Dokončanje Zapada II.dio (I. dio u smjeru vremena)
Unatrag kroz vrijeme ka Zapadu. Neki vidici otvaraju se na Sjever preko Bednje pa do Ravne gore. Tu negjde dolje je dakle bednjanski kraj, onaj u kojem govore neobičnim dijalektom koji nitko osim njih ne razumije. A taj bednjanski dijalekt jest de facto i zaključno jedini pravi i izvorni ostatak primordijalnog hrvatskog jezika, nezatrovan ideološkim primjesama gajevštine i štokavštine i ostalih điđa-miđa :-PPP No nećemo sad o politici i teorijama zavjera jer bi nas to moglo odvesti predaleko odakle će nam onda biti preteško vratiti se ;-))
Tu na bezimenom vrhu prevaljeni je geodetski stupić. Znam da dalje na zapadu ima isto takav na vrhu Veliko Kalce, najvišem vrhu Zapadne Ivanščice, a taj je bilo još 2008. godine u uspravnom stanju. Na taj način valjda je razgraničen Ćukovski teritorij od Ćukovskoga. Ručak dvije naranče, konzerva sardine s povrćem, čaj od divlje jabuke iz termosice, malo kruha.
vrh na lijevoj strani slike je spomenuto Veliko Kalce.
Livada Starčevina, najzapadnija i najmisterioznija od livada Zapadne Ivanščice, no nije puno ostalo od nje, danas je to prorašten proplanak koji će za nekih 15-20 godina biti nerazlučljiv od okolne šume.
Onaj strmi brijeg u pozadini su Košenine. Srna na putu je bila tamo iza Košenina. Ili točnije rečeno bit će tamo.
Ovdje stojim sad prvi put nakon 2001. godine... kako to uopće pojmiti?
Dok sam tako malo vrludao kroz gustiš pokušavajući se prisjetiti tih davnih dana dolje iz sjeverne lepoglavske nizine neprestano se pojačavalo štropotanje helikoptera. Pojačavalo se sve više jekom od strmih padina Košenina. I onda je napokon prostrujao bučni veliki helikopter preko planine prema jugu. Zasigurno traže odbjeglog robijaša, pomislio sam logičnim slijedom misli... a tako je i bilo...
... uskoro sam ga i sreo. Mrzovoljan neki čovječuljak, ponešto egzaltiran, ali me je zaintrigirao nekim temama. Veli da nepravedno je osuđen na život u svijetu, kazna je doživotna i što sad mu preostaje?
Rekoh, stari moj, ti nemaš što izgubiti, bježi i neka ti je sa srećom. Još sam mu dao dvije divlje jabuke za put. Neobičan susret nakon kojega sam ostao zamišljen pa i zericu grintav tijekom ostatka šetnje Zapadom. A to je ono baš što su "neki", (ne imenujmo), bili dobro primijetili u komentarima pod nastavkom Prvim/Drugim, (zavisi kako se već gleda, s koje strane se ide)
Ali zato u trenutcima prije toga sve je bilo (možda) opuštenije,
recimo našao sam najveću koncentraciju divljih jabuka ikada! Ovaj dio planine obiluje divljim jabukama i to je velika stvar. One su inače rijetkost.
"Najdivljije" su ove sitne žute jabučice (baš od takvih je i čaj koji nosim u termosici). Također postoje i krupnije crvenkaste s prugama, izgledom slične sorti "bobovac" ali su sitnije i sasvim divljeg okusa.
Ne vidi se sad bogznašto ali to su ove! Njih sam otresao štapom i hvatao ih drugom rukom. Puno sam ih spremio u ruksak, a kako smo vidjeli dvije sam kasnije udijelio poštenom lopovu.
Prolazim pored nekih neočekivanih kukuruzišta, lovci iako ih često kritiziram zaista su veliki entuzijasti kad su u ovako zabačenom dijelu planine potrudili se napraviti kukuruzište. Treba se ugledati na svaki entuzijazam iako se s konkretnom motivacijom iza njega možda nećemo uvijek složiti.
A ovo su Žrvice, po ničemu značajan vršić (vršuljak?) Ali meni će ostati u pamćenju jer sam ga osvojio sljedeći "stazu" po gps-u po takvoj strmini da sam se na trenutke osjećao kao Jon Krakauer kad je penjao na Vražji palac :-D
I ostalo je onda samo prema jutru toga dana:
Uvijek nešto ima još dalje na Zapadu- Strahinščica i njezina "piramida" zvana Šekolje, koju je prvi opazio svojevremeno @VladKrvoglad (pozdrav njemu na zimskim praznicima!)
Sve što smo do sad vidjeli poslije se događalo s one strane ovih brega (ova rečenica ispravna je kronološki)
Linija dana se ocrtava
Dok je u sjeni još smrznuto
Na kraju dođe se na početak, praskozorje, dolje u nizini ljudi već titraju, trzaju potkurjeni svojim famoznim svetokultovskim i svetodogmatskim "potrebama" i "nužnostima", svjetlucaju i kljucaju... fluktuiraju- kuhaju od zarana jutra komp(l)ot od nenaravnih sastojaka, kojeg bljutav okus će uvečer malo nešto kuditi, da bi do sljedećeg jutra zaboravili i s neumanjenom vjernošću prokušanoj recepturi prionuli nanovo.
Zaista sam sretan što barem toga jutra mogao okrenuti svoj pogled i usmjeriti korak na drugu stranu, kušati nešto svježe tj. nereciklirano, nefiltrirano. To i jest "okus" hodočašća.
Kako god bila je to posljednja u nizu tzv. pripremnih megašetnji. Tko se sjeća "megašetnje" su bile niz intenzivnih hodnji po gori Ivanščici koje sam počeo još lanjskog ljeta
kao pripreme za Camino, a finalna megašetnja trebala je biti tzv. Lost in the Wild. Stjecajem okolnosti Camino sam otšetao, a da Lost in the Wild nisam!
I sad je Lost in the Wild "unaprijeđen" iz statusa "megašetnje" u samostojeći Projekt- Cilj sa svrhom u sebi samom. Project: Lost in the Wild.
Hoće li Project biti zaista završni čin ove groteskno-igrokazne 2018. godine?
Na kraju da parafraziram malo Ch. McCandlessa: ako se ovaj pothvat pokaže fatalnim i više se ne čujemo znajte da mi je bilo drago upoznati vas i pamtim samo lijepe stvari!
