Marketing
Besplatna radionica sa nutricionistom Živkom Vlajković - Pronađite djevojku
Besplatna radionica sa nutricionistom Živkom Vlajković - naučite sve o ishrani beba i male dece
Click here: Besplatna radionica sa nutricionistom Živkom Vlajković
Ispod lijeve ruke nosila je svežanj pelena za Sašu, sina bratovog. Kolašinci su poharali manastir Sv.
Šućrija Muzurović je od 1932. Mnogi od njih su prognati iz Bosne. Prema jednom dopisu iz Pljevalja koji je objavio Glas Crnogorca, Hafiz-paša je došao u Pljevlja i dozvao osam Šljivančana i još četiri Srbina iz Tepaca. Iz Jerusalima se vratio u Skadar, u kome je ostao duži niz godina, da bi zatim imao važne diplomatske dužnosti u Amsterdamu, Atini i Londonu.
Besplatna radionica sa nutricionistom Živkom Vlajković - naučite sve o zdravom kuvanju hrane za bebe - Mamino je i dalje najbolje za bebu, a ako mama ne može da doji, mlečne adaptirane formule su alternativa.
Atmosferu pakla, stradanja, umiranja… Taj korak, od otpora do zločina, koji se zbi u prva četiri decembarska dana 1941. Neprijatelj je kontrolisao čitav grad, zaposjeo ključne objekte za odbranu, bio dobro naoružan, strateški pripravan za borbu, koncentrisan na sve pravce napada. Pljevlja su bila uzavreli grad, sa blizu 6. Manje stanovnika nego ratnika! U svim dijelovima grada se ratovalo na život i smrt. Ranjene zgrade, izrovane ulice, preplašeno stanovništvo, svi zajedno izgubljeni u stravičnoj igri metaka i bombi. U tren je jedan grad prestao da živi, u tren su vatre oružja topile decembarski mraz. Grad je gorio ognjem smrti, iako je tem- peratura bila i do minus 20! Mraz se grijao i topio, istovremeno hladeći vrelu krv i zalutale metke. Razjapljene čeljusti smrti nijesu birale ni vrijeme, ni temperaturu, ni mjesto. Kuće, ulice, travnjaci, šljivici, promrzla zemlja… primali su, nemušto i nemoćno, leš za lešom. Vjetar i mraz nijesu dozvoljavali krvi da teče: stezali su je, tu, gdje je i tekla iz tijela. Suze nijesu mogle da kaplju, ledile su se već na obamrlim obrazima. Suvomrazicom zaleđene površine bile su pokrivene tjelesima. Nije imao, tih dana, ko da broji, da razvrstava. Zaleđeno za promrzlu zemlju, prikovano kao ekserima, ležalo je preko 200 palih partizana. I, na desetine nevinih stanovnika grada — staraca, žena, djece… Mnogi su umrli, jer im se nije moglo pomoći, mnogi su u toplini nečijeg doma bar zagrijani otišli u smrt. Pljevaljska bitka nije bila samo surova i nehumana, bila je to i priča o zajedničkoj ujdurmi vatre i leda protiv čovjeka. A, čovjek je svemu bio kriv! Čovjek je pokretao tu četvorodnevnu mašinu za umiranje. Jedan je htio da povrati svoj grad, svoju zemlju i slobodu, drugi da sve oteto zadrži. Čovjek je u tom polju smrti odapinjao mine i granate. Neprijatelj nije birao cilj: rušio je domove nedužnog stanovništva, zapalio više od 30 kuća Plamen i dim vladali su pljevaljskim nebom. Krv se prosipala ulicama, sokacima, tekla na pragovima kuća Crvenjelo se nebo nad Pljevljima, crvenjela se zemlja krvlju nadojena… Ali, ni to nije moglo da spriječi partizane i njihove simpatizere. Žitelji grada hrabro i dostojanstveno su isturili prsa pred vatru i metke. Grabili su ranjenike, unosili ih u svoje domove, previjali im rane, kako su znali i umjeli, sklanjali djecu da bi na postelju postavili teškog ranjenika Ljudi su prkosili smrti — ne misleći na sebe, tražili i pripremali skloništa… Bilo je, na žalost, i onih koji su iz prikrajka, sa uživanjem, posmatrali partizansko umiranje, sladili se svakim uspješnim pogotkom neprijatelja. Poraz i odstupnicu partizanskih jedinica, brojniji i tehnički daleko premoćniji, neprijatelj je iskoristio da nastavi svoju bestijalnost. Nekoliko stotina građana, dijelom nedužnih a srcem crvenih, Italijani su zatvorili u novu osnovnu školu. Tu ih mučili, maltretirali, izdvajali pojedince i — strijeljali. Tu, pred očima svih! Nijesu poštedjeli ni mnoge teške ranjenike. Posebno im je zadovoljstvo bilo da istovremeno, jednog uz drugog, ubiju zarobljenog ili ranjenog partizana sa domaćinom kuće u kojoj su ga pronašli. Dotle je gomila u zajedničkoj grobnici rapidno rasla Samo na trenutak bi krvnik stao: da se vojnici odmore, da se nad mrtvim tijelom još iživljavaju, ili pak da kundakom razbiju lobanju i pokupe plijen ako u njoj ima zlatnih zuba, vilica, proteza.. Ni najveći opisivači ne mogu da dočaraju svu pljevaljsku strahotu i golgotu. Neka nam zato u tome pomognu očevici i učesnici ove bitke. Oni koji su te strahote doživjeli, a ipak ih preživjeli. Evo priče jednog od najmlađih svjedoka pljevaljske bitke. To je Slavko Nastić, rođen 1929. U kuću Živkovića ušli su borci Jezero-šaranskog bataljona i vodili borbu pucajući sa prozora na školu u kojoj su bili Italijani. Mi, ukućani tri porodice , sklonili smo se u jednu prizemnu, zaštićenu prostoriju. Povremeno, odrasli su razgovarali sa borcima koji su se smjenjivali na prozorima sa kojih su osmatrali i pucali , a žene su previjale ranjenike. Bila su ranjena četvorica U jedan mah je trebalo naći alatke da puškomitraljezac opravi svoje oružje, pa smo oko toga pomogli. Borci su bili obzirni i razgovorni, a mi smo ih primili kao svoje, rodbinski. Moj otac je razgovarao sa Ratkom Taušanom, koji reče da im je komandir čete teško ranjen kod gimnazije i da ne mogu uspostaviti vezu s komandom. Kad je italijanska artiljerija počela da pogađa i ruši Živkovića kuću, koja je imala prizemlje i dva sprata, borci su se povukli, a mi smo ostali dok nijesmo osjetili dim — kuća je počela da gori. Mi smo izašli kroz prozor u stražnje dvorište, prešli u drugu Živkovića kuću, koja nije izgorjela, a u kojoj su stanovali Žugići, i sa njima se sklonili u magazu. Sjutradan su nas iz te magaze istjerali Italijani i otjerali u školu, gdje zatekosmo druge porodice, isto tako dotjerane. Iz učionice na spratu, u kojoj smo bili zatvoreni, provirio sam više puta kroz prozor u dvorište — dio zaklonjen zapadnim krilom zgrade. Vidio sam poveću gomilu leševa, nabacanih bez reda Italijani su tu strijeljali one borce koje su zarobili ili zatekli ranjene. A tu su strijeljali i građane, civile iz obližnjih kuća. Tu su strijeljani Risto Vukotić, apotekar i njegov sin Ljubo. Tu su strijeljani i Robovići. Bilo je tu oko 40 leševa koji su kasnije zakopani u veliku zajedničku raku, odmah ispod škole. Još dok je taj prizor u školskom dvorištu bio takav, Italijani su potjerali odrasle muškarce, civile zatečene u školi, da sakupljaju leševe. Moj otac Ljubomir i stariji brat Žarko, pod pratnjom italijanskih vojnika, prenijeli su, na merdevinama, jednog mrtvog italijanskog vojnika, koji je poginuo kod mosta na Trebovini, uz zid dvorišta Milinkovića kuće. Kad su ga donijeli u školu, prošli su kroz dvorište gdje je bila gomila strijeljanih. Brat mi je još tada ispričao, a i kasnije se sjećao, da je na tom mjestu bilo usirene krvi bar 5-6 centimetara, do članka. Kad su Italijani pustili narod iz škole da ide kud ko zna, moja porodica se uputila u Moćevac, kod rođaka. Idući Grujičića sokakom, ispred kuće prota Sava Vukojičića vidjeli smo veliku lokvu krvi. Tu su, pred kućnim pragom, poginule dvije ćerke prota Sava. Na njih su pucali Italijani iz škole, čim su izišle iz kuće. Obje su na mjestu ostale mrtve. Sutradan su Italijani dopustili da se građani kreću izvan kuća do mraka , pa su mnogi pošli da vide izginule i zgarišta. Ja sam najprije obišao gornju i donju manastirsku baštu Šljivike u Moćevcu. U tim baštama, na različitim mjestima vidio sam četiri poginula borca. Svakom je bio razmrskan