Marketing
Slike ljubavne patnje - Stranica za upoznavanje
Tuzne poruke za slomljena srca
Click here: Slike ljubavne patnje
Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Mozda ces jednom u ocima mojim videti bol i sikrenu tugu,mozda ces ipak shvatiti da je to zbog toga sto volis drugu Ljubav je bol anđele moj, a ti si me ranio kad si otšao njoj, sama sebi neću kriti al, za tebe au uvijek nešto osiječati!!!!! A tezak je zaborav voljenog bica,ljubav cesto postane jedna tuzna prića..
Prvi je nedostatak u tome što osjećaj ljubavi jednostavno nije dovoljan: ljudi žele da netko tko ih voli to i pokaže. U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora.
Tuzne poruke za slomljena srca - Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću.
Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo. Književni rod - epika Vrsta djela - roman Značenje romana Roman je pisan u epistolarnoj formi forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja. Kojem staležu pripada Werther? Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost svakodnevnice pučana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta. Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao slikarsko nadahnuće, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajena slika Lotte kako dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divi tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje sasvim obične živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe veoma cijeni. Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji se sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim dijelom leže u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazličitijim skupovima i gozbama pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina da, prenemažući se i smješkajući pred sebi jednakima, uživaju u tonama kuharskih delicija. Posljedica dugoočekivane premoći građanstva jest sveopća težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za još boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo često, zajedljivi građanski odnosi. Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetio je prilikom jednog plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran. Prikaži sliku feudalnog društva u 18. Bio je u snažnom antagonizmu prema klasicističkim, ali i racionalističkim tezama i preporučao je prevlast emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera zato se ovaj roman često naziva i poluautobiografskim. Spomenutom pokretu rado se pridružilo njemačko građanstvo koje se na taj način borilo protiv dotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i privilegija u kojima je uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu priskrbilo njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga. Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i prepotenciraju ljudsku osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo što tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva kada je ovaj roman i nastao Goethe je bio istinski sentimentalist. Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi genij - umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje već susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i rada otupljuje ljudska čuvstva, sada postaje omražena. Propagira se čovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s njom. Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi - Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu. Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu. Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva. Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja. U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju ovozemaljskog svijeta. Tko su Wertherovi najdraži pisci? U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi samom: Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio uzavrelu krv! Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima. Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku svjetluca. Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima. U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost. Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi — Lotti — dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao: Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe. Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira — naime, ne spominje nijednu njenu manu - zbog čega se još dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle - netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla. Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti. O djelu - Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela. Dojam o djelu - Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika. Problematika koja se obrađuje u djelu - Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto. Analiza likova Werther - Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika. Lotta - Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena. Albert - On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi. Romantizam,suprotno klasicizmu, ističe potpunu slobodu mašte i tematike, suprostavljajući se oblicima normiranog stvaralaštva. Romantizam je obilježen subjektivizmom i osjećajnosti,a ljudska emocija izdignuta je iznad svega. Romantični junaci osjećaju potpuni nesklad između sebe i svojih moralnih načela sa društvenim konvencijama tog vremena. Taj veliki nesklad izaziva osjećaj usamljenosti,promašenosti,neshvaćenosti i odbačenosti kod lika. Sloboda izražavanja u romantizmu rezultirala je ulaženjem liričnosti u prozne i dramske vrste. Roman je koncipiran u obliku pisma, dnevnika i memoara. Romantizmu kao subjektivističko orijentiranom razdoblju odgovara forma epistolarnog romana roman pisan u obliku dnevničkih pisama. Veći dio romana napisan je u obliku pisama koja Werther piše prijatelju Wilhelmu. Roman je podijeljen na dva dijela: 1. Obuhvaća razdoblje Whertherova boravka u gradiću W. Obuhvaća odlazak iz gradića te ponovni povratak. Werther je mladić koji ne zna što želi raditi u životu te napušta građanski svijet i odlazi u gradić W. Kao izgovor za odlazak poslužili su mu neriješeni poslovi oko nasljedstva njegove majke. Priroda u koju dolazi poslužila je razvoju njegova slikarskoga dara. Svojom osobnošću osvaja većinu mještana. Jednog dana pozvan je na ladanjski bal na kojem upoznaje Lottu, kći upravitelja kneževa vlastelinstva, koja se od smrti svoje majke brine za osmero braće i sestara. On je očaran njezinom plemenitošću te se, iako je ona zaručena, zaljubljuje u nju. Tijekom bala izbija oluja te njih dvoje gledajući oluju oboje pomisle na istu pjesmu, što u trenu izaziva stvaranje velike povezanosti. Od tada počinju provoditi mnogo vremena zajedno. Wertherovi osjećaji počinju se postupno mjenjati nakon povratka Lottina zaručnika Alberta sa poslovnog puta, jer počinje shvaćati kako je njihova ljubav nemoguća. Werther i Albert stvaraju prijateljski odnos, iako postupno zbog Wertherova ponašanja prema Lotti postaje napet. Wertheru postaje nedovoljno samo prijateljstvo s Lottom te svoje stanje počinje izjednačavati s bolešću. Za rođendan su mu Lotta i Albert poklonili jedno izdanje Homera i crvenu vrpcu s Lottine haljine, što je u njemu izazvalo duševni preokret. Shvativši da bi mogao narušiti sklad među zaručnicima svojim prisustvom, odlazi u drugi grad prihvativši mjesto tajnika u drugom gradu. Jedno je vrijeme radio kod diplomata, ali za ionako neprivlačan posao dodatno je izgubio volju zbog velike sitničavosti nadređenog. Nije se mogao prilagoditi visokom društvu koje nije pokazivalo nimalo razumijevanja za njegovu pjesničku dušu. U međuvremenu stiže obavijest da su se Albert i Lotta vjenčali te on nezadovoljan i razočaran poslom napušta službu i vraća se u gradić W. Povratak je bio potpuno besmislen, njegovo duševno stanje dodatno se pogoršava, Albert mu postaje mrzak, a smatra sa