6:45. Čekam Uber vozača na nogostupu kojeg nitko ne vidi s ceste i nadam se da će me ovaj ipak primjetiti. Po tisućiti put provjeravam registraciju, ime, sliku i boju automobila. Trebalo mi je dugo da shvatim kako se boja na ikoni poklapa s onom u stvarnosti. Barem ponekad. Vozač me nije vidio. Trčim za njim. Stoji nasred ulice čiji početak i kraj nestaju u magli. Kažem mu da će si skratiti put ako se sad upravo okrene ali on me ne čuje. Sretna sam što s ovim vozačem neću trebati voditi neugodan mali razgovor u kojem mi priča svoju životu priču ili kako je vozio nekakvu babu koja mu je prigovarala oko svakog skretanja.
Na radiju dvoje veselih voditelja pričaju o jutarnjim ritualima. Što uspješan čovjek mora raditi kako bi započeo savršeni dan. Prvo, ustati se bez alarma, popraviti krevet, istegnuti se, zaželjeti dobrodošlicu novom danu i zatim krenuti u wc s umivanjem, održavanjem lica, zubi, noktiju, kose. Nakon “čišćenja” bi trebao napraviti kavu i nekakav doručak, kako bi mogao sjediti u svojoj urednoj kuhinji ili dnevnom boravku uz omiljenu knjigu ili novine i u miru konzumirati jutarnje blago. Taj proces bi trebao trajati minimalno pola sata kako bi se razbudio i uživao u šalici kave/čaja. Nakon toga meditacija od pola sata ili yoga ili možda tjelovježba, prošetati psa ako ima ili biti sa svojom obitelji, spremiti sve za posao, obući se i to uvijek u čistu ispeglanu robu i mirišljavu odjeću te polako krenuti na posao.
Muka mi je. Sjetim se svog “rituala”. Buđenje nakon četiri produžena alarma, tablete, pokušavanje držanja četkice u ruci koje završi tako da ju prislonim uz zid, druge tablete, oblačenje. Torba je uvijek na mjestu, ručak skuhan večer prije, kaput, kapa, šal, čizme. Sve to po mogućnosti unutar 5 minuta samo kako bi mogla što ranije krenuti, što ranije doći na posao i što ranije otići s njega. Kada pomislim na jutarnje rituale prvo što se sjetim je jedan polusan iz djetinjstva.
Nisam mogla spavati tu noć zbog nepoznate buke iz dvorišta. Zamišljala sam kako Noćni ljudi izlaze iz zemlje i noću žive onaj život kojeg mi imamo po danu. Pred samu zoru se ponovno zakopaju u tlo, i mi imamo pravo izaći na svjetlo. Pri prvoj naznaci svjetla sam skočila iz kreveta, zamotavši se u deku prepunu rupa koja smrdi na stoljeće, tiho prešla preko hodnika u kojem se raspadao pod i mogao si kroz rupe vidjeti donji kat, otključala teška metalna vrata i tiho se iskrala niz stepenice. Sjela bi na plažu gledajući u linije poluotoka i mora te poput školjke se zatvorila u dekicu uživajući u hladnom jutarnjom povjetarcu koji bi grizao vrhove ušiju. Ponekad bi zaspala.
Kada sam otvorila oči ispred mene je bio drveni splav, a na njemu refleksija mene koja je vizualni negativ. Otisak mene s druge strane mora. Pomicala bi ruku i njena ruka bi se pomaknula u tom smijeru. Plakala je, ja nisam. Htjela sam joj pomoći, ali more je djelovalo opasno. Nešto je govorilo da se ne smijem približiti, i da ta mirna glatka površina planira napraviti nešto vrlo ubojito ako ju narušim. Ispod splava se počela pojavljivati crna trava koja je tiho izvirala iz mora i širila se cijelom uvalom. Uskoro je gotovo cijela uvala bila prekrivena crnom gustom travom. Kada sam se približila shvatila sam da ta trava ima oštre bridove, i da su zapravo to iglice crnog leda ili kristala koje su narasle iz mora. Djevojka na splavu, je počela raditi pokrete koji se nisu reflektirali, bila je sada samostalna.
Iz daljine sam vidjela povorku plašteva. Bijeli plaštevi prekrivali su tijela koja su glatko klizila po toj oštroj površini. Oštrice su se micale u stranu uz zvukove lomljenja leda, a njihova putanja se nije ni u jednom trenutku promijenila ili usporila. Na tisuće bijelih plašteva krenulo je prema djevojci na splavu. Nosili su plavi plamen sa sobom. Prednje dvije figure su imale crnu krunu iz koje je curila gusta tekućina, oni su bili poglavari koji će izvršiti ritual. Nosioci plamena nisu imali plašt do poda, tako da sam mogla vidjeti njihove bijele mršave bose noge kako koračaju prema splavu i spuštaju plamen na pod. Poglavari su počeli ispuštati glasne distorzirane zvukove zbog kojih sam morala prekriti uši, no to nije pomoglo. Sve oštrice su počele tiho vibrirati stvarajući sve glasniji i glasniji oštri zvuk crkvenih zvona koji dopiru iz dubine oceana. Zvuk je bio uznemirujuć zbog čega me sve jače bolilo srce, mislila sam da će iskočiti van.
Djevojka je promatrala taj ritual. Spremna na posljedice, ili spremna na promjenu polako je koračala prema plavom plamenu. Pokušala sam vrištati, dozivati ju, ali ja nisam postojala u toj dimenziji. Kada je stala u sredinu plamena njena boja se počela mijenjati. Figura koja je bila crna, u negativu, sada je postajala svijetla, pretvorila se u mene. Pomislila sam, ne možemo postojati u isto vrijeme, i spremna na ono što će se dogoditi pogledala u svoje ruke koje su sada bile crne poput oštrica. Moje čitavo tijelo je bilo crno, nije upijalo nimalo svjetlosti. Kada sam spojila prste, oblik ruke bi naprosto nestao.
Pogledavši gore shvatila sam da me svi gledaju. Iako nisam vidjela njihovo lice ispod plašteva, znala sam da me gledaju. Djevojka je bila ispred njih, noseći ovratnik iz kojeg je curila ona ista tekućina. Ona ih je predvodila. Poredajući se u polukrug svi su stajali kao da će krenuti marš na mene i izbrisati posljednju crnu točku iz ove dimenzije. Krenuli su marširati, kretali su se brže nego što čovjek može preći u tim koracima. Pokušala sam se pomaknuti ali mi se deka ispreplela između nogu i pala sam na žalo. Pokušavajući se pomaknuti žalo me počelo vući dolje poput živog pijeska i onemogućiti da pobjegnem. Osjećala sam tisuće očiju na leđima, bojala sam se okrenuti ali sam znala da je to sve što je preostalo. Polako sam se okrenula zatvorenih očiju i trepereći ih sporo otvorila.
Ispred mene su bile linije poluotoka i mora. Nebo je poprimilo tople nježne tonove koje je more pokušavalo ukrasti sebi. Toplina sunca na obrazu me polako budila.
6:59 Stigla sam na posao.
Post je objavljen 05.01.2019. u 10:28 sati.