potiljak, dvojici vjerovatno dok su još bili živi. Iz Šljivika sam otišao na Čitluk. Na Čitluku, malo dalje od gimnazije, bilo je sakupljeno dvadesetak leševa. Još uvijek su ih donosili i već počeli da kopaju veliku zajedničku raku. Ljudi sa fesovima na glavi dotjeraše zaprežna kola sa tri leša. Sa kola svukoše i pobacaše leševe na gomilu. Kasnije, kad su leševe bacali u raku, jedan od njih je zavlačio krampu u usta leša i privlačio ga do ruba rake. Pored boraca koji izginuše s oružjem u ruci, izginulo je bar nekoliko desetina građana. Nisu strijeljani samo Vukotići i Robovići, već i pop Andro Šiljak, Vlado Janićijević, Savo Milić i drugi, čijih se imena ne sjećam. Zar krv sestara Vukojičić nije potekla od dušmanskih kuršuma i zaledila se pred kućnim pragom? To ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti ni onaj prizor sa Čitluka. Moramo to trajno zabilježiti i ostaviti poruke novim generacijama, neka te poruke prouče i vide kakvo je zlo snalazilo njihove pretke, gdje su izvori toga zla, ko im je bio, a ko može biti dušman. Nove generacije moraju imati i,tu orijentaciju. Mrtvi na sve strane. Kako je koji borac ginuo, krv je tekla po smrznutoj zemlji, dok se nije i ona zamrzla i tako danima ostala na poprištu borbe. Samo na prostoru naselja Serat, gdje sam i sama stanovala, na malom prostoru ležala su 44 leša, među kojima i leš Jefta-Muse Malovića i Voja Jankovića. Janković je teško ranjenog Malovića sakrio u svom stanu. Kada su ga Italijani otkrili, obadva su izvukli iz kuće i strijeljali. Među poginulim je i stari ratnik, komandir čete Matija Jakić, čija se kosa kao snijeg bijelila. Malo dalje bilo je prikupljeno 29 poginulih. Bili su to poginuli borci i dotučeni ranjenici isključivo iz Jezero-šaranskog i Uskočko-drobnjačkog bataljona. Najgrozniji prizor bio je kada je do grupe poginulih i strijeljanih boraca došla Milica Blažova Malović, među kojima je, sav izrešetan mecima, ležao njen sin Musa. Ona mu je dostojanstveno prišla, poljubila njegovo zaleđeno čelo, nježno, onako kako to samo majka može, rukom prešla preko njegovih rana, a potom otišla do komšije, uzela Musino novo odijelo, koje je nešto ranije bila sklonila. Ponovo se vratila i, uz pomoć komšija i uz saglasnost Italijana, unijela Musu i Voja Jankovića u Vojov stan. Tu su oba presvukli, zatim nabavili kovčege i pripremili ih za sahranu. U zajedničku raku na Ševaru sahranjena su 42 poginula partizana, a neposredno do njih, u dva posebna groba sahranjeni su Jefto-Musa Malović i Vojo Janković. Vojo, međutim, nije htio za to ni da čuje, već je radije htio da skupa pođu u smrt. Slična je atmosfera tih dana vladala i u drugim krajevima Pljevalja. Tamo nije nađen ni jedan živi ranjenik a pričalo se da su tu izginuli isključivo borci Lovćenskog bataljona. Anki Pavlović su ostali u živom sjećanju detalji, kao što je bio slučaj sa Savom Cerovićem, koji je tri dana krio jednog teško ranjenog borca, da bi ga zatim izveo iz grada i tako spasao sigurne smrti. I poslužitelj u Domu kulture Trajko Cvetić uspio je da spasi jednog ranjenika Zbog simpatija prema partizanima, više stotina građana je zatvoreno, uglavnom u zgradi nove osnovne škole. Mnogi su strijeljani na licu mjesta i zakopani u školskom dvorištu, kaže Anka. Na osnovu zapisnika od 2. Oko podne su se partizani povukli iz grada, a u našoj kući su ostavili ranjenog Danilovića. Odmah poslije podne Italijani su strijeljali moga oca i brata, dok je zet pobjegao sa strelišta i karabinjeri su ga istog dana uhvatili i strijeljali 3. Prvog decembra poslije podne Italijani su uhapsili mene, moje dvije sestre, drugog zeta sa djecom i ranjenog partizana Danilovića, koga su Italijani strijeljali 2. Na pola puta, kod potoka Zlodo, našli smo oveću grupu Italijana gdje čuvaju devet zarobljenih partizana, od kojih je većina bila ranjena i nešto čekahu. Mene i moju porodicu tu su zadržali. Uskoro se pojavio major Riči koji je vojnicima govorio nešto na talijanski, što ja nijesam razumio, poslije čega su vojnici izdvojili onih devet zarobljenika i u neposrednoj blizini ih pobili. Imao sam utisak i tako mislim, da je Riči izdao naređenje da se pobiju. Mene i moju porodicu Riči je povratio kući, pošto je prethodno dva puta udario čizmom moju majku. Ja sam to radio u više ulica. Kad sam sa Dragim Stojanovićem i Srpkom Milinkovićem, obojica danas nisu u životu, došao do Gajretovog konvikta vidio sam da iz kuće Sukića i Asa Adžagića, koje se nalaze u blizini, izađoše nekoliko karabinjera i među njima sam prepoznao Asa Adžagića, bricu iz Pljevalja, koji bješe u karabinjerskoj uniformi sa šljemom na glavi i bez oružja. Verovatno ih je bilo više što zaključujem po tome, što je tu nađeno 5-6 leševa poginulih partizana. Toga momenta, sa gornje strane Atove kuće, pojavilo se nekoliko talijanskih karabinjera, primakli su se oprezno Zlodolu i zasuli bombama. Partizani nijesu dali otpora i izgledalo mi je da su bili iznenađeni. Karabinjeri su uskoro otišli i poslije dva dana došla su neka kola pa su lješeve odneli nekuda. Kasnije mi je pričao Osmo Bosović, trgovac iz Pljevalja, da mu je Ato pričao, da je on potkazao ove partizane što su u Zlodolu pobijeni. Čuo sam inače da se priča, da su u Atovu kuću često puta dolazili karabinjeri, ali mi nije poznato što su radili. Sejfović Alija, krojač iz Pljevalja, 10. Čuo sam da su najviši krivci streljanja i ubijanja partizana i naroda bili talijanski oficiri Kastanjelo i kapetan karabinjera. Haso Pobrić pričao mi je da je on sa svojom porodicom, prilikom napada na Pljevlja, 1. Haso je tada doveo Talijane te su Talijani ubili ova dva ranjena partizana. Smatram da je ova stvar poznata dobro Šemsu LJuci, obućaru, jer su bili komšije. Kad sam izašao u čaršiju, poslije napada na Pljevlja, vidio sam Bruna u talijanskom vojničkom odijelu, sa talijanskim vojnicima u društvu i računam da je Brunu najbolje poznato ko su tada bili krivci i zločinci. Poslije napada na Pljevlja, kada je prošao jedan mjesec dana, došao sam u kuću Ata Mulovića radi akšamluka i tu je nas bilo oko pet ili šest ljudi u društvu, čijih se imena sada ne mogu sjetiti, samo se sjećam imena Avda Čola Kasnije sam za vrijeme ljeta dolazio u bašču Ata Mulovića češće puta na akšamluk. Tu se je dolazilo samo radi akšamluka, a ne radi neke političke stvari. Tom prilikom Ato je sunetio dvoje djece i vidio sam da je Ato bio pozvao na gozbu ova lica: komandanta milicije kapetana Čengića Derviša koji je bio u njemačkoj uniformi, zatim jednog kapetana Gestapoa, pa onda Meha Barjaktarevića, Muja Rustemagića, Aliju Trhulja, Muhameda Bajrovića i Radmila Milovića. Šta su razgovarali ne znam, jer ja se nijesam nalazio u njihovom društvu, nego sam sedio na drugom kraju bašte. Tom prilikom Haso Pobrić bio je izbjegao u kuću, čini mi se Mehmeda Zeca, da bi se sklonio sa porodicom od borbe, jer je Hasova kuća bila više na udaru borbe. Drugi dan poslije napada na Pljevlja, a to je bio utorak, moj brat Hasan pošao je u kuću Hasa Pobrića da vidi da nije Hasova poro- dica nastradala od borbe. Kad je ušao u Hasovu kuću niko od Hasove porodice nije bio u kući, jer su još bili u kući Mehmeda Zeca, a takođe i sam Haso. Tom prilikom moj brat je našao u kući samo jednog mrtvog i dva ranjena partizana. Moj brat Hasan je namjestio partizane ranjene u krevet Hasov, dao im vode da piju i onda se vratio svojoj kući. Vidio sam od svoje kuće da su došli Talijani da pretresaju kuću Hasa Pobrića, odakle su iz kuće izveli ranjene partizane i ubili ih. Tada nijesam vidio nikoga sa Talijanima, pa