htjeli izmijeniti svoj život. I iako bih voljela proputovati svijet i vidjeti što više, ne bih se voljela preseliti. Voljela bih se moći vratiti svome domu koji me nekad deprimira, ali mi i pripada. No ljubav mijenja čovjeka i ionako već rasklimane identitete, tako da je možda glupo ograničavati se. Tko zna, treba ostati otvoren različitim opcijama. Možda i ja jednog dana budem pisala blog o životu u nekoj drugoj zemlji. A ako bi moj život i blog bili imalo zanimljivi kao ova knjiga koja je pravo ljetno, opuštajuće štivo, onda bi možda i moja odluka vrijedila kulturološkog šoka i svih zavrzlama i njemu pripadajućih strahova koji bi me pratili na mome putu u nepoznato. Osim poezije sve je sranje, reče Roberto Bolańo i možda imade pravo. Poezija je zadnje mjesto na kojem bi se trebale pojaviti laži, pretjerivanja i uskogrudnosti modernog života. Poezija bi trebala pokazati kako se svijet gleda po prvi put: kroz naočale čuđenja, divljenja, znatiželje. No prije nego li se upustim u promišljanja o poeziji, moram reći da ona nikad nije bila moje područje interesa i da je ovo vjerojatno jedini osvrt koji sam napisala bez dovoljno znanja — meni dajte romane i kratke priče koje ću analizirati i biti sretna što mogu raspravljati o konceptima koji su u njihovome središtu, zamišljajući tako da će cijeli svijet jednom biti u redu — dok god ja čitam i pišem i razmišljam — a onda vidite što se događa u Gazi i shvatite da se ništa nikad neće promijeniti i da ni ne treba pisati niti poticati niti raspravljati jer nitko danas više ne razmišlja o kulturi, upravo zato što nas jedino kultura i može spasiti, a čovjek ne želi biti spašen, barem ne zapravo. Čovjek je biće rušenja i bijesa, a takvi negativni postupci utječu na kolektivnu dušu svijeta koji propada i koji pjesnici možda najviše osjećaju. I onda iz te boli nastane ljepota poezije koja pojedincu daje ono što je danas tako teško ostvariti a to je transcedencija. Bez transcedencije, za mene nema poezije. Nimalo se ne slažem da je poezija danas podcijenjena. Upravo suprotno, mislim da taj žanr uvijek drži visoku poziciju i da je veoma bitan. Za razliku od ostalih žanrova, vjerujem da jedino poezija pruža utočište. Za mene je ona uvijek bila nešto teško shvatljivo. I možda je zato svrstavam poeziju u kategoriju dobrog samo ako joj se moram vratiti par puta da bih je razumjela, ako mi njezini stihovi ne govore sve odjednom već nakon par čitanja, i ako ostave osjećaj melankolije, lebdenja u nekom međuprostoru, trnce na koži i nekakav grč srca koje hoće izaći van a ne zna zašto. S tim vezano je da danas pjesme pišu mnogi tako što samo bacaju stihove pa kako ispadne. I onda je najbolje kad počnu pričati kako se njihova djela mogu interpretirati na razne načine. U takvim trenucima uistinu proklinjem postmodernu koja me inače uvijek oduševljava jer je izrodila neke fantastične romane Tabucchi, Calvino, Eco, Rushdie... A pretenciozno ću reći da je istina da malo tko može u stihove transformirati neko iskustvo koje ga je pogodilo ili na bilo koji način na njega utjecalo. Malo tko može postići da se iz poezije nešto i nauči. A ona upravo uvijek treba poticati, govoriti o važnim problemima suvremenog čovjeka, biti precizna. Ne može biti samo puko naklapanje koje svoje misli nimalo ne sakrije i koje ne traži da barem malo zastaneš i vidiš o čemu se tu zapravo radi, kako pjesma pomalo gradi svoje slojeve i kako se skriva, jer poezija ne daje odgovore, ona postavlja pitanja. Danas smo, nasuprot tome, opterećeni pitanjem što se dogodilo i, još važnije, što će se dogoditi. Možda zato čitamo najviše romana, jer romani imaju svoj kraj, nude nekakav odgovor. A mi danas više od ičega žudimo za odgovorima, za nečim što će objasniti zašto smo tu i koga vraga tražimo. Prošlo ljeto sam bila u Recanatiju, rodnom mjestu pjesnika Giacoma Leopardija, o kojem sam odslušala predavanja koja je držao jedan vrsni stručnjak za poeziju. Pritom bismo išli na lokacije koje pjesnik opisuje u svojim pjesmama i tu bismo intepretirali stihove. U tih par sati sam svašta naučila, čak sam počela više cijeniti Leopardija kojeg ne bih preporučila jer nije suvremen i teško se čovjek u njemu pronađe. Ali poanta u ovoj priči je da je poezija za mene uvijek bilo prostor analize: zašto je izabrana jedna riječ a ne druga, kakav je korijen te riječi, koji smisao imaju asonanca i aliteracija, zašto se ista riječ pojavljuje na početku dva stiha, zašto se ponavljaju slova s i m i kakav prizvuk imaju, zašto je dvotočka na kraju jednog stiha itd. Kakav je kontekst pjesme? Što on govori o temi? Leopardi je, primjerice, pisao u 19. Sve to, naravno, utječe i na interpretaciju. Danas, iz ove perspektive, teško je razmišljati o onome što utječe na svaki stih iz suvremene poezije, koji događaji su oblikovali te misli, kako je tradicija utjecala na to, okolina, svjetske prilike i neprilike, u ovome svijetu koji je ogroman i u kojem se informacije gomilaju na sve strane da ih je nemoguće sve pohvatati. O tome će se raspravljati za par godina kad će biti dozvoljena sloboda i potreban odmak da se nešto racionalnije objasni, ali ono što je bitno je ostaviti nešto što će se moći analizirati, nešto važno što će novu generaciju podučiti nečemu što stara nije znala, ili jednostavno potvrditi da se ništa zapravo ne mijenja; u svakom slučaju, neke poante bi trebalo biti. I onog emocionalnog naboja, bez kojeg nijedna pjesma ne može preživjeti, i koji mora biti dovoljno jak i pravilno prenesen čitatelju. Samo takva poezija ne može razočarati čitatelja. Ja volim sjesti u neki kafić kad se organiziraju večeri poezije, volim slušati i volim da me to