Net.hr
Puštena je da se brani sa slobode, a sudiće joj se za nasilan i bludni seksualni čin, kao i zlostavljanje životinja. Naime, ovoga su divljeg psa na australski kontinent doveli Aboriđini prije otprilike 3500 godina. Klima, reljef i tlo utjecali su na zonalne i ekološke varijacije australske vegetacije pa tako i na životinjski svijet.
Dijazova je rekla da je sada sama i srećna. Za vrijeme parenja pÄŤela, muĹľjakov penis unutar Ĺľenke eksplodira, a on umre. Dingo je poznat po tome što ne voli vodu, ne laje, a ponekad zavija. Na unutrašnjem dijelu zadnjih nogu mužjak čudnovatog kljunaša ima jednu kandžu dugačku oko 15 mm koja je povezana s otrovnom žlijezdom.
Kameron Dijaz: Volim životinjski seks - Baš kao u tinejdžerskim danima. Osim ljudi, bonobi su jedine Ĺľivotinje koje upraĹľnjavaju oralni seks, ljube se jezicima i zajedno masturbiraju i to doslovno svako sa svakim bez obzira na spol.
Klima, reljef i tlo utjecali su na zonalne i ekološke varijacije australske vegetacije pa tako i na životinjski svijet. Životinje Australije ne mogu se usporediti s nijednima drugima na svijetu, a čak i ptičji svijet, koji je relativno mobilniji, znatno se razlikuje od ostalih. U vrijeme najznačajnije evolucije sisavaca, Australija je bila dovoljno udaljena od ostalih prostora što je uzrokovalo posebnu i različitu evoluciju njenih vrsta. Sisavci Australije su vrlo neobični, za razliku od ptica, reptila, vodozemaca, riba i beskralježnjaka koji se toliko ne razlikuju od onih na ostalim kontinentima. Dok na drugim kontinentima dominiraju sisavci koji nose mlade u posteljici maternice, u Australiji su oni ograničeni na oko 100 vrsta šišmiša, štakora i miševa, a dominiraju relativno primitivni tobolčari koji rađaju nedovoljno razvijene mlade gotovo embrije koji se potom dalje razvijaju u tobolcu. Stoga što nemaju posteljicu tobolčari svoje mlade ne mogu dugo nositi u utrobi. Smatra se da u Australiji živi između 200,000 i 300,000 životinjskih vrsta. Trenutno je poznato svega oko 100,000 vrsta, od čega 244 vrste sisavaca više od 120 vrsta tobolčara , 720 vrsta ptica od toga ih se 570 gnijezdi u Australiji, a više od 320 su endemi , preko 500 vrsta reptila od čega 450 vrsta guštera , 122 vrste žaba, 180 vrsta slatkovodne ribe i 2 vrste sisavaca koji legu jaja ehidna ili kratkonosi kljunasti ježak i platypus ili čudnovati kljunaš. Od dolaska Europljana izumrlo je 19 vrsta sisavaca, uključujući poznatog tasmanskog tigra, 7 vrsta ptica, a mnoge su ugrožene. Dozvoljen je komercijalni lov samo nekoliko vrsta autohtonih životinja od kojih je najpoznatiji klokan čija godišnja kvota ulova iznosi 2 mil. Značajno je napomenuti da su čak 95 % sisavaca, 70 % ptica, 88 % reptila i 94 % žaba australski endemi, tj. Sve do dolaska Europljana u Australiji nije bilo kopitara, no neke su značajne vrste tada uvezene. Alohtone — uvezene vrste životinja Deve U Australiju su dovezene iz Afganistana. Služile su za istraživanje unutrašnjosti kontinenta i za prijevoz tereta preko suhih pustinja i polupustinja. Nakon uvođenja motornih vozila i razvoja željezničkog prometa izgubile su prvobitnu važnost zbog čega su ih uglavnom oslobodili pa se jedino u Australiji još uvijek mogu naći divlje deve. S razvojem turizma deve su, posebice u unutrašnjosti Australije, opet dobile na važnosti. Cane toad — vrsta žabe krastače Ova je