ni Hasa ni njegovu porodicu. Ne znam zašto Talijani nisu pobili ranjene partizane u kući, kad računam da u kući nije bio niko, nego su ih izveli u baštu pa ih strijeljali. Tom prilikom nijesam vidjela da je nekoga ubio, ali sam od drugih čula da je ubijao. Znam samo toliko da je Riči sa vojnicima išao od kuće do kuće, vičući na sav glas. Sem toga znam da su na nekoliko dana poslije napada strijeljana mnogobrojna lica od kojih se sjećam: sveštenici Ratomir Jan- ković i Andrija Šiljak, zatim Rosić Janko, Blažo Barbarez, Božo Novaković, Petko i Filip Spasojevići, Janićijević Vlado, Mile Tasovac. Mislim da bi o ovome mogli da daju tačnije i detaljnije podatke Vlado JTučić, Vaso Antonijević i Vešo Popović. Kandić LJubica je izjavila na saslušanju slično Branku Iliću, nabrajajući žrtve, među kojima oca Rista i brata LJubomira. Za sve ove zločine svaljuje tedet u prvom redu na zloglasnog majora Ričija. Prema istom zapisniku je i Veliša Spasojević izjavio da su Italijani, 7. Moje društvo dolazilo je, kao što rekoh, radi akšamluka, a nikako radi nekih političkih poslova u vezi sa okupatorom. Ja sam se iste noći, pošto sam ih otpratio, vratio mojoj kući. Video sam Hasa kad je došao svojoj kući u kojoj su bili partizani. Čuo sam od nekih žena kasnije, da su ga ova dvojica molili da ih Haso spase. Ja sam potom video da je Haso ponovo izašao iz kuće ali nisam video kad se opet povratio. Nakon pola sata čuo sam pucnje u Hasovoj kući, a potom sam video kad su Talijani izašli iz kuće Hasove. Kasnije sam video kad su radnici izneli leševe pobijenih. Sem toga, pričao mi je Izet LJuhar da je DŽemajil zv. Talijani su odmah došli i ubili partizana. Čuo sam da je Ajro Dervić najviše pokazivao Talijanima gde sei V kojim kućama nalaze sklonjeni partizani. Tom prilikom italijanski vojnici otvorili su paljbu po čitavom gradu i iz teških artiljerijskih oruđa tukli su kuće za stanovanje, mada iz istih niko nije otvarao vatru na Italijane, jer je u istima bilo nastanjeno stanovništvo. Moja sestra LJubica izašla je na ulicu i mada je bila nenaoružana, Italijani su otvorili paljbu iz artiljerijskih oruđa i istu ubili. U neposrednoj blizini moje kuće u Ševarima nalazila se grupa italijanskih vojnika. Uoči bitke postavili su isturene straže izvan te blokade. U neko doba poslije ponoći počela je borba, najprije malo dalje, a onda i u mojoj ulici. Uzeo sam neke bombe koje sam imao i pištolj i istrčao na ulicu. Pucnjava se zgušnjavala sa svih strana. U našoj ulici revolverom sam počeo lomiti ulične svjetiljke. Ta centrala nalazila se u neposrednoj blizini moje kuće, u današnjoj parnoj pekari. Upao sam sa trojicom partizana u centralu. Dvadesetak Italijana, koliko ih se našlo unutra, bili su spremni da se predaju, da im istog momenta nije stiglo pojačanje. Da smo održali centralu u našim rukama, Italijani ne bi mogli koristiti ogromne reflektore sa Stražice. Mama, nemojte nikome pričati o tome. Onda je došla noć koja je veoma dugo trajala, bar tako se nama činilo. Pucnjava nije prestajala čitavu noć. Zemlja se tresla, a stakla na prozorima su prskala. Jelo koje smo spremile za Salka još dugo je čekalo. LJudi su istrčavali iz svojih kuća i grlili se s partizanima. U pojedinim dijelovima grada čula se na momente partizanska pjesma. Tu je u blizini i kuća Šećerovića u kojoj je bila komanda, a zatim crkva, dakle središte najžešće borbe. Tu, pred mojim očima, trajao je krvavi dvoboj čitavu noć i dan. Dio partizanskog odreda koji se nije povukao, uspio je da se probije u crkvu, na svega pedesetak metara od današnje gimnazije, koju je bilo nemoguće zauzeti, jer su prozori bili zazidani vrećama pijeska. Drugoga decembra Italijani su zašli po kućama i počeli nas hapsiti. Zapalili su svaku kuću u kojoj su našli ranjenika. Onda su izdvojili jednu grupu ljudi, među kojima sam bio i ja, i natjerali nas da sahranjujemo one koje su maloprije strijeljali ili koji su pali u bici. To je bio dan kada smo sahranjivali junake. Ono je još nejasno, nepotpuno, ali mi se pripremamo da ga dočekamo, napadajući svoj cilj. Odjednom naše bombe, tu u centru grada, prolomile su se kao oluja, narušile tišinu, koja se sve do tog momenta nekako, kao kakav fantom, skrivala i uprkos živo rasplamsale borbe tamo dalje, na sektorima Lovćena i Durmitora. Karabinjeri su izbačeni iz svog skloništa, ali odjednom na nas se sruši strahovita vatra sa svih strana: iz kuća, sporednih ulica, iz uskih sokaka. Bili smo direktno na udarcu. Dan nas je sasvim otkrio. Počeli smo se povlačiti lijevo pod vatrom, a malo dalje pred nama su se pokazale vojničke barake. Alpinci su bili iznenaćeni. Napali smo ih žestoko. Zaplašeni i zbunjeni dizali su ruke, predavali nam se moleći za život. Drugovi su padali, a zarobljeni Italijani takoće su ginuli od svog sopstvenog oružja. Povlačili smo se desno uzanom ulicom, tamo prema crkvi, sa čijeg je tornja grohtao mitraljez. Neko vrijeme, jezero-šaranci držali su se oko crkve, a njihov je mitraljez dejstvovao sa tornja. Željeli su da oslobode Pljevlja od okupatora — Italijana, međutim, jedno je — željeti, a drugo je — moći. Zašto se nije moglo postići ono što se željelo, neka kažu drugi. Ja to ne znam. A ono što znam, čega se sjećam, što možda nijesam zaboravio je zato što se takav događaj jednostavno ureže u sjećanje koje se nikad više ne može zaboraviti. Čini mi se da je napad na Pljevlja najavljen. Ja ne znam ko je doturio ili proturio poruku da će partizani napasti Pljevlja 30. Sjećam se da je telal išao ulicama, udarao u trempe i prenosio poruku da će partizani napasti Pljevlja. Zato se treba zatvoriti u kuće, čuvati glavu. Ja sam se uplašio. Čini mi se da ni starijima ova vijest nije prošla bez bojazni. Stanovali smo u jednoj kući u takozvanom Grujičića sokaku, blizu osnovne škole, velike kamenite zgrade podignute prije rata. Preko puta kuće, na ulici, bila je česma sa pitkom vodom. Mi smo stanovali na spratu, a u prizemlju druge dvije porodice. Kuća je imala dvorište sa jednim kamenim zidom koji je okrenut prema osnovnoj školi i bašti. Poslije pola noći, možda. Puca na sve strane. Znači, istina je, napadaju partizani… Iz dvorišta i sa ulice u kuću dopire razgovor ljudi. Puca se u pravcu škole u kojoj su Italijani. Uz ta puškaranja i rafale razdanilo se. Vrijeme negdje oko podne. Partizani se glasno dogovaraju. Neko je u dvorištu ranjen, teško kažu, u stomak. Tu mu je rekoše i otac. Puškomitraljez je bio naslonjen na kameni zid u dvorištu. Pucali su u školu, u prozore odakle su Italijani rafalima uzvraćali. Čuju se dogovori o povlačenju. Ja sam, sakriven iz zavjese na prozoru, pogledao na ulicu. Negdje malo više od kuće Rista Jankovića, nasred ulice, okrenut na leđa, ležao je čovjek. Bio je krupan, sa brkovima povelikim. Na glavi je imao onu kiridžijsku kapuljaču koja se krajevima vezivala na leđima. Kaput, kao neka dolama. Između škole i ovog dijela ulice nema nikakvih zgrada, pa nas vide. Postoje samo drvene tarabe. Bila je to Buba Vukojičić, mlađa kćerka prota Sava. Ispod lijeve ruke nosila je svežanj pelena za Sašu, sina bratovog. Po njima je curila krv. Onako s leđa, pogođena je u predjelu srca. Ostala je na cesti. Istovremeno, u prednjem dijelu razvučene grupe, ispred samih avlijskih vrata kuće Disa Rosića, pogođena je i druga sestra Vukojičić, Joka. Izbezumljeni, ulazili smo u avliju kuće Rosića. Ovaj tumač italijanskih karabinijera bio je dobro obaviješten ne samo o svirepim zločinima italijanskih oficira, već i o vjernosti, odanosti i slijepoj poslušnosti pljevaljskih kvislinga