slušanje na neki način promjeni. Da osjetim da neki dio mene nije više isti, da sam izašla iz svoga tijela i vratila se drugačija. Za mene je to poezija — ljepota koja skriva i buku i tišinu, i očaj i nadu, svu silinu osjećaja zgusnutih u par stihova koji, upravo zbog svoje kratkoće, trebaju biti dovoljno snažni da uzdrmaju dušu. To je, uostalom, i poseban odnos koji se gradi s autorom, jer čitatelj u pjesmu ulaže i samog sebe, toliko da čitanje postaje na neki način polovično autorstvo, sve dok pjesmu ne osjetiš kao svoju. Otada često čitam njegove pjesme i njihova dubina me uvijek očara. Na ovim linkovima možete pronaći neke od njegovih pjesama, vjerujem da nećete zažaliti:. Evo i za njega par linkova o životu i radu te neke njegove pjesme. Linkovi koje sam gore navela, po meni, primjer su dobre i kvalitetne poezije, ali to je moj subjektivni doživljaj, proizašao iz razloga koje sam već neuredno navela. Zapravo, poezija je sve ono što ovaj esej nije: u poeziji je svaka riječ na svome mjestu i nosi svoje posebno značenje i svoj zvuk. A ne može svatko biti pjesnik. Pa tako ni kritičar poezije, što ja, u svakom slučaju, nisam, ja sam samo netko tko dijeli svoje stavove i tko, na kraju krajeva, nije važan ni za sadašnjost ni za budućnost iste. Nikad više nisam zalutala u taj žanr do prije par mjeseci kad sam napisala jednu pjesmu bez ikakvog razmišljanja, znanja, odlučivanja zašto je negdje veliko slovo a negdje malo, zašto je jedna riječ sama u redu, zašto se fraza lomi i tako dalje. A za sve mora postojati razlog. Jer nakon što inspiracija uradi svoje i pjesma je gotova, treba na njoj raditi kao što na svemu uvijek treba raditi. Talent je bitan, ali bitno je i znanje, teorijska podloga, rad na sebi i usavršavanje. U suprotnom, pjesma je možda dobra, ali nikad nije savršena, a poezija je često najbliža savršenstvu, nešto što proza ne uspijeva. Ovo je ta pjesma, kao sažetak onoga što je napisano: djeca Jutra su teška kad dotaknem novine izgubim se u vrtlogu riječi prva kava ispija se u gorčini uvijek imam fizičku reakciju na zlo pa u zahodu povraćam nadajući se da ću se tako očistiti od truleži u bljuvotini osjetim smrad svog tijela duša se mrvi poput kruha koji se rasipa na pogrešnim mjestima još malo pa ću je izgubiti progutat će je wc školjka neću je stići niti pozdraviti Ovome svijetu kronično nedostaje ljepote pa kad pogledamo neki dobar film ili osjetimo svečanost glazbe počnemo plakati jer svijet oko nas ne nudi iluzije misli što hoćeš ali sloboda nas je sve uškopila a djeca se svejedno rađaju zemlja je prenapučena i nedostaje već zraka gušimo se u vlastitom smradu dosadom iznakaženih tijela Pa sad, ili sam iznimno talentirana ili je moja pjesma smeće kakvog nema. Mislim da znate koja je moja procjena. Negdje sam pročitala da u svijetu ima toliko glazbe da i da je prestanu komponirati ne bi je nedostajalo. Nekako mi se čini da je ista stvar i s knjigama. Radnja se odvija u Tokiju, ali čitatelj ne saznaje puno o gradu niti dobiva neki poseban uvid u japanski način života. Tokio se zapravo čini kao svaki drugi grad, pod utjecajem kapitalizma i globalizacije: u kafićima trešte američke pop pjesme, na svakom koraku američki simboli. Tako, primjerice, jedna od junakinja nosi kapu Red Soxa bez ikakvog objašnjenja zašto je nosi niti o Red Soxima išta zna. No više od mjesta radnje bitno je vrijeme koje je nagoviješteno i u samom naslovu romana. Kad padne mrak, ide jedna pjesma, ugrozit ću vam brak. Uvijek mi je bila smiješna ta fraza, ali ima u njoj istine. Ljudi su hrabriji po mraku i iz individualnosti često bježe u kolektivnost postupaka, grešaka, misli, ponašanja. Mari, jedna od junakinja, čita knjigu u kafiću s namjerom da cijelu noć provede budna i u samoći. No to postaje nemoguće jer je tijekom noći postupno uvučena u dinamiku kolektiva kojoj se ne odupire. Tako u kafić ulazi mladi trombonist i jazz glazbenik Takahaši kojeg je upoznala u srednjoj školi i s kojim se vidjela samo jedan put, na dvostrukom spoju sa sestrom i nekim njezinim prijateljem. Takahaši se ubacuje u priču iako Mari za njega nije zainteresirana. Radnja se tako uglavnom bazira na dijalozima koji nisu zahtjevni te se roman brzo čita. Isto tako, kineski jezik je razlog i zašto je uvučena u probleme ljubavnog hotela u kojem je jedna Kineskinja, imigrantica koja je tek postala punoljetna, brutalno pretučena od strane mušterije samo zato što je neočekivano dobila menstruaciju i poremetila njegove planove. Da vlasnica ne upadne u probleme s policijom, upita Takahashija kojeg poznaje jer kod nje radi kao ispomoć u pitanjima tehnologije, zna li nekoga tko govori kineski. Takahaši je upućuje u kafić gdje sjedi Mari koja odlučuje pomoći i koja se tako susreće s osobom svojih godina, pretučenoj i posramljenoj, i koja na neki način otapa njezinu hladnoću i nemogućnost komunikacije koja se primjećuje na početku razgovora s Takahašijem. S druge strane, Marina sestra Eri, ljepša polovica i model čiji je život određen izgledom i samim time isplaniran od strane drugih bez da ona u odlukama ima ikakvo pravo glasa, odlučuje napustiti svijet budnih te odlazi na spavanje koje traje već dva mjeseca. Iz ovoga je odmah jasno da je i ovaj roman baziran na vječnim dvojnicima koje književnost toliko voli, a za koje su braća i sestre najčešći izbori. Mari i Eri, čija se imena razlikuju samo u jednom slogu, dvije su suprotnosti koje su tijekom života izgubile kontakt jedna s drugom, obje zatvorene u svom svijetu koji ne prima drugačije jer misli da ih drugi ne bi ni pokušao prihvatiti. Mari je budna, Eri spava. Zadnji put kad su njih dvije bile blizu jedna drugoj