Slab sam s datumima, slaba mi memorija. O danima, mjesecima, godinama.
Da me pitate koliko je vremena prošlo od zadnje ex, rekao bih - dvije i pol godine. Pa nije valjda više? Jest. Više. Moram, doduše, pogledati kad su neke fotke nastale, da bih skužio. Ili postovi.
Više od tri godine. Prvi put u životu zaista sam, na duže vrijeme, primijenio pravilo "bolje sam, nego s bilo kim".
Sam. Osim rijetkih izleta u čisto seksualna druškanja. Baš rijetkih, jer mislim da ih nisam imao više od 3-4 godišnje. I nikakve bitne veze. Nikakvi suživoti, emotivni odnosi, ništa.
Čekao sam, zaista, da napokon naiđe ONA. Ona s kojom će sve ići kako treba.
Dugo takve nije bilo na vidiku. Mislio sam zapravo da takve ni nema za mene i da će moje "bolje je biti sam" trajati zauvijek, sve dok jednog dana nisam kliknuo na taj FB profil.
Lica mi ne govore puno, kako god lijepa bila. Tek me privuku dovoljno da pogledam ostalo. I time ostalim, koje me je kod svih drugih redovito razočaralo, ona me je dobila.
Duhovita, emotivna, inteligentna rokerica, skrivena iza kučkasto lijepog lica žene za koju bi na prvu rekli da sluša cajke. Undercover soulmate.
Ostalo je povijest. Potrudio sam se da ne zaserem prvi kontakt, iako se nisam morao previše truditi - i njoj je bilo veoma slično. Među brojnim inbox-zavodnicima koji nisu zaživjeli duže od tri poruke, trebala je samo jednog s trunčicom pameti i duše. I to sam joj, valjda, bio ja.
Priča traje već četiri mjeseca. I u ovom trenutku ne mogu reći točno u kakvoj smo sad fazi. Čini mi se - stabilnoj. A bilo je svega. Žestokih emocija, prekida, suza, polupanih automobila, sve dok stvari nisu sjele na svoje mjesto.
Ne mogu reći u kakvoj smo sad fazi, jer se malo bojim. Ne valja se glasno radovati, bar ne u početku.
Navučeš na sebe neko govno.
Post je objavljen 07.01.2019. u 20:36 sati.