prema italijanskim vlastima, u vremenu od 1. Budući da ovaj dokumenat do sada nije objavljen, smatramo da ga treba objaviti u cjelosti. Potpredsjednik ratnog suda, inače odlučujuća ličnost u svim važnim pitanjima. Vršio je mnoga hapšenja i interniranja, kao i strijeljanja, i na osnovu podataka koje je dobio od njegovih konfidenata. Strijeljanja izvršena za vrijeme napada 1941. Postojala je, dakle, komisija koja bi se sastajala prema potrebama, a koju su sačinjavali: Kastanjelo, kapetan Daniel Vićenco, pukovnik Bekarija, komandant mjesta poručnik divizijskih karabinjera Dragota, čijeg se imena ne sjećam. Ovo su bile najodlučnije ličnosti poslije ratnog suda , koje su donosile odluke o hapšenju, interniranju, strijeljanju itd, kao i o vojnim operacijama u raznim pravcima sreza pljevaljskog. Najistinitiji njegovi saradnici, preko kojih je dobijao sve potrebne informacije i obavještenja bila su sljedeća lica: Nenadić Vojo, Božović Gligorije, Irić Bogoljub, Špadijer Milica, Dragica Peruničić, Terzić Mirko, Kasalica Vladislav, Kasalica Vojo, Bulatović Vlado, Alija Tahmaz, Adem Čengić, Vojin Vuković, Suljo Čengić, Karametović Avdo, Selmanović Ševkija, Nenadić Bogdan i mnogi drugi. Organizovao je bio špijunažu preko svojih potčinjenih. Najpovjerljivije ličnosti u prikupljanju podataka i vršenju mnogih hapšenja, internacija i strijeljanja bio je Stefani Đuzepe, apuntato rodom iz Verone, gdje je i nastanjen, star 28 godina. Poznajući savršeno dobro srpski jezik, on mu je u isto vrijeme bio glavni tumač. Odgovoran za mnoga hapšenja, interniranja i strijeljanja, koja bi vršio u saglasnosti sa ratnim sudom i komisijom. Maltretirao je i tukao svugdje i na svakom mjestu. Bio je čuven njegov bič, koji bi ošinuo svakog onog koji prođe pored njega, a ne bi ga pozdravio fašistički. Krivac za paljevine u srezu pljevaljskom, veliki fašista i narodni neprijatelj, član ratnog suda i odlučujući prilikom hapšenja… Najinventivniji su bili: Špadijer Milica, Peruničić Dragica, Rosić Nada, Nenadić Dragojla, Božović Gligorije, Nenadić Vojo, Nenadić Bogdan, Mušović Savet, Čaušević Ahmet, Šećerkadić Derviš, Močević Latif, Karametović Avdo, a najpovjerljivija njegova ličnost bio je njegov glavni tumač Bruno Mekinja, a docnije i Kasalica Vojo. NJegov tumač bio je isto tako i Đurašković Branislav… Kozimir Trankvilo, brigadier iz Pize, pripadao je II četi 11. Krivac za mnoga hapšenja… Stefani Đuzepe, apuntato karabinjera, najpovjerljivija ličnost kapetana Daniela Vićenca kao i Kastanjela. Organizator špijunaže u koju je angažovao Radović Miša, Kasalicu Voja, Kasalicu Vladislava, kao i mnoge druge za koje ja ne znam pošto je to bila tajna organizacija… Derizi Franćesko iz Napulja, brigadir po činu, star 28 god, vršio je dužnost i u Čajniču kao komandir stanice, kojom je prilikom izvršio streljanja pojedinih lica. Vršio je zajedno sa Milenkom Petrovićem hapšenja i prikupljao razne informacije, učestvovao u streljanju 1942. Taseli ime ne znam , brigadir, radio je na odeljenju za prikupljanje informacija a docnije na odeljenju za izdavanje permesa. Najintimniji prijatelj i ljubavnik u isto vreme Dobre Vukotić, Zuhre Mršić i žene Sava Milića poč. Učestvovao u mnogim hapšenjima Išao van grada u operacije po raznim krajevima sreza pljevaljskog. U prikupljanju podataka u mnogim poslužile su mu gore pomenute 3 žene. Bio je isto tako veliki prijatelj sa Vladom Bulatovićem preko kog je dolazio do saznanja mnogih stvari. Učestvovao je često na sastancima noćnim koji su održavani u kući Bulatovića i Lakovića. Vrlo grub i drzak. Volio je da tuče i šamara i to specijalno ako se ticalo partizana. Za ime ovog brigadira možete pitati Dobru Vukotić, koja je imala prisnije veze sa istim brigadirom. Pikoli ime ne znam , star 26 god. Jedno od najpoverljivijih lica Pietra Kastanjela, pošto je radio isti posao kao njegov starešina Ogorčeni neprijatelj našega naroda. Krivac za mnoga ubistva u doba 1941. Glavni informacioni biro preko koga je prikupljao podatke, informacije, i na osnovu kojih bi vršio hapšenja, interniranja ili streljanja bila je kuća Milice Špadijer, koja Vam može dati njegove generalije i ostale potrebne podatke, pošto je ona bila njegov najintimniji prijatelj. Organizator tajne špijunaže u ko- ju je angažovao mnoga lica među kojima i Voja Kasalicu, Vladislava Kasalicu, Aliju Tahmaza i dr. Vrlo je često posećivao kuću Živkovića Mile i to skupa sa kapetanom Maskeronijem koji je bio zamenik Kastanjela. Radio je na odeljku čiji je starešina bio Kastanjelo. Inače bio je njegov zamenik i vrlo poverljiva ličnost. Bio je vrlo uticajan. Krivac za ubistva i paljevine u doba 1. Krivac za paljevine počinjene u raznim krajevima sreza. On je bio taj koji bi odlazio na mesto gde su mnoga lica streljana i saopštavao im smrtnu presudu naređujući posle toga da. Govorilo se za Sulja Čengića da je bio angažovan u njegovoj službi. Zatim Tahmaz Aliju i mnoge druge čijeg se imena ne sećam… Niko nije bio uhapšen, niko nije bio interniran i niko nije bio streljan a da prethodno o svemu ne bude obavešten Irić Bogoljub. Sećam se jednog konkretnog slučaja kada je uputio, u zapečaćenoj koverti koju je doneo Vladislav Kasalica, spisak oko 80 lica i predao komandantu karabinjera kapetanu Danijelu Vićencu. Lica koja je on predložio za streljanje bila su podvučena crvenom olovkom, dok ostali broj trebalo je prema njegovom predlogu da bude interniran. To su većinom bila lica koja su pripadala partizanskim familijama, ili su bila okarakterisana kao pristalice i simpatizeri partizana. Usledilo je interniranje i streljanje pošto su ranije bili već uhapšeni. Jednom prilikom kada je došao kod kapetana za neka objašnjenja, kapetan mu je izvadio spisak sumnjivih lica i zatražio od Irića njegovo mišljenje. Irić kao i uvek bio je nemilosrdan i zahtevao je energično da bude jedan veći broj interniran, dok je za 4-5 njih tražio streljanje. Na primer: tražio je to za Boža Malovića, Milutina Pejanovića, kao još za neke čijeg se imena ne sećam. Zatim je sam vršio mnoga hapšenja i ta ista lica je predavo karabinjerima. Snosi glavnu krivicu za smrt Salka Aljkovića, studenta agronomije, koga su uhvatili njegovi četnici i predali Kastanjelu. Irić je energično zahtevo da bude streljan, kao što je i učinjeno. Organizator špijunaže koja je služila okupatoru a koja je već jednom bila uperena protivu partizana Oko sebe je okupio u tu svrhu Kasalicu Vladislava, Kasalicu Voja, Miša Radovića kao i mnoge druge koji su ga o svemu obaveštavali i bili mu odani. U tu svrhu organizovao je isto tako Mirka Terzića, Đura Dragaša, kao i mnoge druge seljake čijih se imena ne sećam. Učestvovao je u paljevinama i ubistvima muslimana u februaru 1942. Učesnik na svim konferencijama na kojima bi se krojila kapa mnogome. Mnoge a specijalno poverljive stvari dostavljao je preko glavnog kapetanovog tumača Stefanija Đuzepija, pošto je u mene kao muslimana sumnjo. Božović Gligorije, književnik, star oko 60 god. Jedan od glavnih saradnika Pijetra Kastanjela za koga je čitavo vreme bio prisno vezan i preko koga je sprovodio svoje nazadnjačke ideje. Krivac za proterivanje partizanskih familija. Krivac za streljanje 33 taoca Krivac za internaciju mnogih lica i on kao i njegovi saradnici bio je otvoren neprijatelj partizana i veran sluga okupatora Bio je isto tako povezan i sa kapetanom karabinjera kome bi često puta davao pojedine informacije o sumnjivim licima Učesnik na konferencijama koje bi u većini slučajeva bile održavane u kući Nenadića, Špadijer