dogodilo se u liftu kad su još bile djevojčice i kad se lift zaglavio. Nestalo je svjetla i mrak ih je prepao pa su zagrljene čekale pomoć. I iz ovoga proizlazi da je mrak ono što povezuje likove i gradi priču. Sati prolaze sporije i sve je moguće. I nasilje i ljubav, i mržnja i želja za pomoći. Mari se tijekom noći otvara, uz Takahašija, pretučenu djevojku, vlasnicu ljubavnog hotela i njezine zaposlenice. Ujutro odlazi do Eri i leži s njom na krevetu. To je prvi korak ka bliskosti koji ostaje otvoren za budućnost. Čitatelj za to vrijeme stoji kao iza kamere. Roman je pisan u prvom licu koje nije ja već mi, mi koji prate radnju bez da u njoj sudjeluju ili da imaju pravo glasa, puki promatrači koji mijenjaju svoje poglede onako kako ih kamera vodi, kao da prate scenarij s nedovršenim linijama koje nadoknadi slika na filmu, geste i pokreti. Dosta je događaja zapravo nerazjašenjeno, u kombinaciji realnog i mističnog, događaja važnih za radnju i onih koji su potpuno nepotrebni, spoj rutinskih pokreta kao kad jedemo, pijemo ili radimo sklekove, i onih kada promatramo modrice na rukama nakon što smo nekoga udarili pa razmišljamo o udarcu, o fizičkoj boli, o povodu, uzroku, o mogućim posljedicama koje čine priču. Nadalje, jedan od zanimljivijih aspekata u romanu je pristup tehnologiji koja je sve samo ne prijateljska. U sobi u kojoj spava Eri nalazi se televizijski ekran koji se sam pali i gasi i u kojem se čini da stoji čovjek koji je promatra. Takahaši ostaje zbunjen i uznemiren pozivom, toliko da više nije siguran je li poruka stvarno upućena njemu ili ne. Tehnologija je toliko ušla u živote da postaje neprijatelj koji je sveprisutan i kojeg se nitko ne može riješiti. Do jutra nema vlakova. Ali dan je nebitan, mrak daje mogućnost buđenja, onda kad skrivene misli izlaze na vidjelo, kad ljudi šetaju po ulici i žive nekim sasvim drugačijim životom. Mješavina psihologije, uvida u pitanja identiteta, humora, enigmatičnih sporednih likova i njihovih nedovršenih priča i zanimljivih dijaloga, ovaj roman je jednostavna metafizička priča pod plaštom mraka koji služi kao glavna kulisa unutar koje likovi pokušavaju stvarati svoje puteve. Ništa posebno, ali Murakamijeve misli ostaju. Zatvoriš knjigu i čini ti se da ništa nisi pročitao i da ništa ne želiš prepričati, a onda ti sine da tu ima dobrih dijelova koje nisi odmah shvatio već im se moraš vratiti. Ali bit ću poput njega pa vam ništa više neću otkriti. A vi odlučite sami vrijedi li knjigu pročitati. Prije četiri mjeseca sam počela raditi u školi, kao zamjena za engleski jezik. Ne znam je li znate, ali biti zamjena u školi je nešto slično devetom krugu Danteova pakla, ne biste vjerovali kako je teško raditi s nekom djecom. Pa ipak, nakon par tjedana navikla sam ih na sebe i uspjela sam zadobiti njihovo povjerenje. Teškom mukom, ali uspjela sam. I sada vrijedi sve što ja kažem i nekad me čak začudi koliko toga zapamte, što odmah sa sobom donosi velike odgovornosti jer dobro moram paziti što ću reći sljedeće. Dva mjeseca nakon što sam provela s njima, stigao je termin za stručni ispit. Na dan ispita trebala me mijenjati zamjena, naravno. Nemojte je ljutiti dok me ne bude jer vas ja neću braniti poslije. Uopće nisam trebala vikati. U školi sam pitala djecu kakva je bila nastavnica. Stroga, užasno stroga, govorili su mi, da vidite kako gleda. Moja djeca nisu pisnula. A kad je za par dana došla ta ista zamjena u drugu smjenu, žena je bila potpuno izbezumljena. Što mislite, što se dogodilo? Koliko možemo utjecati na druge samo prodavanjem jednostrane priče? Kako bi se djeca ponašala da im ništa nisam rekla o nastavnici? Bi li to promijenilo situaciju? Naravno, ne mogu biti sigurna, ali barem devedeset posto sam uvjerena da čim ubacite bubu u uho, teško joj se othrvati, teško je ne prihvatiti njezin autoritet. Pogledajte sada ovaj video koji prikazuje istraživanje provedeno u Meksiku koje uključuje djecu stavljenu u prostoriju s dvije lutke, jedna je bijela a druga crna. Na španjolskom je, ali mislim da se može razumjeti:. Na pitanja koja lutka je ružna, zločesta i slično, djeca su pokazivala na crnu lutku iako je njena boja bliskija njihovoj boji kože. Svi pozitivni pridjevi u njihovome izražavanju odnosili su se na bijelu lutku. Kako je tako nešto moguće, pitala sam se i prošli su me trnci. Osjećala sam se uistinu loše. Video zapravo dosta potiče na razmišljanje. Nakon što ga odgledate, ne možete se ne zapitati koliko smo u životu kondicionirani stereotipima i nametnutim uvjerenjima da ih više ni ne propitkujemo? Koliko je predrasuda najviše usađeno u djetinjstvu, onda kada toga toliko nismo niti svjesni? U kolikoj mjeri je naše mišljenje stvarno naše mišljenje i kako to možemo znati? Naravno, i u prvom i u drugom opisanom slučaju možete reći da su djeca lagan plijen, ali način na koji se stvari odvijaju u svijetu ukazuju na to da ni odrasli nisu bolji i da smo svi žrtve jednostranih priča, priča koje su nepotpune i kao takve najopasnije. Oblikuje li književnost naša mišljenja? Razlog zašto sam uopće izabrala ovaj naslov za analizu je predavanje jedne nigerijske spisateljice koje sam odslušala u sklopu TED konferencije, o prikazivanju Afrike u djelima europske i američke književnosti. Ovdje prilažem link transkripta, preporučam da ga pročitate: Ovo predavanje postavlja pitanje koliko zapravo književnost koju čitamo utječe na naše stavove. U kojoj mjeri nas knjige usmjeravaju? Koliko je književnost istinita? Mada ne mogu reći da čitam autore koji ne pripadaju europskom i američkom tržištu i od drugih autora mogu samo nabrojati one koje znam jedino po imenu, ne mogu reći ni da nisam