Marketing
vožnja kroz grad
Grad i vožnja koja je slijedila ponovno su priča za sebe. Prve kuće i tragovi civilizacije potvrdile su riječi mojih iskusnijih suvozača da će mo prvo proći kroz najsiromašniji i najneugledniji dio grada.
Neobične nesvakidašnje prizore mogao sam vidjeti na svakom koraku oko mene i vjerojatno bih imao i drugačije osjećaje da sve ovo nije bilo već viđeno, sve me je opet podsjetilo na Afriku. Najsličnije i najbliže za opisati bilo bi kada bih rekao tako, Afrika,. Osjećaji su bili drugačiji nego u sličnim situacijama u Africi, osjećaj nelagode, bio je drugačiji, intenzivniji.
Taj čudni osjećaj nelagode ponovno su kod mene izazvali moji suputnici, a ne prizori koje sam gledao oko sebe. Uske prašnjave ulice kojima smo prolazili bile su pune djece koja su neumorno pokušavala osmjesima i srdačnim mahanjem pokazati da smo dobro došli, da nam se ipak raduju.
Stariji ljudi nisu pokazivali nikakve osjećaje, činilo mi se kao da smo nevidljivi za njih, oni su bili drugačiji od djece koja su nam mahala i trčala za nama koliko dugo su mogla. Ovi ljudi su imali drugačije osjećaje, bio sam siguran u to al isprva ničim to nisam mogao potvrditi. Bili smo nevidljivi za njih,- ničim nisu pokazivali da nas vide, niti jednim gestom ili pogledom prema nam nisu dali do znanja da nas vide, da smo tu.
Čudno je bilo sve to okruženje, ali kako sam rekao, opet sam prvi osjećaj nelagode osjetio zbog mojih suputnika, mojih kolega, a razlog je opet sličan onome od samog početka našeg puta.
Ljudi u čijoj zemlji se sada vozimo u oklopljenim vozilima naoružani do zuba, ljudi kroz čiji grad prolazimo, ljudi kojima smo došli pomoći bili su nevidljivi za moje suputnike. Nisu ih primjećivali kao ljude, nije ih se gledalo na takav način, sve ono što nam se nalazilo na putu ili pored puta bilo je samo predmet interesa u toj mjeri da bi prvo vozilo upozorilo nas u koloni iza što nam slijedi, skupina ljudi lijevo ili desno, motorista, vozilo, skupina vozila, magarac, ili slično. Cilj je bio proći što brže uskim prašnjavim ulicama ne vodeći računa nit o čemu drugome osim da se motor vozila čuje što je moguće snažnije i da se podigne što je moguće više prašine. Isprva sam šutio ne znajući razlog a kako ga nisam niti mogao shvatiti morao sam pitati zašto voze tako bezobzirno i brzo, zar je potreba da se tako vozi. Nisu imali odgovora, al ništa se nije niti promijenilo vožnja se nastavala na isti način.
Djeca su ostajala u oblaku prašine iza nas, a okolne kuće su u sebi dobile novi sloj prašine kojemu se nitko zasigurno nije obradovao. Bezobzirna vožnja uskim prašnjavim ulicama u ovom dijelu grada nije me se dojmila a ljutnju koju sam osjećao nije promijenila vožnja kroz malo ljepše dijelove grada gdje je asfaltna cesta zamijenila ove uske makadamske uličice.
Razumijem da treba biti oprezan ovdje gdje jesmo, no trebati će se vratiti ovim istim ulicama ponovno, zar ne bi smo trebali pokazati da ovi ljudi nisu nevidljivi ljudi, zar bar to ne možemo pokazati, da ih vidimo, da su tu. Da su ljudi. Koliko dugo još će netko trpjeti ovakvo ponašanje nekakvih glupana koji su došli tu s drugoga kraja svijet i nije ih briga ni za što, pitao sam se i ubrzo došao do odgovora. Prvo vozilo je javilo da čovjek pored ceste sa desne strane ustaje na noge. Prebacio sam na snimanje videa i u pravom trenutku ovjekovječio kako čovjek kome je dosta prašine od naše vožnje pokazuje svoju sreću što nas vidi, zamahnuo je i kamenom pogodio naše vozilo u kome je kao u konzervi odjeknulo u ušima svima nama,- nadao sam se da je to nekoga i naučilo pameti. Osjećao sam se puno bolje nakon toga taman kao da ja nisam jedan od onih koje bi trebalo kamenovati radi svog ponašanja. Nabildana djeca puna energije i mozga punog odgledani ratni filmova dobila su prigodu glumiti silu u svojim oklopnim vozilima.
Post je objavljen 02.01.2019. u 19:46 sati.