Milice, Dragice Peruničić i na kojima bi učestvovali: Nenadić Vojo, Irić Bogoljub, Milica Špadijer i njena ćerka Nada, Dragica Peruničić i njena ćerka Nena i od Italijana đeneral Espozito Đovani, pa kasnije Vivaldi koji je isto tako bio general… Nenadić Vojo, bivši narodni poslanik, star 50 god. Bez njega se nije moglo rešiti nijedno pitanje. Niko nije uhapšen, interniran ili streljan a da o tome nije Vojo obavešten. Krivac za proterivanje partizanskih familija. Krivac za streljanje 33 taoca. Krivac za internaciju Mića Milinkovića i brata mu Rada, dao je predlog da se internira Dejan Popović, LJubo Srbljanović, Majo Karadžić, kao i mnogi drugi čijih se imena ne sećam. Organizator špijunaže u službi okupatora u koju je angažovao mnoga lica. Rad njegov bio je prisilno vezan sa radom Božovića Gligorija, Irića, Čauševića Ahmeta, Safeta Mušovića, Avda Karahmetovića, Derviša Šećerkadića, odnosno sa licima koja su sačinjavala Nacionalni komitet. U svoju službu bio je angažovao za račun okupatora Terzića Mirka i Dragaša Đura koji su mu bili odani i verni u svemu… Milica Špadijer, bivši direktor pošte na Žabljaku. Vrlo uticajna u doba Italijana. Intimna prijateljica Kastanjelova i kapetana karabinjera. Ogorčena na partizane posle njenog proterivanja sa Žabljaka kojom su je prilikom hapsili ili konfiskovali joj imanje, kako to ona kaže, postala je njihov prijatelj i potpuno se bila stavila u službu okupatora.. Optuženi, Sukić Šućro s. Da je prepis veran originalu koji se nalazi kod Okružnog Povereništva OZN-e u Bijelom Polju tvrdi: Predsednik ereske komisije. Saslušanje Vukotić-Strugar Dobrisave, Arhiv Jugoslavije fond Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača , dosije 12287. Saslušanje Ratka Radovića, AJ. Saslušanje Stane Janković, AJ, dos. Saslušanje Miladina Vukovića, AJ, dos. Saslušanje Alije Sejfovića, AJ, dos. Saslušanje Gerina Nasufa, AJ, dos. Saslušanje Gerina Šerifa, AJ, dos. Saslušanje Milanka Komnenovića, AJ, dos. Saslušanje Branka Ilića, Aj, dos. Saslušanje Kandić LJubice, AJ, dos. Saslušanje Veliše Spasojevića, AJ, dos. Saslušanje Čole Avda, AJ, dos. Saslušanje Šućra Muharemovića, AJ, dos. Saslušanje Ivana Golubovića, AJ, dos. Sjećanje Radoja Karadžića, Pobjeda, 26. Sjećanje Kimeta Aljković, Pobjeda, 26. Sjećanje Rajka Obradovića, Pobjeda, 26. Sjećanje Mirka Živkovića, Pobjeda, 26. Saslušanja Šućra Sukića, AJ, dos. Breznički zapisi, 11-12, str. Obuhvatao je i polovinu pribojskog kraja. Turska nije dozvoljavala rad političkih partija ili grupa sve do 1908. Narod je birao povjerenike, a ovi onda poslanike za parlament. Kako su kandidate za parlament davali i Turci i Srbi, rezultati glasanja su gotovo uvijek bili takvi da su svi Turci glasali za svog kandidata, a svi Srbi za svog. U tom periodu 1908-1912. Pljevlja su zajedno sa Prijepoljem, Pribojem i Novom Varoši, davala jednog poslanika za parlament. Od Pljevljaka to je bio Filip S. Interesantno je da je zakon u slučaju istog broja glasova za poslanika, a da se dogovorom nije mogao izvršiti izbor, predviđao bacanje kocke kao krajnje rešenje. Mnogo izbornih malverzacija, neregularnosti, pritisaka i pretnji — bila bi osnovna karakteristika ovih izbora. O tome svjedoče izvještaji iz Pljevalja Stevana Samardžića, Petra Kosovića direktora gimnazije i Josifa Jevđevića — upravitelja osnovnih škola. Oduvijek je među Pljevljacima bilo više političkih opcija koje su različito gledale na postojeće političko stanje i njegovo rešenje. Ta borba političkih grupa Pljevljaka odvijala se najpre u crkveno-školskoj opštini — jedinoj dozvoljenoj organizaciji. Jednu grupu činili su: arhimandrit manastira Sv. Trojice Vasilije Popović, predsednik crkveno-školske opštine, prota Todor Vukojičić, Stevan Samardžić, direktor gimnazije Kosović, Lalević i Pejanović uvijek su bili uz ovu grupu. Uz njih je bio i jedan dio trgovaca, među kojima se isticao Jovo Milinković. Drugu grupu vodili su sveštenici ŠILJCI sa kaluđerom Janićijem Šiljkom. Uz njih je bio jedan dio trgovaca Pljevalja i skoro svi seoski sveštenici, jer su Šiljci držali većinu seoskih parohija. Šalipurović — Raonička buna — Druga knjiga. Ove grupe optuživale su jedna drugu za izdajstvo i špijunažu, saradnju sa turskom i austrougarskom vlašću. Posebno je među ovim grupama u crkveno-školskoj opštini i samom gradu među stanovništvom, a posebno među imućnijim i uticajnijim ljudima, bilo sporno otvaranje škola i postavljenje učitelja. Austro-ugarske kao i turske vlasti plašile su se srpskog uticaja na ovim prostorima, baš kao i mnogi imućniji Srbi, jer bi njihovo prisustvo moglo otkriti razne liferantske malverzacije. Cijela ta grupa stoji pod upravom Austrijskog Đenerala i samo ko njegovo blagovolenje ima za prijatelja, a pored toga i Pašu Bajrovića, taj može samo i isključivo biti pod firmom liferanata, inače gubi pravo na liferaciju. Dokumenta o Raškoj oblasti — 1890- 1899. Oni su okupili jedan dio građana, pa i neke članove crkveno-školske opštine: Todora Živkovića, Sima Bajića, Stevana Jovanovića, Jovana Bujišića, Arsenija Živkovića i gradskog kodžobašu Jakšu Popovića. Posebno aktivna bila je Kosara Elezović, koja je vodila žensku osnovnu školu, i tražila je da se ona odvoji iz muške osnovne škole, da ne bi bila pod uticajem i nadzorom Stevana Samarcića, ali joj Ministarstvo inostranih dela to nije dozvolilo. Od glasanja za ovog ili onog, zavisi sudbina ljudi, zavisi sreća ili nesreća svih činovnika i njihovih porodica. Obećanja, koncesije, bakšiši, to su savremeni metodi kojima se lome karakteri u jednoj naciji, koji nisu mogli slomiti ni zavojevanja, ni okupacije, ni interniranja, ni sve inostrane tiranije, niti dugovečna robovanja. DRUŠTVO SOCIJALISTA A da smo svi mi pomalo socijalisti, a Pljevljaci pogotovo, možda je najbolji dokaz i to da je jedno od prvih političkih društava osnovanih u našem gradu bilo Društvo socijalista. U njemu je bilo i muslimana, ali izbio je rat i to se sve ugasilo. Tako beleži u svom dnevniku naš zemljak poč. Miloš Tošić, jedan od 1300 kaplara, solunski ratnik, diplomata, možda prve prave početke stranačkog života u našem gradu. A kad je već riječ o socijalistima, onda svakako njihove aktivnosti i rad treba tražiti u već spomenutim Vasi Stajiću i Gliši i Kosari Elezović, koji su kao prosvetni radnici boravili u Pljevljima. Početak pravog stranačkog parlamentarnog života počinje posle završetka Prvog svjetskog rata. A kakvo je bilo stanje, politička svijest i zainteresovanost za izbore i stranke, najbolje se vidi iz izvještaja koji je avgusta mjeseca 1920. Peruničić: U Pljevljima nijedna politička stranka među našim stanovništvom nije organizovana izuzev komunistička, ako ova ima svojih pristalica. U ministarstvu su takođe stigli i izvještaji okružnog načelstva o zboru građana koji je otvorio g. Vlatko Samardžić, nastavnik gimnazije. Zbor je sazvan zbog skupoće i bio je vrlo slabo posjećen. Takođe, okružno načelstvo g. Peruničić — načelnik , javlja ministarstvu pravde 20. Tom prilikom od strane nekolicine prisutnih, napadnut je govornik Mileta Minić, poštar ovdašnje poštansko-telegrafske stanice i lako povrijeđen. Istovremeno razbijena je apoteka i jedna kafana. Načelstvo po ovoj stvari vodi istragu. Treba imati u vidu da je kralj potpisao privremeni Zakon o izborima 1920. Okružno načelstvo pljevaljsko je u tom smislu zakupilo i auto za prenos glasačkog materijala od Mitrovice do Pljevalja za 2500 dinara. I pored svih preduzetih mjera i naređenja koje je sprovodilo okružno načelstvo, okr. O izborima iz Pljevalja te 