pročitala nijednu stručnu knjigu autora koji nisu vezani za to dominantno područje. U svojim istraživanjima pribjegavam različitim i temama i autorima, iako mi ne služi na ponos to što od književnosti ne čitam azijsku, afričku ili australsku izuzev Coetzea. Jednim dijelom sam, naravno, sama kriva za to. Drugim dijelom, provevši pet godina čitajući samo englesku i talijansku književnost na fakultetu, teško da sam imala vremena za išta drugo. I danas je moja želja baviti se talijanskom književnošću, a od tolike želje da pročitam što više, zapostavljam druge autore i, samim time, zaustavljam širenje svoje perspektive, ostajem zatvorena u malom univerzumu koji ne čini niti trećinu ljepota ovoga svijeta. Istražujući jedan aspekt života, ignoriram onaj drugi, kao da ne postoji. No ono što je dobro u Filozofskom, barem u mom slučaju, je da sam naučila razmišljati i propitkivati. Neću ne postaviti pitanje zar je moguće da na jednom mjestu žive divljaci poput životinja koji su upropastili bijelog čovjeka koji je tu došao sasvim normalan a sad posve izbezumljen? No koliko dugo ću biti u stanju postavljati takva pitanja ako se jedni te isti stavovi nameću kroz različite medije da je samo pitanje vremena kad ćemo ih početi uzimati zdravo za gotovo? Hoću li jednom prestati postavljati pitanja zašto se uvijek mora pojaviti neki bijelac koji će spasiti necivilizirane divljake i divljakuše od njihove vlastite propasti i u knjigama i na filmu? Hoću li prihvatiti nametnutu činjenicu da su crnci libidinozni a latinosi macho muškarci? Mogu li to usvojiti kao jednu veliku istinu koja će utjecati na moje razmišljanje, ili je to uistinu glupo? Ali nakon što se nekoliko puta spomenu crni kontinent, ples oko vatre, besmislena ratovanja, divljaštvo, zar nije lakše u to povjerovati? Zar nije moguće reći da kad toliko izvora govori istu stvar to mora biti i točno? Eto, tu se nalazi opasnost pričanja jednstranih priča. Oduvijek je književnost bila pod utjecajem europske moći, imperijalističkih težnji i nametanja svojih stavova koji se nisu propitkivali jer su spretno bili ubačeni; Zapad je ono što je dobro, lijepo, poželjno, civilizirano, Istok je samo negativna verzija zapadne kulture, sve ono što je loše, ružno, opasno, divlje. Stoljećima vladaju ove binarne opozicije, kao i u slučaju odnosa muškarca i žene. No s pojavom postmodernističke kulture i razbijanja mitova, dolazi i do dekonstrukcije svih ideja i razbijanja apsolutnih istina, te postkolonijalističkih teza koje se šire kroz daljnji razvoj mišljenja i svijesti. Svejedno, to je rezervirano za mali dio populacije, koji istražuje, misli, kritizira. Ostatak je u fazi prihvaćanja, a razmišljanje u zadnje vrijeme postaje sve više nepoželjno. Osim toga, nije ni lako ukloniti stereotipe i polustine, jer u svemu uvijek ima malo istine. Ako želiš dobro slagati, kreni od nečeg istinitog i iz toga razvij priču, proširi je, neka bude u medijima, neka je vidiš na svakom koraku, sve dok ne postane prirodna, dok ne postane dio tebe, onoga što se podrazumijeva, što se ne preispituje. Zašto svi Arapi ne bi bilo teroristi? Zašto ne bi bila prihvatljiva igra bijelog i crnog kao u ovome spotu: gdje prevladavaju nevini bijelci izuzev crnca koji prakticira vudu? Said je napisao jedno zanimljivo djelo pod imenom Orientalism koji se odnosi na ovu temu. Ja sam pročitala samo njegov kratak esej koji je iznio na jednoj konferenciji i u kojem je govorio o prikazivanju Drugoga od strane zapadnomišljenika koji nameću svoje stavove kao ispravne. Ukratko, sigurno se može reći da sve u životu ovisi jedino o načinu na koji se određenoj temi pristupi i kako se slože hipoteze, no ono što je problem je to što su određeni pristupi nametnuti i što se podrazumijevaju kao općeprihvaćeni. Upravo iz takvih razloga se može zaključiti da je važno čitati djela onih autora koji su pripadnici određene kulture te koji onda o toj kulturi pišu, bez vanjskih predrasuda. Upravo iz takvih razloga je važno zaviriti u one filmove koji će nas udaljiti od zapadnjačkih gluposti i prikazati drugu stranu medalje. Ima li kraja kolonijalizmu? Kad sam se spremala za ispit koji sam spomenula na početku, pročitala sam u jednoj knjizi da svi nastavnici stranog jezika na neki način pridonose kolonijalizmu. Nikad na svoju struku nisam gledala na taj način, ali ova tvrdnja nije daleko od istine. Ja učim djecu tuđi jezik i tuđu kulturu. No samim time mogu ukazati i na pogreške koje je ta kultura donijela, mogu ih usmjeriti da preispituju ono što vide, čuju, pročitaju. I mada mi nije na čast to što sam očito žrtva eurocentrizma u književnosti, moram priznati da, unatoč ljubavi prema talijanskim romanima, ono što mi je na faksu bilo najzanimljivije bila je suvremena američka književnost koja se bavi upravo multikulturalnim temama: temama ropstva i životom crnaca koji su još uvijek na marginama i bijelaca koji se ne mogu otarasiti tragova prošlosti, zatim tradicijom i kulturom koju su Kinezi unijeli u svoje američke živote u djelima Amy Tan. Na kraju, književnost je ništa drugo doli primjer oružja. Priče su ono što utječe na naše stavove i oblikuje naša mišljenja. A njezina uloga postaje još jača u ovom današnjem periodu nesigurnosti i ispremiješanih ideala. Zar svi nismo uznemireni svjetskim turbulencijama? Zar sada nismo najpodložniji manipulaciji? Možda je danas još gore tražiti vlastiti identitet, nastojati razumjeti tuđi. Možda danas više ništa ne želimo znati. Možda nam je svega dosta. A možda još uvijek ima nade. Pa se nekako provuče ona naivna misao da ne treba odmah prihvatiti laka rješenja i da razmišljanje nije opasno. Dapače, da trebamo