Lotta nije sretna u braku onoliko koliko zaslužuje. Alberta počinju živcirati preočiti Wertherovi osjećaji te savjetuje Lotti da bi trebala smanjiti njegove posjete. Lotta ga zamoli da ju ne posjećuje nekoliko dana jer su u tijeku pripreme za Božić. Werther već duže vrijeme razmišlja o samoubojstvu te sada obavlja posljednje pripreme. Jedne večeri tijekom Albertovog odsustva, Werther dolazi kod Lotte i čita joj prijevod Ossijana te u trenutku zanosa zagrli i poljubi Lottu. Ona se nakon kratkog vremena sabere i odgurne ga od sebe te mu zabrani da ikad više dođe do nje. To je samo dodatno učvrstilo njegove naume. Odlazi kući i po slugi šalje pismo Albertu da mu posudi pištolj jer se sprema na put. Lotta sluti što Werther planira, ali se ne usudi ništa reć Albertu te se Werther još iste noći ubija pištoljom nakon što je napisao oproštajno pismo. Ujutro pronalaze Werthera mrtvog u plavo-žutom odijelu koje je nosio kada je upoznao Lottu. Njegova smrt izazvala je veliku žalost, a pokopan je na mjestu koje je sam odabrao-između dviju lipa na kraju groblja. Tema romana je sentimentalna ljubav u čijim okvirima se nalazi darovit i samosvjestan mladi čovjek koji se prepušta osjećajnosti do te mjere da mora izvršiti samoubojstvo. Kako u životu ne može pronaći zanimanje i uporišta na kojima bi mogao graditi ispunjen ljudski život, ljubav mu postaje opsesija pa ga u smrt otjera nemoć da zamisli život bez neostvarenih ideala. Naziva se još i pokret mladih genija jer su pisci predromantizma i romantizma sebe smatrali genijima koji su u stanju misliti na drukčiji način promatrati,opisivati i doživljavati svijet oko sebe. Djelo je po vrsti roman, a po formi epistolarni roman. Djelo sadrži dva pripovjedača, jedan je u prvom licu, to je ujedno i sam lik Werther, a drugi je sveznajući pripovjedač u 3. Tema djela je unutrašnji, psihološki svijet glavnog junaka, Wertherov odnos prema vanjskom svijetu u što spada Lotta koja je realno gledano obična provincijska djevojka, ali Werther ju doživljava idealom te samo njemačko društvo 18. Stoljeća koje karakteriziraju stroge društvene norme, društvena nejednakost, a Werther uporno teži potpunoj slobodi u ponašanju te se jednostavno ne uklapa te tragičan kraj do kojeg dovodi sukob između realnosti i Wertherovih neostvarivih težnji smrt je jedina prava sloboda i jedini izlaz. Prije smrti slobodu će pokušati naći u svijetu prirode s kojim osjeća bliskost vanjski pejzaž se slaže s njegovim unutrašnjim pejzažem , svijetu umjetnosti Werther je slikar, međutim nije u stanju ujediniti realan i svoj svijet u konkretno slikarsko djelo zbog svoje hipersenzibilnosti i nemira te lutanjima međutim ostaje nezadovoljan kamo god krenuo i što god promjenio, jer uzroci njegovog nezadovoljstva nisu vanjski, već unutarnji. Takvo unutrašnje nezadovoljstvo, bez stvarnog vanjskog povoda je karakteristično za sve romantičarske junake i naziva se WELTSCHMERZ, što znači svjetska bol. U večini romantičarskih djela, jedini izlaz iz takvog stanja je smrt. Verterizam je pojam koji označava modu oponašanja Werthera u odijevanju,ponašanju,odnosu prema prirodi, umjetnosti, kao i u samom tragičnom kraju lik i roman izazvali su niz samoubojstava. Sentimentalizam je pravac unutar predromantizma u kojem se pišu djela veoma naglašene osjećajnost, a ovaj roman je najpoznatiji primjer ovog stila. Roman je pisan sentimentalnim stilom! Albert - On predstavlja sve ono što Werther nije stabilna i realna ličnost. Zamišljen je kao Wertherov suparnik, međutim ne može se okarakterizirati kao negativna ličnost. To je još jedan razlog zašto je Wertheru nezamislivo pridobiti Lottinu ljubav, upravo zbog dobrih prijateljskih odnosa između njih dvojice. Werther poznaje i priznaje Albertove vrline i smatra ga dobrim čovjekom. Iako Albert predstavlja prepreku Wertherovoj sreći, on je taj koji ima jedini puno pravo na Lottu i koji je ušao u njezin život puno ranije. U njemu su utjelovljene