1920. Zakona o opštinama, a ima se izvršiti u opštini Hoćevina, Meljak i Boljanići. Na istom listu Ministarstvo je dalo odgovor, po kome treba odbornicima odrediti rok do kada treba da polože zakletvu, a ako odbiju da to urade, treba postupiti po Zakonu. Ostavke podnose Opštinskom odboru. MIJTUTIN JELIĆ — za beranski srez, — JANKO DRLJEVIĆ za okrug Bijelo Polje, — JOSIP JEVĐEVIĆ za prijepoljski okrug, — Dr. JAKOV ZARUBICA — lekar — za okrug Pljevalja. U izvještaju se kaže da je u stranci jedinstvo, ali da rezultate mnogo kvari slab rezultat Stanića, inače bi ona bila mnogo jača. Znači, da su prve stranke u pljevaljskom kraju bile RADIKAJ1NA I DEMOKRATSKA koje su svoj rad i organizacije formirale 1920. Posle donošenja Vidovdanskog ustava muslimani su osnovali tzv. Džemijatsku stranku, koja je navodno imala zadatak da spriječi uticaj Jugoslovenske muslimanske organizacije iz Bosne na muslimane iz Raške oblasti. Sve ovo događalo se u vrijeme kada su pljevaljskim krajem zulumćarile bande Huseina Boškovića, Jusufa Mehovića i drugih, pa su se muslimani, posebno oni koji su sarađivali i bili jataci pomenutim razbojnicima, a plašeći se represalija, počeli seliti u Tursku. Nešto gotovo isto dogodilo se u pljevaljskom kraju i posle Drugog svjetskog rata, a uz propagandu i pomoć iz Turske. Prvo uz blagonaklonost dinastije Karađorđevića, a kasnije i drugih vladajućih garnitura, koje su ih koristile za kolaboraciju raznih vrsta, muslimani su uspjeli da i posle 1912. Posle Prvog svjetskog rata konstituiše se pljevaljska opština sa odbornicima i predsednikom. Prvi predsednik bio je proto Savo T. Vukojičić, koji će se vrlo brzo odreći tj. Zamijeniće ga Omer-beg Selmanović. Predsednik opštine u tom periodu biće i Mujaga Pašović, a najduže će se na toj dužnosti zadržati Bogdan R. Pored radikala i demokrata u pljevaljskom kraju pristalice i simpatizere imale su i Jugoslovenska stranka, socijalisti i zemljoradnička stranka, kao i udružena opozicija. DEMOKRATSKA STRANKA Demokratska stranka osnovana je 1919. Smatrana je buržoaskom političkom partijom, a njen prvi predsednik bio je Ljubomir Davidović, zatim Milan Grol. Na kongresu ove stranke u Beogradu 1921. Od ove stranke odcijepio se kasnije Svetozar Pribićević i sa svojim pristalicama osnovao Samostalnu — demokratsku stranku. Demokratska stranka Ljube Davidovića učestvovala je na izborima u koaliciji sa Zemljoradničkom i seljčko-demokratskom strankom 1935. U Pljevljima je ova stranka u svojim redovima imala najuglednije ljude tog vremena tj. Gledano po nacionalnosti činili su je uglavnom Srbi, mada je u početku, njenog rada bilo i muslimana: Ahmet Sadiković, Šefkija Selmanović, Tufo Tahirbegović, Šerif Abdićević, Ahmo Čaušević, Šerif Šmigović …. Predsednik pljevaljskih demokrata bio je Mihailo V. Dragašević — učitelj, koji je na izbornim kandidatskim listama za srez pljevaljski, prijepoljski, bjelopoljski i beranski bio sa nosiocima liste Sretenom V. Vukosavevićem iz Prijepolja i Dr. Urošem Ružičićem iz Pljevalja. Biran je za narodnog poslanika i uživao je veliki ugled među svim Pljevljacima. Vojo Nenadić Pljevljak — brat Bogdana Ne- nadića dugogodišnjeg predsednika opštine i zakupac rudnika uglja je takođe početkom dvadesetih bio demokrata, a 1926. Na prvim izborima za ustavotvornu skupštinu kandidati za okrug pljevaljski, prijepoljski, bjelopoljski i beranski bili su: Sreten Vukosavljević Demokrat. Aleksa Stanišić Radikalna stranka , Tripko Žugić Nezavisni demokrati i druge manje stranke. Najveći broj glasova dobio je Sreten Vukosavljević. Osnovno opredjeljenje demokrata tog vremena bilo je istinoljublje. U jednom od pisama Ljube M. Narod je dosta obmanjivan, dosta je razočaran i mi mu ne smemo ničim dati povoda da i u nas vjeru izgubi. Zla je u zemlji toliko mnogo, nevolja u narodu nikad više i prilike za nepromišljene akcije nikad povoljnije. Povesti se sada ličnim ili partijskim interesima i iskorišćavajući te narodne nevolje znači ostvariti još veći haos, po našem mišljenju znači vršiti zločin i prema zemlji i prema narodu. Mi tim putem nećemo! Razumom i razložnom kritikom svega, sredstvima koja neće štetiti najkrupnije interese državne i narodne, vratiti najprije zemlju u jedno normalno stanje, zakonu vratiti autoritet najviše volje u zemlji, i pravedno rasporediti zalogaje na sva usta, to je pravi i za sada naš glavni cilj! Ostalo ima da dođe docnije. Proteklih pola vijeka učiniće i demokrate baš kao i sve druge stranke sasvim drugačijim. Prvo vlast, pa onda sve ostalo, postaće izgleda glavno geslo mnogih vođa i njihovih pristalica, bez obzira na državne i narodne interese, bez obzira kako i koliko će ko dobiti zalogaja. Prema dokumentima koje je pisac ove hronike imao na raspolaganju o stranačkom životu u Pljevljima, jasno je da su program stranke Ljube M. Davidovića bili prihvatljivi ne samo za inteligenciju ove male varoši, već i za veliki broj ljudi raznih zanimanja i obrazovanja. Uroša Ružičića jedinog akademika iz našeg grada, Mihaila V. Dragaševića — učitelja, narodnog poslanika i predsednika opštinskog odbora stranke, bili su učitelji: Dušan Radičević, Siniša S. Vukojičić, Pavle Pavlović, Ristan Pavlović, Mihailo Žugić, sveštenici: Slobodan Šiljak, Dušan Prijović, Mile Peruničić, sudije: Džaković D. Periša, Boško Bojović, Martinović L. Božo, Aleksa Bavčić, majstori Todor i Ozro M. Bojović, Lazar Popčetović, Momčilo, Savo i Spaso Jestrović sa Radosavca, Šarac Jovan iz Mataruga, ljekari: dr. Pavle Branković — upravnik bolnice i dr. Slobodan Purić, Janjušević Josif iz Mataruga, Jevrem Tanjević — predsednik bobovske opštine. Na izborima za Saveznu skupštinu koji su održani 08. Pavle Čubrović Demokratska desidentska stranka , dr. Mehmed Spaso Jugoslovenska muslimanska organizacija , Novica Šaulić Zemljoradnička stranka , Miloš Trifunović Radikalna stranka , Sreten Vukosavljević Samostalna demokratska stranka Sveta Pribićevića. Prema podacima sa kojima je raspolagao autor ovog rada u pljevaljskom srezu Mile Peruničić je dobio 1218 glasa, M. Trifunović 1401, a ostali od 119 do 499. Na kongresu Demokratske stranke 1925. Aleksa Bavčić iz Pljevalja jedno vrijeme je bio i predsednik opštine pljevaljske izabran za člana Glavnog odbora. Iz dokumenata, zapisnika, beležaka, rezolucija, pisama i drugih dokumenata vidi se zašta su se Demokrate zalagale i borile. To su bili svi segmenti života koji su dodirivali svakog čovjeka. Školstvo, zdravstvo, privreda … Godine 1937. Uzmimo samo nekoliko primera: U 1935-36. Nastave crtanja, pisanja i gimnastike uopšte nije bilo, a bili su reducirani i časovi francuskog jezika u skoro svim odelenjima. Ne samo što je odavde premešteno još nekoliko nastavnika, već su i dvoje novopostavljenih našli način da se brzo izgube odavde. G-đica Vera Kubanji bila je ovde na dužnosti svega 2-3 dana, a već četvrti dan otišla je na dužnost u Bački Petrovac. G-đica Divna Denković nije ni dolazila u Pljevlja, već je odmah dodijeljena na rad u Šibenik, s tim što platu prima ovde i sl. Iz dopisa Ministru prosvete 28. I u Rezoluciji pljevaljskih demokrata koja je poslata kraljevskoj vladi, iznose se nepravilnosti u vezi dodjele isključivog prava g. Tako naš siromašni narod na ugalj formalno plaća harač, kao da ne postoji zakon o suzbijanju skupoće. Kako najčešće nisu bili u koaliciji sa opozicionim strankama, to će Demokratsku stranku Ljube M. JUGOSLOVENSKA RADIKALNA ZAJEDNICA JRZ U PLJEVLJIMA JRZ se dakle sastojala od ranijih političkih stranaka: radikala, slovenačke SLS i JRZ koje su