sve češće stati i promisliti, ali kolektivno, a ne trčati uokolo kao muhe bez glave, kao marionete kojima netko drugi vuče konce. No to su već neke druge priče. Načela je još jednu cigaretu. Pitala se kako toliko toga bezveznog može biti tako glasno da to ne možeš niti ignorirati. Kad smo djecu zaboravili učiti govoriti, htjela ga je upitati kad se vratio s kartama, ali riječi su zapele negdje na putu i ostale su samo misao, ono neizgovoreno; bacila je cigaretu na pod i počela pričati o vremenu, kojeg se još uvijek nisu dotakli jer u njihovom razgovoru nije bilo praznog hoda, mada su se tog dana prvi put našli na spoju i to je bilo suprotno svim pravilima. No bilo je previše vruće u krivo doba godine i zima je bila samo pojam, te vrijeme na kraju ipak nisu mogli zaobići. Ne podnosim južinu, rekla je ona, na što je on odvratio da njemu malo toga smeta, barem što se vremena tiče. Oboje su bili usamljeni tu večer, nadali su se da je osoba pored nešto poput srodne duše, otvorena mogućnost za prijateljstvo između dvoje ljudi koji će dijeliti zajednički um i kojima će se posrećiti, ali na kraju su otkrili da im um funkcionira potpuno različito i da se ne slažu u pogledu gotovo ničeg, no to ih nije niti malo obeshrabrilo niti je imalo neku veliku važnost; večer, činilo se, nije imala kraj — oboje su uživali u međusobnom društvu, čak su se i smijali zbog svih stvari u kojima se nisu slagali, bilo da se radilo o filmovima, religiji ili hobijima kojima su se bavili. Često su se u razgovoru vraćali knjigama, možda zato što su se upoznali u knjižnici; sjedili su jedan nasuprot drugog i krali poglede, sve do trenutka kad im je sinulo kako su stvarni život i prilike koje pruža mnogo zanimljiviji. Imao je bradu i razbarušenu kosu, sličio je jednom glumcu kojeg je viđala u nekoj turskoj seriji koju je njezina baka pratila na televiziji, ali mnogo ljepši. A i možda je imao najmuževnije ruke koje je ona ikada vidjela, zbog čega ih je stalno zamišljala po svome tijelu, čak i dok su razgovarali, nije mogla zaustaviti ni misli ni slike, dok su se njegove riječi kotrljale po privlačnim usnama koje su inspirirale maštarije. Odlučili su popiti kavu, u knjižnici je bilo vruće i njihove priče su smetale, njihova buka narušila je privid tišine. Spustili su se do centra, hodajući kao da su tek nedavno otkrili funkciju noge, stalno se podsjećajući da jedna mora doći ispred druge, običan mehanizam, naučen poput biheviorističke navike; jedno uz drugo, hodali su nespretno prema getu, dok su im se tijela dodirivala po uskom pločniku kad bi morali propustiti ljude iz drugog smjera, stisnuti se zajedno i glumiti da im je neugodno, a zapravo su jedva čekali osjetiti tragove kože, čak i preko robe, nije bilo važno. Povremeno bi postala svjesna da joj tijelo treperi, kad bi osjetila njegov miris, dlanovi bi joj se počeli znojiti i osjetila bi kako joj glas drhti te je nastojala što manje pričati, a kad bi progovorila, nadvikivala bi se s prometom jer je jačina glasu davala željenu sigurnost. Na kavi su sjedili barem dva sata, pretresli su sve tipove književnosti i složili su se da oboje vole američku i da je to jedino dobro što s vremena na vrijeme proizađe iz američke kulture, no dok je on tupio o Bukowskom i Fanteu za kojeg ona uopće nije čula, ona je stalno govorila o Toni Morrison i njezinim romanima Voljena i Ljubav o čijem sadržaju on nije imao pojma, ali je zbog naslov pomislio kako je ona neka sentimentalna naivčina kakve nije volio no koje bi svako toliko dobro došle, i pomislio je kako je izabrao savršenu osobu koja je možda pomalo naivna ali bar nije neka narogušena glupača koja misli da joj nitko nije ni do koljena. Kad počinje film, upitala je iako je znala odgovor, tek da nešto kaže. Već je bilo kasno, večer se neočekivano razdužila, teme su iscurile. Otvorila je novčanik da mu d novac za kino, u njemu je vidio zastarjelu studentsku iksicu, osobnu i karticu Splitske banke, dio ostavljen za slike bio je prazan i tek tad mu je palo na pamet kako mu ništa nije rekla o svojoj obitelji — pričali su o stanju u Bosni i konačnom buđenju i potrebi za promjenama i borbi protiv usranog kapitalizma, ali o obitelji mu nije pričala iako je on spomenuo da ima dvije sestre i jednog brata. Ne, ne, rekao je, ja častim, ti ćeš drugi put. Ona se nasmiješila, možda se i sretnu još jednom, pomislila je s više entuzijazma nego što je očekivala, možda među nama nešto ipak postoji. Uputili su se prema dvorani, on je nespretno uhvatio za ruku. Smjestili su se na svoja mjesta, on joj se nasmiješio i poljubio je njen dlan. Idem kupiti kokice, rekao je potom neočekivano, i ona se ukočila. Kao da ima ventil na svome tijelu, sve dobro što je dotad iskusila s njim, sad je odjednom počelo napuštati kako bi ustupilo mjesto panici. Zgrabila ga je za ruku i povukla natrag na sjedalo; nemoj, rekla je užurbano, sad će počet, aj, uzet ćemo nešto posli. Okidač boli za nju, iznenađujući pokret za njega. Njezino lice je problijedjelo, ali on to u polumraku nije vidio, niti je osjetio da joj glas drhti, mislio je, to je jednostavno takav glas. Mislila je kako će se pokupiti i otići, kako ga neće niti pozdraviti, ali to joj se činilo bezobraznim pa je ostala sjediti, i kad se on vratio bila je hladna, nepristupačna, nije htjela razgovarati. Njemu ništa nije bilo jasno, no film je upravo počeo i nije je želio ništa pitati. S vremena na vrijeme bi se okrenuo prema njoj, ona nije gledala prema njemu. Lice joj se mrštilo, oči su izgledale nekako spuštenije, nos se objesio. Sve te mane odjednom su postale očite, stvarale su nelagodu. Njezine nemirne noge, nedostatak komunikacije, a