žaba donesena na australsko kopno 1935. Netom prije njezinog dovođenja znanstvenici su upozoravali na ovu vrstu prvenstveno stoga što ona nema prirodnih neprijatelja u Australiji, a živi više od 20 godina. Ženka ove žabe može izleći i preko 40,000 jajašaca dok autohtone žabe legu oko 1,000 jajašaca, a većina punoglavaca autohtonih žaba ne može živjeti u istoj vodi s otrovnim punoglavcima ove vrste. Ova žaba otrov nosi u dvije vrećice na leđima, a toliko je otrovna da čak i stoka, ukoliko ju samo prožvače, odmah ugiba. Zbog brzog razmnožavanja i zato što jedu sve što im stane u usta, ove žabe uništavaju mikrofaunu tla, a ubrzo se pokazalo da nisu puno pomogle kod suzbijanja štetnika na šećernoj trsci, što je i bio razlog njihova uvoza u Australiju. Thomas Austin je iz Engleske dovezao 24 zeca i pustio ih u državi Viktoriji isključivo za potrebe lova. Danas, prema službenim procjenama, u Australiji živi preko 200 milijuna zečeva. Zečevi su značajno narušili izvorni okoliš i najveći su štetnici na farmama zbog čega je ubrzo nakon njihova dolaska u Australiji započelo i uvođenje različitih mjera kojima se nastojalo smanjiti zečju populaciju. Jedna od ranijih metoda borbe protiv zečeva bilo je upuhivanje ugljičnog monoksida u zečje rupe koje su potom zatvarane, što je kasnije zabranjeno. Vodeni bivol Uvezen je 1820—ih godina iz Indonezije i to isključivo radi mesa. Kao i ostale alohtone vrste, i vodeni je bivol negativno utjecao na okoliš sjeverne Australije gdje je ugrozio autohtonu floru. Danas su bivoli ipak stavljeni pod kontrolu i njima se uspješno gospodari. Dingo Premda je dingo jedan od simbola Australije, ipak se ne radi o autohtonoj australskoj životinjskoj vrsti. Naime, ovoga su divljeg psa na australski kontinent doveli Aboriđini prije otprilike 3500 godina. Dingo je inače azijski divlji pas koji obično živi sam ili u malim grupama. Jede gotovo sve što nađe u prirodi, od klokana i valabija do štakora, miševa, žaba, guštera, pa čak i voća. Ovi divlji psi nisu velika prijetnja okolišu, ali nisu omiljeni među farmerima jer rade velike štete na usjevima. Dingo je poznat po tome što ne voli vodu, ne laje, a ponekad zavija. U Australiji postoji tzv. «dog fence», ograda koja se pruža od Velikog australskog zaljeva na jugu do obala Tihog oceana u Queenslandu. Dugačka je oko 5400 km 2,5 puta duža od Kineskog zida , a služi za obranu stada ovaca od predatora, posebno od dinga. Duž ove ograde nalaze se brojne zamke, a osim njih ovuda se često kreću i lovci na divlje pse koji zarađuju 10 australskih dolara po jednoj koži dinga. Autohtone životinje Australija je poznata po velikom broju različitih vrsta tobolčara od kojih su najpopularniji i najveći klokani. Kako se ipak radi o velikom broju životinja u ovom su članku navedene samo neke od najpoznatijih vrsta tobolčara te dvije vrste sisavaca koji legu jaja. Klokani Mužjak klokana u Australiji se još naziva buck, boomer ili jack, za ženku su uobičajeni nazivi flyer, doe, roo ili jill, dok se mladunci klokana, ali i nekih drugih vrsta tobolčara često nazivaju joey. Ime klokana koje se na engleskom piše «kangaroo», dolazi iz aboriđinskog jezika, a znači «ne razumijem». Naime, kad su Europljani stigli u Australiju i vidjeli ovu neobičnu životinju pitali su Aboriđine kako se ona zove. Kako Aboriđini nisu razumjeli što ih Europljani pitaju to