sačuvale svoju unutrašnju stranačku autonomiju. Na ovim principima formirana je u Pljevljima JRZ čiji je nosilac bio Bogdan R. Nenadić — kandidat prava. Pažljivom analizom zvanične kandidatske liste ove stranke za izbore 22. JRZ su pristupili i nekadašnji članovi drugih stranaka, kao: Karahmetović Abdulah JMO , Šmigović Šerif i Abdićević Šerif iz Demokratske stranke i dr. Ova stranka imala je svoje glavno uporište među muslimanima, koji su opet baš zahvaljujući njoj uspijevali da održe i zadrže svoje privilegovane položaje, posebno u oblasti zanatstva i trgovine. Kako su se i zašto muslimani našli u ovoj stranci jasno je, ali šta se sa njima događalo kasnije najbolje se vidi iz pisma koje je Abdulah Karahmetović uputio lično dr Milanu Stojadinoviću Arhiv Jugoslavije. Možda je ovo pismo i dokument i za niz drugih stvari kojima se u političkom životu, a za ostvarenje svojih ciljeva, služio Milan Stojadinović. Iznenađen i iznevjeren svim onim što se u Pljevljima događalo oko izbora, Abdulah Karahmetović tadašnji predsednik Vakufsko-mearivskog povereništva u Pljevljima 19. Upoznali smo se, Vi kao ministar, a ja kao predsednik Vakufskog meariskog povereništva u Pljevljima, oba pripadnici Jugoslovenske radikalne zajednice. Na Vaše pitanje, zašto semoja grupa pripadnika JRZ ne izmiri sa drugom grupom koju tobož predstavljaju: Šefkija Selmanović, Tufik Tairbegović i Dimitrije Milićević u Plevljima, rekao sam Vam: a da oni nikoga nemaju u narodu, b da su to ljudi iz bivše i sadašnje udružene opozicije, delegirani u JRZ kao trojanski konj da preko nje brane i štite pojedine vođe i ideologe udružene opozicije u ovom srezu … U daljem tekstu Abdulah Karahmetović je začuđen da Stojadinović ljude odane i zaslužne za uspjeh JRZ u pljevaljskom srezu smjenjuje i premješta, a da na njihova mjesta dovodi ljude iz opozicije: — Pred izbore ja i moji prijatelji imali smo kao prijatelji dr. Stojadinovića 11 opština, a svega jednu udružena opozicija. Na opštinskim izborima dobili smo 7 opština, a 4 je dobila udružena opozicija, a svega u jednoj predsednik je pristalica ove grupe dok je cio odbor pristalica udružene opozicije. Ovo se ima pripisati isključivo Šefkiji i pomenutoj trojici koji su upotrebili policiju kao bajagi za svoj račun, a ispalo je za račun opozicije … Taj Šefkija koji je javno agitovao za udr. Stojadinovića, a koliko za udruženu opoziciju … Taj isti Šefkija Selmanović uspio je da sa gore imenovanom trojicom: a smeni našeg prijatelja banskog većnika industijalca Ibra Mekića i da na njegovo mesto postave Šefkiju Selmanovića — koji je do tad bio sluga kod Nika Rabrenovića, trgovca. Vujisića, koji je sav legao prilikom opštinskih izbora da JRZ dobije što više opština. Moji prijatelji to su otrpeli i održali. Uz to premjestili su i g. Usa Maglajliju — policijskog pisara odanog člana JRZ, pa Iliju Batrićevića — referenta školskog koji je stvorio Jugoslovensku rad. I završavajući svoje pismo dr. Karahmetović piše: — Ja mojim biračima muslimanima niti umijem niti znam objas- niti ovu politiku g. Stojadinovića, jer sada s pravom ti ljudi pitaju, zašto su glasali za listu g. Stojadinovića, a protiv liste udružene opozicije kada on sada dopušta da se progone naši ljudi po zahtjevu udružene opozicije kao i da se zadržava i predaje svu vlast u ruke ljudi iz udružene opozicije … Ovakvo vođenje politike u narodu ni ja ni moji prijatelji Muslimani u Sandžaku ne razumijemo, sem ako hoće da se bacimo u zagrljaj Ferata Dragog, Asana Repca, Behmena i Spahe koji sačinjavaju jedan front na terenu, a kako ih Vi u Beogradu delite, to za mene nije važno. A ako ste to hteli, onda mi je to trebalo kazati, da se mi između sebe ne svađamo i ne gonimo i da ne TROŠIMO SVOJE PARE UZALUD OKO IZBORA podvukao V. B i ugleda dr. Na isti način kako to i danas čine neke stranke i njihovi lideri. Neko bolje radno mjesto, unapređenje, malo sitniša ili kakvog ćara, plus pretnje i ucjene, bila bi gotovo neizmenjena formula u borbi za vlast sve do današnjih dana. Stojadinović će izgleda a prema mojim saznanjima i dokumentima , uvažiti dosta toga iz pisma g. Karahmetovića i vrlo brzo posle završenih izbora polako vratiti svoje ljude na stara mjesta: Milovana P. Vujisića oca poznatog glumca Pavla Vujisića — prim V. B za načelnika, Iliju Batrićevića, Ibra Mekića i sl. Kako se bližila 1941. Naredbe U pljevaljskom kraju jak uticaj među seoskim stanovništvom imala je Zemljoradnička stranka jedno vrijeme njen kandidat na izborima za srez pljevaljski je bio advokat Radule Jauković koja je i u opozicionom bloku bila jedna od vodećih stranaka njen lider bio je Jovan Jovanović — Pižon. PREGLED IZBORNIH REZULTATA U PLJEVLJIMA 1923 — 1938 nezvanični podaci 18. Za okrug Pljevlja — Prijepolje — B. Polje — Berane za srez pljevaljski 1. VOJISLAV NENADIĆ………………………… 3687 2. VOJISLAV VOJO NENADIĆ Lista B. RADULE JAUKOVIĆ Lista Vl. Mačeka … 943 4. PERIŠA CAKOVIĆ Lista D. Ljotića … 11 5. JEFTO RADOVIĆ Lista B. MILE PERUNIČIĆ……………………………… 1865 udr. Pregled rezultata izbora za Ustavotvornu Skupštinu od 28. Članska karta Demokratske stranke Ljube M. Vizit karta Mihaila Dragaševića — narodnog poslanika 5. Kandidatska lista za izborni srez pljevaljski za okrug prijepoljski, pljevaljski, bjelopoljski, beranski, za izbor narodnih poslanika od 18. Propagandni letak Demokratskog kandidata M. Dragaševića za izbore od 11. Plakat Programa dolaska predsednika vlade dr Milana Stojadinovića u Pljevlja 22. Pregled izbornih rezultata stranaka na izborima 1920, 1923, 1925, i 1927. Pregled izabranih narodnih poslanika za skupštinu 5. Zvanična kandidatska lista Jugoslovenske radikalne zajednice JRZ za izbor opštinskog odbora varoši Pljevlja 12. Fotokopija pisma Abdulaha Karahmetovića Milanu Stojadi- noviću od 19. Narodni poslanici iz pljevaljskog kraja u Skupštini Jugosla- vije fotografija 14. Izborni plakat Udružene opozicije iz 1938. Predizborni plakat — Poziv — za skup pristaša Jugoslovenske nacionalne stranke JNS Petra Živkovića — Pljevlja iz 1931. Pregled izbornih rezultata u pljevaljskom kraju od 1923 — 1938. Lica kojima su izrečene administrativne kazne: Bajrović Šećera Kasim, Delibašić Draga Jovan, Đaković Vuka Milorad, Dosković Jovana Radojko, Dujović Radoja Đorđe, Dujović Obrada Marko, Golubović Krsta Marko, Golubović Obrada Milojica, Golubović Novaka Vukota, Janjušević Save Miloš, Jestrović Joša Ratomir, Karadžić Radoja Ljubomir, Karović Miloša Jovan, Koćalo Sredoja Gruban, Kovačević Velesa Dragiša, Kovačević Save Novak, Leković Bogdana Vojislav, Mahmutović Omera Smail, Marković Obrena Radoje, Martinović Ilije Margita, Matović Nikole Milovan, Milikić Ristana Mirko Minić Pavla Radomir, Mitrović Dušana Uglješa, Mrdak Nikole Radomir, Mršović Milića Dušan, Nenadić Novice Slobodan, Obrenić Obrada Đile, Pejović Milovana Dušan, Čabarkapa Ivana Milorad, Golubović Pera Radomir, Mršović Milovana Mileta. Peković Đoka Blagota, Peruničić Miloša Vladeta, Peruničić Trivuna Đorđije, Petrović Vuka Radojica, Pobrić Duraka Edhem, Savković Tanaska Milivoje, Spasojević Petka Rajko, Starčević Save Momir, Strujić Aga Rizah, Strujić Ibrahima Sinan, Tabaković Ibra Šemso. Tanjević Branka Vladimir, Terzić Vojina Dušan, Vlahovljak Hasana Ramiz, Vučković Prokopija Kina, Vuković Tome Dragiša, Zarubica Mila Boško, Zečević Gavra Angelina, Ćirović Ristana Boško, Ćirović Arsenija Dušan, Ćirović Ristana Milinko, Ćirović Ristana Miloš, Nikolić Savo, Mitrović Nikola, Đoković Obrad, Knežveić Momčilo, Malović Spasoje i Golubović Mrdelja. Članovi pljevaljskog