Kad je upoznala svog budućeg supruga, mislila je da je kraj njenom
traganju. Stamen, čvrst, postojan u izražavanju ljubavi, činio joj se
čovjekom koji zna što hoće i zna to sprovesti, ne kao Prvi.
Razvila se ljubav drugačija od one prve, ali čista i iskrena. Kad je
krenula njemu na vjenčanje, zazvonio je telefon. Levin se javio,
tražio da je vidi. Donio je knjigu posvećenu njoj. „Kiti, kraljici mojih
žena.” Nije ga vidjela, otputovala je u pratnji oca, odlučna da ne
popusti. Kasnije je stiglo pismo u kojem je rekao da je knjigu spalio,
da stihovi nemaju vrijednost kad ih ona neće.
Njene bračne godine su tekle s oscilacijama. Jednog dana srela je
Levina, na ulici su se sudarili pogledi, njegove se usne razvukle
u osmijeh, pritrčao je. Sjeli su u park da popričaju. Oženio se ženom
koja ga je mnogo voljela, imaju kćer Dubravku, ne ide, pred razvodom
je. Ubjeđivala ga je da vrijedi spašavati brak jer ga ta žena voli onako
kako ona nije umjela. Slušao ju je i često dizao oči ka nebu, nasmijan,
u nevjerici što je vidi, kao da je Bogu zahvaljivao. Kad su se rastali,
ušla je u autobus, on joj je mahnuo, pa se sjetio i u panici doviknuo:
„Kako ti je sada prezime?”
Viknula je odgovor, glas se izgubio u škripi točkova, da li je čuo?
Znala je gdje je, što radi, ali ga nije potražila.
I nakon dvadesetak godina listala je novine detaljnije nego obično.
Pretrnula je. Sa strane ispunjene umrlicama gledale su je poznate oči.
Levin je preminuo, u potpisu kćeri dopisuju mamu. Znači, dobio je
i drugo dijete, pa se razveo. I taman da sklopi novine, primijeti drugu
umrlicu. Njegova suradnica napisala je odu svom šefu koga je očigledno
voljela. Najnježnije riječi ljubavi zažuborile su iz umrlice. Nekako je bila
mirnija kad je to pročitala. Nadala se da je bar na kraju volio i bio
voljen kako je zasluživao.
Otvorila je muzičku kutiju i baletani su se počeli vrtiti uz „Fascination".