kvalitete pametna, obrazovana, čestita čovjeka te osobe koja pruža stabilnost i sigurnost. Ne pokazuje svoje osjećaje prema Lotti izravno, ali dokazuje kako će uz njega Lotta biti voljena i cijenjenja. Iako je svjestan Wertherovih osjećaja on prema njemu pokazuje samo prijateljske osjećaje. Osuđuje sam čin samoubojstva, čak osjeća dozu gađenja prema toma. Time zastupa stajalište konzervativaca koji su osudili Goetheovo djelo. Lotta - Slična je u mnogočemu Wertheru - voli prirodu, umjetnost, književnost, djecu i ljude. Senzualna je, ali ona svoje osjećaje zna prilagoditi okruženju u kojem se nalazi za razliku od Werthera. Lotta koja je još u djetinjstvu izgubila majku, ima puno pravo biti ogorčena, ljuta i tužna, ali ona gleda na svijet s pozitivne strane i sa smješkom, za razliku od Werthera koji je potpuna suprotnost, ali bez razloga! Upravo sve te osobine su i privukle Werthera kod Lotte. Ona ne skriva svoje simpatije prema Wertheru, ali je svjesna realnosti i obaveza koje mora izvršiti. Ne želi, niti ne može se oduprijeti moralnim kodeksima društva. Kada Wertherovo ponašanje počinje prelaziti granice, ona ga na blagi način pokušava udaljiti od sebe, što svjedoči koliko je brižna i nježna osoba. Svojom odlukom zabranjuje Wertheru da više dolazi nakon što ju je poljubio postaje žrtva jednako kao i on, nemoćna da to promjeni. Da ga nije udaljila od sebe, ugrožila bi svoj društveni položaj, a time što ga je otjerala od sebe odvela je njega u smrt te sebi osigurala život pun boli, tuge i optuživanja. Werther - U trenutku objavljivanja, roman Patnje mladog Werthera izazvao je burne reakcije. Stekao je jednak broj poklonika, ali i jednak broj kuditelja. Poklonici su upravo u Wertheru prepoznali junaka i predstavnika epohe. Werther je postao simbol neizrečenog bola, potajnog nezadovoljstva, prezasićenosti životom, nesređenih odnosa prema svijetu, sukob prirode s građanskim institucijama. Prema njemu i njegovoj filozofiji oblikovan je cijeli životni stil i svjetonazor — VERTERIZAM. Njegovo samoubojstvo osuđeno je na društvenom i religioznom planu kao smrtni grijeh i jedan od najtežih prekršaja. Werther je sputan zakonima i društvenim normama pronašao utočište u prirodi,daleko od problema s kojima se ne želi suočiti. Međutim, on kao predstavnik građanstva ne nalazi svoj položaj unutar aristokracije. Upravo zbog toga ne može zamisliti život drugačijim osim s njom. On samo uz nju povezuje svoju sretnu i bezbrižu budućnost, zanemarujući pritom realnost gdje je ona zaručena za Alberta. Sve svoje fizičke i psihičke snage usmjerava u tu svoju ljubav prema njoj, što mu oduzima svaku volju za rad i bilo kakve aktivnosti. Razgovarajući jednom prilikom s Albertom o samoubojstvu u njemu se javlja ideja za okončanjem svog života na taj način. Albert osuđuje čin samoubojstva,što Wertheru dodatno daje motivaciju. Werther je obrazovan, nadaren, bogatog unutrašnjeg svijeta, ali ujedno i hipersenzibilan, nestabilan i osamljen iz čega proizlazi njegov nemir i unutrašnji sukob. Nakon Lottine udaje i neuspjeha na poslu s kojim je planirao započeti novi život Wertherova senzibilnost uzima maha. Sada gotovo već i ne postoji drugi način osim samoubojstva kao mogući izlazak iz svih problema. Međutim Werther kao religiozna osoba svoju odluku pokušava opravdati pred Bogom. Iako površno smatra kako samoubojstvom čini uslugu Lotti i Albertu, u dubini duše zna i želi im se samo osvetiti, tako da oni pate. Ujedno se osvećuje društvenom poretku, moralu, licemjerju, ljudskoj površnosti i nezainteresiranosti za tuđe probleme. Kroz svoj roman i lika Goethe kritizira društvo svog vremena. Zahvaljujući njoj, od rane mladosti je imao značajne veze sa uglednim ličnostima u gradu. Od osmoro dece njegovih roditelja preživeli su samo Goethe i njegova sestra Kornelija. U svojoj mladosti, Goethe je, pored uobičajenih predmeta u školi, posebno izučavao latinski, grčki, francuski i engleski jezik, a često