sokolskog društva na snimku Sava J. Starešinstvo ili sokolsku upravu činili su uglavnom izuzetno kreativni i obrazovani ljudi, mladići i devojke tj. Tehnički kadar na početku rada društva bio je obično uziman iz garnizona 48. Društvo se finansiralo najviše od članstva, prihoda sa svojih priredbi-akademija i pomoći darodavaca kao što je bio već pomenuti Pljevljak-patrijarh Varnava, Lazar Bajić, jedan od prvih Pljevljaka koji je sokolstvo upoznao na školovanju i kasnije na službovanju u Zagrebu, Lazar Šećerović i dr. Društvo su činili, kao što je to sokolskom organizacijom i predviđeno: — muški članovi — sokoli stariji od 20 godina — ženski članovi — sokolice — naraštaj — muški i ženski od 15-20 godina — podmladak — deca od navršene 7-15. Društvo je imalo i svoje čete od koje su najaktivnije i najbolje bile one na Ilinom brdu, Potpeću i Zabrđu. Na svojim Akademijama i Javnim časovima, sokoli su prezentirali javnosti svoja umeća iz oblasti fizičke, ali i drugih vidova kulture. Veliki broj porodica, nekadašnjih članova ovog društva sačuvao je ipak ogroman broj fotografija i drugih dokumenata koji nam mogu verno dočarati gotovo sve aktivnosti i rad ovog društva. Od svog osnivanja 1924. Ostalo je dokumentovano i učešće pljevaljskog sokolskog društva na sveslovenskim sletovima u Pragu — 1932. Sokolski pokret bio je jedan čitav vek luča slovenstva i veliki bastion humanosti, tolerancije, međusobnog uvažavanja i očuvanja svih evropskih, civilizacijskih tekovina. Velika slovenska vojska bez oružja, sa simbolom najponosnije i najhrabrije ptice našeg neba, nestala je na žalost poslije Drugog svetskog rata i u Evropi i u Americi Američki soko. Pokušaj obnove ove organizacije i sletskih manifestacija krajem devedesetih godina prošlog veka još uvek je u fazi obnove i straha od onih koji vladaju danas svetom u kome ne postoje gotovo nikakva ozbiljna civilazacijska društva ili organizacije, osim vojnih saveza i paktova. KO SU BILI PLJEVALJSKI SOKOLI? O pljevaljskom sokolstvu, njegovim članovima i aktivnostima, napisano je onoliko koliko je autor mogao pronaći dokumenata i koliko je imao istraživačkog dara i umeća u svemu tome. Treba imati u vidu da pisac ovog skromnog rada o slovenskom pokretu dr Miroslava Tirša, koji je za celokupno slovensko stablo odigrao izuzetno značajnu ulogu u borbi protiv germanizacije i asimilacije, od 1862. Nestala je i čuvena sokolska zastava posebno znamenje i simbol sokola , koju su pred rat najverovatnije ukrali i uništili komunistički aktivisti. Oni su po zadatku partije, a zbog zabrane rada svoje organizacije, bili u velikom broju ubacivani u sokolska društva, sa namerom vrbovanja članstva i propagande. Znači Srbi i muslimani, kao i Slovenci i Hrvati i dr. Izuzetno mesto u radu pljevaljskog sokolskog društva, zauzimaju: prota Savo T. Vukojičić, starešina društva od 1929-1932. Petrović, Muhamed Hadžismailović — direkor muslimaske kreditne banke Foča — filijala Pljevlja, Brane Ilić, koji je dugo godina obavljao funkciju načelnika i sekretara društva, Ilija Stanić — advokat, Ilija Batrićević — učitelj, Ristan Pavlović — učitelj, Ilija Preradović — učitelj, Niko Popović — geometar, Milutin Borisavljević, LJubo Aritonović, Trifun Novaković, Vojo Janjušević, Gorda Bajić, Momčilo Jestrović, Jovan Stamenić, Dragiša Rosić, Milanko Aranutović, Josif Mirković, Vojo Stevović, Mišo Golović, Dobrilo Dragašević, Momčilo Gomilanović, Vuko Lacman, Mišo Radović, Velimir Jakić, Danilo Knežević, Savo J. Pisac ovih redova ostavlja još mnogo toga nenapisanog o pljevaljskim sokolima, za dalja istraživanja. Ostaje da odgonetnemo ko su bili osnivači društva 1924. Inače, starešina pljevaljskih sokola od 1928- 1931. Ovo je period kada društvo gotovo u celosti osvajaju komunistički aktivisti i SKOJ-evci kojima je ovo bilo dobro mesto za propagandu i vrbovanje članstva. U tom periodu, baš takve strukture članstva, društvo gubi na svojoj popularnosti. Direktor gimnazije, Vladislav Nešković zabranjuje zbog toga učenicima da se uključuju u sokolsko društvo, zbog čega ga prijavljuju nadležnim vlastima i sokolskoj župi Užice, pa će to najverovatnije biti uzrok i njegovog odlaska iz Pljevalja. I u materijalnom pogledu sokolsko društvo je u sve težoj situaciji, što se vidi i iz pisma upućenog 3. Pljevaljsko sokolsko društvo kao ustalom i sva druga raspolagalo je dosta dobrom bibliotekom, koju su pomagali svi članovi, građani, a i nadležna ministarstva. Tako je na molbu sokoslskog društva i njegovog tadašnjeg starešine g. Pavla Pavlovića, Ministarstvo prosvete poklonilo društvu u 1935. Pažljiviji, a možda i bolji poznavaoci Pljevalja i Pljevljaka tog vremena, pronaći će na fotografijama i mnoge druge članove ovog društva, koje pisac ovih redova nije identifikovao, posebno one iz muslimanskih porodica: Lagundžija, Šabanić, Šulović, Abdićević, Nuhanović, Pelidija, Kečević. Šućrija Muzurović je od 1932. Dalagija — krojač, Alija Avdić — pekar, Omer Šahimpašić — krojač, Hajro Avdić, Šućro Pajević i dr. Šefkija Pojatić će posle Drugog svetskog rata, kako je i sam govorio, najviše zahvaljujući iskustvu i znanjima koje je stekao u sokolima, biti jedan od vodećih kreatora i scenografa sletova koji su se održavali svakog 25. Zbog posebnog položaja koji je u to vreme u javnom životu imala muslimanska žena, nje nije bilo u ovom kao ni u drugim društvima. Reljić Zečević , Nata Lisičić i posebno Mila N. Rabrenović, koja je bila idealan spoj takmičarskog talenta i devojačkog šarma. Pričalo se u to vreme, da kada pljevaljski sokoli dođu na takmičenje u neki od gradova užičke župe, prvo što bi ih domaćini i drugi takmičari pitali bilo je: — Da li je Mila došla? Kada bi čuli potvrdan odgovor samo bi konstatovali: — E, nema za nas prvih mesta. Iz ovog kratkog pregleda članstva pljevaljskog sokolskog društva, koje je prema podacima iz 1930. Ostale su neuništive i za sva vremena neprevaziđene sokolske poruke, koje su najbolje ocrtavale duh i smisao ove organizacije: Ustaj! UČEŠĆE PLJEVALJSKIH SOKOLA NA SLETOVIMA POKRAJINSKI SLETOVI 1. JUGOSLOVENSKI SVESOKOLSKI SLETOVI 1. Verovatno da su pljevaljski sokoli učestvovali od 1924-1941. Autor je naveo samo ona takmičenja za koja poseduje dokumentaciju ili fotografije. Dalja istraživanja će sigurno to i potvrditi. SOKOLSKA HIMNA Poleti sivi sokole, poleti snagom svom, sa vrha naše Avale, nad Jugoslavijom. Jedinstvu, bratstvu, ljubavi, sokole, vodi nas. Zabeleženo, zahvaljujući sećanju Milenka-Miša Aritonovića, nekadašnjeg sokola, 5.
Praktična žena - Saveti nutricioniste i predlog brzog i zdravog obroka
Skup muslimanskih Smail-beg Hasanbegović, Dizdarevići, Kozići, Rapovići i drugi i srpskih prvaka u Šahovićima, sedištu donjokolašinske kaze, nije dao nikakve rezultate. Pljevlja su bila, u svakom pogledu, na velikom udaru zbog vojničkih operacija. Planirao je da se sa Hercegovcima sretne na Tari kod Pljevalja, a sa Crnogorcima na Tari kod Kolašina. Prema popisu haračkih glava iz 1819. Ustanak Luke Vukalovića u Hercegovini 1862. On je bio taj koji bi odlazio na mesto gde su mnoga lica streljana i saopštavao im smrtnu presudu naređujući posle toga da. Vodeći čovek ovog tajnog nacionalnog pokreta bio je Ilija Garašanin, koji je još od 1845. Mnogi su strijeljani na licu mjesta i zakopani u školskom dvorištu, kaže Anka. U izveštaju vladi o stanju prema Bosni i Hercegovini sredinom oktobra 1875.
[Najbolji francuski filmovi|Nocne dame zagreb|Aplikacija za virtualnu stvarnost omogućuje upoznavanje drugih]
Post je objavljen 27.12.2018. u 23:22 sati.