su im i rekli na njihovom jeziku, a Europljani su shvatili da je «kangaroo» ime životinje, što se održalo do danas. Postoji čak 47 različitih sličnih vrsta tobolčara čiji naziv na engleskom završava na —roo kangarro, wallaroo i sl. Klokani žive od 6 do 20 godina, piju malo vode jer većinu dobivaju iz biljaka kojima se hranem tako da bez vode mogu preživjeti mjesecima. Hrane se pretežno predvečer i noću, a danju se odmaraju u hladu. Postoje 3 glavne vrste klokana: Crveni klokan najveći klokan i najveći tobolčar Australije , Istočni sivi klokan i Zapadni sivi klokan. Valabi Izgledom je sličan klokanu, ali znatno manji. Ima ih preko 20 vrsta, a način života, hranjenja i reprodukcije kod valabija je vrlo sličan kao i kod klokana. Maksimalna visina im je oko 85 cm,a težina oko 17 kg. Valaru Wallaroo Ovaj je tobolčar manji od crvenog ili sivog klokana, a veći od valabija. Živi u istočnoj Australiji, od Viktorije do Queenslanda. Sličan je klokanu, izvrsno prilagođen popupustinjskim klimatskim uvjetima, a dijeli se na dvije glavne podvrste: istočni i zapadni valaru zapadni se još naziva euro. Koala Živi na stablima određenih vrsta eukaliptusa, a sa drveća silazi samo onda kad se premješta s jednog na drugo. Kako spava oko 18 sati dnevno, koala prespava najveći dio dana, a aktivna je pretežno noću. Hrani se samo određenim vrstama eukaliptusa koje rastu u istočnom dijelu Australije. Ime koala dolazi iz jezika Aboriđina i znači «ne pije». Koale gotovo nikad ne piju vodu jer najveći dio tekućine dobiju iz lišća kojim se hrane. Australski numbat Ovaj crvenkasto-smeđi tobolčar s bijelim prugama velik je između 35 i 45 cm. Živi samo na uskom području oko 170 km JI od Pertha u Zapadnoj Australiji, a hrani se gotovo isključivo mravima, posebno termitima. Bilby Maleni tobolčar koji živi u sušim područjima Australije gdje prevladava spinifex vegetacija. Hrani se uglavnom insektima, korjenjem i sjemenkama. Bilby je aktivan noću, a kao i klokan, danju se uglavnom odmara skriven od jakog sunca. Točkastorepi kvol i točkasti kuskus Točkastorepi kvol i točkasti kuskus su maleni tobolčari vrlo sličnih karakteristika, aktivni uglavnom noću. Kvol živi pretežno na Tasmaniji, a može se naći i u istočnoj Australiji, dok je kuskus rasprostranjen u Novoj Gvineji i samo na vrhu rta York u Australiji. Sisavci koji legu jaja Čudnovati kljunaš platypus Živi u istočnoj Australiji i na Tasmaniji, na obalama rijeka i slatkovodnih jezera. Najaktivniji je nešto prije izlaska sunca. Ova životinja izvrsno pliva i roni, a u vodi provodi preko 12 sati dnevno. Tijelo mu je dugačko oko 30 do 45 cm, rep mu je plosnat, a ima kljun koji podsjeća na kljun patke. Na unutrašnjem dijelu zadnjih nogu mužjak čudnovatog kljunaša ima jednu kandžu dugačku oko 15 mm koja je povezana s otrovnom žlijezdom. Otrov koji ona proizvodi dovoljno je jak da ubije psa, a kod ljudi izaziva snažne bolove. Ova se životinja hrani vodenim kukcima, račićima i crvima koje pronalazi u riječnom mulju. Echidna ili ktatkonosi kljunasti ježak Kratkonosi ježak uglavnom je aktivan noću. Ima dugačak kljun i tanki jezik s kojim lovi mrave, uglavnom termite, tako da živi u svim prostorima Australije gdje žive i životinje kojima se hrani. Nije toliko specifičan po svome izgledu, koliko po tome što je uz čudnovatog kljunaša ovo jedini australski sisavac koji leže jaja.