je imao i posebne časove plesa, jahanja i mačevanja. U ovom periodu majka mu je usadila ljubav prema lutkarskom pozorištu. On je rekao da kada bi deca rasla prema ranim indikacijama, svet bi bio ispunjen genijima. U ovom periodu je nekoliko puta bolovao od polno prenosivih bolesti. Tokom oporavka padao je u samokritičko raspoloženje i zanimao se za religioznu mistiku. Interesovao se i za alhemiju, astrologiju i okultnu filozofiju, a upravo svaka od ovih nauka ostaviće trag u njegovom najpoznatijem delu — Faustu. Ove godine objavljuje svoju prvu zbirku poezije, ali anonimno. U ovom periodu mnogo stvara, međutim većinu svojih dela spaljuje. U Strazburu se upoznao sa Johanom Herderom, koji je u ovaj grad došao zbog operacije na oku. Herder je pobudio u njemu zanimanje za Šekspira, kao i za narodno stvaralštvo. Ovo je period u kom piše pod uticajem gotskog nemačkog ideala, ali i delima drevne Grčke, posebno se diveći Pindaru, nazivajući ga najvećim lirskim pesnikom antike. Oseća da je rođen za velika dela, ali još uvek nije sasvim siguran u to. Te godine je preminuo Luj XV, francuski kralj. Gete ovim romanom stiče popularnost, ali ga crkva optužuje da opravdava i propagira samoubistvo, što hrišćansko učenje smatra velikim grehom. Nažalost, i veliki broj kritičara poriče umetnost genjovih radova. Kritikuju ga kao prostog podržavaoca grčke antike, kao propagatora nemorala, koji je potpuno ravnodušan prema opštim društvenim i političkim namerama, a neki mu čak zameraju da ne zna ni sopstveni maternji jezik. On se teško snalazi u dvorskom krugu. Fridrih Engels u svom članku o Geteu iz 1846. Gete se jednom malo našalio mada možda i nije i rekao da kada bi sebe samog upoznao, da bi pobegao glavom bez obzira. Oni okreću leđa literaturi koja teži prosvećivanju i bave se strastima, osećanjima, instinktima. Njihove ideje prevazilaze vreme u kojem žive i u svojim delima stvaraju svet kakav bi trebao da bude, a ne kakav zaista jeste, najavljujući skori dolazak romantizma. Gete je gradio na temeljima svojih prethodnika, ali je i veoma dobro uviđao da se fokus umetničkog izraza premešta ka čulima, ka emocijama, mada se čuvao od viška osećanja. Trudio se da pronađe ravnotežu između starih i novih vrednosti, a shvako preterivanje nazivao bolešću: Ništa gore od mašte bez mere. Goethe se razboleo 1832. Iako je dobio običnu prehladu, njegovo staračko telo nije imalo snage da se odupre. Sedeo je u svojoj fotelji i dremao, a ubrzo tog dana je upitao svog slugu koji je datum, na šta mu je ovaj odgovorio da je 22. Tada je Goethe rekao: Dobro je, počelo je proleće, znači da ću se brže i lakše oporaviti, a zatim je pao u dubok san. Na tren se probudio i prošaptao: Zar ne vidite tu lepu žensku glavu, crnih, izrazito crnih uvojaka, tamo u mračnom dnu sobe? Umro je u 83. Govorio je da svaka natprosečna osoba ima određenu misiju zbog koje je rođena. Napisao je djela: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Godine učenja Vilhelma Meistera; Zapadno - istočni divani, Bauk i Fausta kao vrhunac njemačkog stvaranja. Ivo Andrić - Prokleta avlija Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… Dobrica Ćosić - Koreni Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… Meša Selimović - Derviš i smrt Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… Lektire na društvenim mrežama.
Sila e Boran * Ljubomora i patnja :(
Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Problematika koja se obrađuje u djelu: Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera zato se ovaj roman često naziva i poluautobiografskim. Kao živi na tom kamenu stojimo, za ruke se držimo i Boga molimo. Kako to obično biva na filmu, u tome ne nailazi na podršku osim kod 26-godišnje samohrane majke Dorothy glumi ju Renée Zellweger koja je u njegovoj bivšoj tvrtki radila kao tajnica.
[Swingati|Lepotica i Zver|Serbian Porno (GAYS) » Best Videos (GAYS) » 1]
Post je objavljen 08.01.2019. u 01:01 sati.