uvijek je volio komentirati filmove kad bi ih gledao. Smijao se bezveze i gutao kokice i istodobno je razmišljao o praznom novčaniku bez slike, pitao se je li je neki momak povrijedio, je li bila s nekim u vezi iako je s njim izašla pa se sada kaje i ne želi razgovarati, je li neka grabežljivica koja se rješava svih dokaza nakon što iscijedi momka i hoda bez slika i uspomena. Ona je primijetila da stalno prema njoj pogledava, ali nije htjela vidjeti oči koje su čekale odgovore i koje su sada odjednom počele tražiti mane po njezinom tijelu, i nije se mogla koncentrirati na film, htjela mu je reći da se prestane smijati i da prestane jesti kokice; umjesto slika na ekranu, vidjela je malo dijete kako se guši pred njenim očima, kako zdjela s kokicama pada na pod i kako lice postaje napuhnuto i modro, kako se ruke nekontrolirano tresu dok tijelo ostaje bez života, u tišini i panici, kao da ga nikada nije ni bilo. Film je dugo trajao, a mučnina je postajala sve gora. Savršena atmosfera već odavno je bila narušena i večer koja završava poljupcem više nije bila moguća, i jedan i drugi su to znali. Rastali su se nekako otužno, kao da su saznali neku vijest zbog koje više nikada neće biti isti. On je odvezao na svom motoru, rekao joj je da će je nazvati; ona je kimnula glavom i uputila se užurbanim koracima prema svome stanu, kao da želi što prije pobjeći, kao da svojim koracima želi zaglušiti tutnjavu nade. Ušla je u stan, zatvorila se u sobu. Potražila je skrivenu kutiju ispod kreveta, razbacala je njen sadržaj. Uzela je crtež u ruke, za seku od brace, bilo je napisano kraj slike neurednim dječjim rukopisom, i ona je počela plakati. Neki govore da sjećanja brzo izblijede, da život jednostavno ide dalje, ali njoj je svaki dan bio teret i razlika je bila samo u kvantiteti boli, kad bi navrle slike, o danu kad je imala jedanaest godina a njezin brat šest, kad su jeli kokice i smijali se, i kad je jedan komadić pronašao krivi put u tijelu njezina brata, i kad je život dobio novi smjer. Njezin telefon idućih je dana neprestano zvonio, ona se nije javljala. Razmišljala je o pukotinama i njegovim rukama. Razmišljala je o koncima i drhtanju i o tome kako se ponaša glupo. O tome kako vrijeme prolazi a ti se ni ne okreneš. O tome kako ti se čini da mobitel zvoni cijelu vječnost i da ti pruža dovoljno prostora za odluku, a onda odjednom, ni ne znaš, cijeli svijet utihne upravo pred tvojim očima, dok viriš iza prozora, i čini se da se nije pomakao niti milimetar. Jedino književnost, piše Georges Bataille, može reći sve i razgolititi ljudski život. Tako je već prvi susret sa svijetom bol — plač djeteta s jedne strane, bol majke s druge. Često ispadne da je zapravo samo patnja ono što je neminovni pratitelj svačijeg postojanja, vezana kako za tijelo tako i za duh. Najgore je, međutim, kad bol proizlađe iz zla i nasilja prema drugome biću, koje pisana riječ tako često prikazuje u svoj svojoj brutalnosti i stravičnosti, upravo iz razloga što želi ukazati na njegovu stalnu prisutnost, da kroz riječi nekoga potakne na djela i nužnost rješavanja problema. Kako se nositi s brutalnošću istine? Ništa ne vrijedi plača djeteta, davno je napisao Dostojevski, ali još uvijek su suze na licima mnogih. Upravo je jezik nositelj autentičnosti ovoga djela, kroz vlastitu melodiju kojom je pisano čime ukazuje i na geografsku pozadinu priče, ali i zbog nepismenosti glavne junjakinje koja izvire iz riječi njezina uma, na taj način angažirajući čitatelja koji u potpunosti vjeruje onome što čita. Pisana iz perspektive djeteta koje je otac silovao prvi put u sedmoj godini života, i koja je rodila njegovo dijete u dvanaestoj a u šesnaestoj opet s njim zatrudnjela, dok je majka samo gledala sa strane, kao pasivni promatrač i kao aktivni zlostavljač, upozorava na gorku sudbinu velike populacije djece koja je na razne načine podvrgnuta raznim oblicima nasilja. Koliko god se o tome danas pisalo, govorilo, fotografiralo, koliko god danas velik dio svijeta izgledao otvoren za dijalog i komunikaciju, čini se da puno toga ostaje na riječima i da se zapravo malo toga mijenja. I tako se ide naprijed, vrednujući istinu više od svega i istodobno bježeći od nje kao vrag od tamjana. Istina je uvijek na mračnoj strani, a mraka je svima dosta. Zašto danas onda toliko djela, hvaljenih od strane kritičara i publike, otkrivaju upravo te mračne istine? Možda razlog leži u tome što su tuga, jad i zlo, nepresušno tlo sve siline ljudske energije i čovjekovih konstantnih padova i uspona kroz koje otkriva i izgrađuje samoga sebe. Ono što se često dogodi u djelima takve problematike, međutim, je da se priklone patetici. Pa ipak, patetika je potpuno izostala iz ovoga romana koji se zadržao na tvrdokornom realizmu i fragmentima iz kojih izvire borba za život i potpuni izostanak samosažaljenja; drugim riječima, sušta istina, iskrenost u svoj svojoj boli i brutalnosti. Nema smisla govorit, nabacivat se loptom, pisat tako da ne pređeš preko crte. Koga briga jel to ljubičasto govno kvadrat ili krug, jel ljubičasto ili plavo? Koliko god njome manipulirali, manipulira i ona okolnostima u kojima se nalazi. Sjedim s curama u Villageu i pijem vruću čokoladu — i sve me te cure vole. Ne znam kako je to moguće. Kako to da su me tata i mama znali šesnaest godina i mrzili su me, a neko ko me tek upoznao može me odmah voliti. Svijet traži pobjednike Ljubav i pobjeda ključne su riječi oko kojih se vrti radnja ovoga romana, ali ne samo njega. I u ostalim suvremenim knjigama i filmovima, najčešće teme su upravo one o snažnim pojedinicima, pobjednicima koji mijenjaju sebe i ljude oko sebe, koji su