Marketing
Cuba (libre)...
Možda su neki zlobnici mislili da su me se riješili - ali avaj! 
U međuvremenu je Rudarka, sredinom prosinca krenula na zasluženi ljetni godišnji odmor. 
Nakon višesatnog truckanja u avionu upitne elektronike - stalno se nešto palilo i gasilo, zasloni (ekrani) nisu radili pa je Guzdi bilo opako dosadno (Rudarka uvijek nosi knjigu - ovaj put je to bila podebela "Lethal white", zgodno za držat noge na povišenom 
) sletjeli na otok poznat po muzici, starim autima i nepreglednim koktelima. Doslovno je sve to i istinito.
Kuba, here we came.
Doduše, šetajući la Havana Vieja oliti starom Havanom čovjek otkrije da se pjeva i pleše od jutra do mraka, no isključivo za turiste, da je daiquiri, koktel kojeg je navodno danonoćno ispijao Hemingway - kombinacija limunovog soka, ruma, limete i malkice maraskina u puno leda, u poznatom Floridita kafiću puno lošija od one u nepoznatom kafiću u blizini - naprimjer jednoj "rupi" pompoznog naziva "Cafe Paris" kao i da je vožnja prastarim automobilima (više od 90% nisu oltaimeri već limarija nakalemljena na druge osovine s "običnim" modernijim motorima) više nego preskupa.
S druge pak strane šarm gradu daje kombinacija sređenih fasada (uglavnom pretvorenih u pregršt muzeja, galerija i sličnih društvenih prostorija) sa starim oronulima, ljubazni Kubanci koji ti žele pomoći i razgovarati, doduše još su veseliji kad im tutneš dolar (neš ti pustih para).
Dolina Vinales, poznatija kao mikrolokacija najkvalitetnijeg duhana na svijetu, nakon egzotične vožnje autoputom punim rupa, ljudi koji stopiraju, konja, biciklista i ostalih avanturista prikazuje neku drugu Kubu.
Poznata "oličena" stijena iz ranih '60-ih sa scenama domorodaca - Indijanaca.
Kako smo u Vinales putovali ugovorenim taxi prijevozom, tako nas je vozač odveo kod malog lokalnog farmera koji uzgaja duhan.
Ne mogu vam opisati to siromaštvo kućerka u kojem žive. Država uzima 90% ljetine za simboličnu naknadu od recimo stotinjak kuna.
Doduše, kao i u nekadašnjim socijalističkim državama, klasične gladi nema jer se država pobrine da za hranu, školu (obavezna je osim osnovne i srednja škola, a fakulteti uključujući smještaj u sveučilišnim centrima potpuno besplatan) kao i zdravstveni sustav na razini visoko iznad prosjeka latinske Amerike. S druge pak strane i dalje kupuju "na točkice" odnosno državani aparat određuje količinu hrane (nekakvi roza papirići) koje se može, doduše za simboličnu naknadu kupiti. Pri tome bolesnima (ovisno o dijagnozi) kao i maloj djeci dodjeljuju mrvicu više.
Ovaj post je i ovako predugačak, tako da ću dio nepreglednih prekrasnih plaža Varadera sažeti u dvije fotografije.
I da - more je doslovno tirkizno.
Nažalost, vrijeme nije bilo lijepo cijelo vrijeme boravka u Varaderu, tako da su otkazani katamaranski izleti na otočiće, koraljne grebene i maženje s delfinima, no... nešto je potrebno ostaviti i za drugi put.
Za kraj moj omiljeni - Mojito (svježa limeta, sirup od šećerne trske i menta se zgnjeće, doda bijeli rum, još mente, leda i tonika i to je to
). Guzda se i dalje držao pive. 
Kako bi rekli Kubanci - Hola!
Post je objavljen 04.01.2019. u 20:03 sati.