nositelji promjena, aktivnosti, ljubavi, jer su ono što danas u svijetu nedostaje — individualci koji će uz malu pomoć sa strane imati dovoljno snage suprotstaviti se apatiji koja je zavladala i koju svi komentiraju ne pronalazeći za nju nikakva rješenja. Iz toga proizlazi da je zapravo umjetnost jedino srce koje još uvijek kuca i koje tjera da voliš iskreno. Igraj s kartama koje imaš, kaže ona, živi u buci a ne u tišini koju su ti namijenili neki loši ljudi. Nekad je psovka ono što te drži, nekad je vika ono što ti daje snage za preživjeti dan. Nadalje, i djevojke s kojima se Precious upoznaje nositeljice su te borbe, svaka sa svojom lentom, svaka u svom borilačkom ringu. One su na jednom polu, dok s druge strane nemaju dostojne protivnike, na drugoj strani stoje samo slabe žene koje ne dijele njihovu snagu. I možda su muški likovi oni koji su počinitelji nasilja u ovome romanu, ali u sjećanju najviše ostaju upravo žene, te male žene koje žive u neznanju i osjećaju manje vrijednosti. Preciousina majka koja optužuje kćer da joj je ukrala muža. Majka jedne druge djevojke iz Preciousine grupe potpore koja izbacuje kćer umjesto sina koji je tu kćer silovao. Nekako se najčešće sve svede na muško ženske odnose i na problem majčinstva i svu njegovu kompleksnost, od najjednostavnijih priča do onih složenijih, teme za koje se danas govori da trebaju biti izbačene iz rasprave jer svijet ima većih problema. Nema svijet većih problema. Jer svijet je ono što je proživjela Precious Jones. Ono što joj je njena majka zanijekala kako bi zadržala muža. Šansa koju je druga majka pružila sinu a ne kćeri. Dok god postoje takve situacije, o njima se treba raspravljati. Obitelj i međusobni odnosi ipak su mjesto na kojem sve počinje. Nadalje, važnu ulogu ima Meksikanka Rita čiji je otac želi uvjeriti da je bijela i ne dozvoljava joj govoriti španjolski već samo engleski. S druge strane, Jermaine je lezbijka čiji roditelji to nikako nisu mogli prihvatiti i koju jedne noći siluje nekoliko muškaraca. Zbog ovakvih ispovijesti, na kraju romana dobije se osjećaj da se čitatelj našao u grupi podrške u kojoj sluša priče međusobno i povezane i nepovezane. Drugim riječima, ono što im je zajedničko jest sudbina marginaliziranih ženskih likova koje su žrtve nasilja, ali ono što im nedostaje je veća pozornost koju zaslužuju zbog svoje kompleksnosti. Time ovaj roman dotiče ozbiljne probleme za koje je 171 stranica pomalo nedostatna i ostavlja osjećaj dezorijentiranosti. S te pozicije, zastati na Preciousinoj priči čini se sasvim dovoljno, ili pak koncipirati roman na drugačiji način kroz koji bi zanimljivost ostalih priča došla više do izražaja, kako bi se izbjegao dojam nečeg usputnog i zgužvanog poput črčkarije usred uredno napisanog eseja. Nažalost, teško da je Preciousin problem rezerviran samo za Harlem i za crnu populaciju. Puno je nasilja u ljudskim dušama i puno mržnje. A priznati da to postoji i da je problem, osvijestiti sebe i druge, prvi je korak u razminiranju zla koje je izvor tolikih nepotrebnih tuga. Ali neka život prođe u traženju načina, i bez zadržavanja nepotrebnih iluzija o mijenjanju cijelog svijeta, jer dovoljno je malo da život postane nešto više od stihijskog pomicanja tijela po napuklim ulicama. Nervoza me stalno prati — nemir, nezadovoljstvo čak i u trenucima kad se sve čini na mjestu, kad se sekunde donošenja odluke kasnije ispostave kao prekretnice, portali za neki drugi svijet. Ako sam takva kad je sve u redu, zamislite tek košmar koji osjetim kad ništa ne ide kako treba... U žurbi sam skrenula u uličicu blizu Peristila, gdje se nalazi Algoritam. Ušla sam neplanski, kao što većinu toga uradim, kao nekakva furija, ni sama nisam znala da sam bila u potrazi za stranom literaturom, za malo čitanja na mom dragom engleskom da mi odvrati misli. A par dana prije toga sam zapravo i razmišljala kako moram pročitati Alice Munro, ali problemi su se stalno skupljali i knjiga mi nije bila na pameti; pa ipak, čak i u takvim trenucima, zanimalo me, htjela sam napokon saznati što se krije iza tog imena i fotografije starije žene koja izgleda kao nečija mudra baka koja svima dijeli savjete i kojoj unuci vjeruju. Može li njena mudrost pronaći i mene? Počeli smo se smijati i ja i prodavač i prijateljica na mobitelu. Na tren se činilo kao da je ta pukotina bila potrebna, ta moja rastresenost i urođena zbunjenost zbog koje se nasmijalo troje ljudi jer je bilo spremno prihvatiti da smiješne situacije nikada ne prestaju. Izabrala sam knjigu Runaway — možda zato što je jedino što sam htjela bilo pobjeći. Ovakvu neku situaciju koju sam sada opisala, Munro bi vjerojatno izabrala za svoju priču. Naravno, opisala bi je puno bolje od mene, s puno više detalja, na moj put bi možda stavila neku osobu koja bi jednostavnom gestom preokrenula moj svijet, ili bi me poslala kući da spakiram stvari i odem jer me nezaposlenost dokrajčila i onda na autobusnoj stanici odjednom shvatim da ne mogu otići — slično radnji prve priče u spomenutoj zbirci — da me previše strah izaći u svijet i započeti od nule, neki posve drugačiji život; i ostavila bi me na kolodvoru kako gledam uokolo izgubljena, ubacujući neki simbol, neku rečenicu koja otkriva moje razloge, ukazuje na strah ili na neki događaj iz prošlosti koji me zauvijek vezao za moj grad, ili na moju vječnu želju za borbom. Malo tuge i pokoja iluzija, prstohvat mržnje da uzburka sjećanja, žličica pogrešnih pretpostavki da začini radnju. U čemu je zapravo stvar? Njezine priče su nešto poput magije. Svaka je zatvoreni krug savršenstva, opisana bez suvišnih riječi, ekonomična, u istančanoj formi. Bilo da se radi o izgubljenoj prilici, o izgubljenim odnosima, o izgubljenim kćerima ili o moći ljubavi i iluzija, u svim pričama ostaje dojam nečeg životnog, iskrenog, autentičnog. Možda zbog toga što ni u jednoj priči Munro ništa ne objašnjava, to je život koji živi samog sebe, koji je vjeran sebi, svojim neočekivanim promjenama i izokrenutim sudbinama. Možda zato što Munro vjeruje da je svačiji život zanimljiv, kako je rekla u jednom intervjuu. Njezini likovi su osobe koje možete sresti na ulici, u pekari, dok šetate psa, dok sjedite u kafiću i pijete kavu, dok pričate s nekom bakicom iz susjedstva ili s majkom svoga prijatelja. Munro traži priče takvih ljudi. I pritom nije važno koje vremensko doba ona bira, radi li se o suvremenom razdoblju ili o vremenu od prije par desetljeća ili o isprepletanju sjećanja. Nekad odgovori nisu jasni odmah, nekad su sjećanja ono što nadodaje događaje stvarnim situacijama, nekad se neki događaji razriješe tek nakon par godina. Jednom prilikom, nakon predstave i nakon što je putem izgubila novčanik, susreće jednog stranca koji joj posudi novac za vlak i s kojim provede neko vrijeme u razgovoru, u njegovom stanu — dućanu u kojem popravlja satove, u priči u kojoj je vrijeme sve osim popravljivo. Kad se sljedeće godine glavna junakinja vrati u grad i odluči ga potražiti, nervozna i uzbuđena, u trenutku kad ga ugleda u njegovom dućanu kako radi, on ne pokazuje nikakve znakove prepoznavanja i zatvara joj vrata u lice. Četrdeset godina poslije, Robin radi u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj jednog dana otkrije da čovjek kojeg je čekala, o kojem je razmišljala, koji je ispunjavao njene misli jedne duge godine i olakšavao njezin život, ima slaboumnog brata blizanca koji joj je zatvorio vrata i koji je povrijedio zbog sulude igre vremena, zbog koje se sada pita što bi se dogodilo da je došla par minuta prije ili par minuta poslije, koji slijed bi njezin život takvom prilikom dobio. No ta prilika je propuštena i priča prestaje, objašnjenje možda dolazi na kraju, kao u nekoj Shakespeareovoj komediji situacije, ali tek par godina kasnije. Umjetnost svakodnevnog života je ono što odlikuje sve priče u ovoj zbirci. Zanimljivost likova, koliko god oni bili obični, ne ostavljaju vremena za predah, nema dijela na kojem ćete naići na dosadu i poželjeti na tren zatvoriti knjigu, a na kraju će vas zasigurno ostaviti bez daha, s dušom koja treperi pod snagom i dojmljivošću života. Pritom su posebno zanimljive priče o odnosu djece i roditelja. Primjerice, jedna majka, vođena racionalnošću i neovisnošću, posebice u pogledu vjere, koja nema dobar odnos sa svojom majkom jer s njom jednostavno ne zna razgovarati, gubi kćer koja odlazi u jednu komunu upravo kako bi došla u doticaj sa svojom spiritualnošću na koju nikada nije osjećala da ima pravo, nakon čega se više nikada ne vrati majci. Neko vrijeme joj šalje čestitke za svoj rođendan, možda samo zato da bi joj dala do znanja da je živa, ali među njima prestaje sva komunikacija; tek par godina poslije ova žena doznaje od kćerine prijateljice da joj se kćer udala i da ima nekoliko djece te da živi kao kućanica. U drugim pak pričama na površinu izviru nikad prije izrečene tajne koje dovode do nesporazuma, u ostalim simbolika situacija i riječi stavljenih na prava mjesta dovode do rješenja i razumijevanja čitave radnje. Sve priče imaju potencijal za roman, ali čini se kao da bi njihova kompaktnost bila narušena bilo kakvim proširivanjem. Ova zbirka još nije prevedena na hrvatski, ali vjerujem da ako uzmete bilo koju knjigu ove spisateljice, sigurno nećete pogriješiti. Ja sam se osjetila bolje kad sam je pročitala, možda iz razloga što je lijepo prisustvovati čudu koje proizlazi iz majstorskog pisanja. Kao što piše na poleđini knjige, u svakoj priči osjeti se bol i očaj, poput noža u srce, ali i dubina i ljepota života koja je utkana u svaku riječ.
Razlike između srodne duše i životnog partnera
Sada imamo svu tehnologiju koja nam je potrebna i informacije koje primamo mnogo su specijaliziranije. Rak će biti ljubomoran na njezine izlaske s društvo i koketiranje s privlačnim osobama suprotnog spola, zbog čega nikad u nju neće moći imati potpuno povjerenje. Evolucija Calpurnije Tate Jacqueline Kelly The Evolution of Calpurnia Tate Tvrdi uvez, 155×240 mm, cca 260 stranica Cijena: 129,00 kn ISBN 978-953-316-411-3 34 BIBLIOTEKA ARBORETUM BIBLIOTEKA ARBORETUM 35 Kim Harrington biStrina Michelle Zink SeStrinSko proročanStvo Drevno proročanstvo podijelit će blizanke. Ipak, ispod tog identiteta, ispod te društvene maske, persona-e u klasičnom smislu, nalazi se drugi identitet koji se otkriva tek kada se njegovi nosioci nađu u apsurdnim situacijama. Ako jedan znak svjesno odluči da se promjeni, onda veza ima izgleda za uspjeh, a ako ne, biće ovo pravo mučenje. Raka bi vrlo lako mogla povrijediti Blizančeva nemarnost prema njegovim potrebama, a Blizancu bi mogla dosaditi Rakova pretjerana ovisnost o partneru i njegovo kronično nezadovoljstvo sa stvarima oko sebe. Meni se jako sviđa ova rasprava koja se ovdje razvila, mislim da su to ona velika pitanja koja, bar mene, najviše muče i zanimaju u novoj situaciji u kojoj smo se našli kao roditelji - kako očuvati kvalitetan odnos s partnerom i kako zadržati sebe. A vidiš nisam zaboravio Pesmu koju si mi pevala Ta pesma je bila slična nama I tebi koja si me volela I meni koji sam te voleo. Onaj koji bi se čak i mogao vratiti ne bi to htio, jer bi se po tržištu morao kretati sa silnim gubicima i na kraju propasti.
[Stanovi izdavanje|Osobni kontakt split|Zaljubise se net profil]
Post je objavljen 08.01.2019. u 06:07 sati.