Još jedan prazničan dan prolazi.
Ne osjećam se praznično. Skrivam se u sobi većinu dana. Izašla sam samo da odem u bolnicu do bake.
Ne, ne očajavam. Niti se zatvaram. Samo skupljam snagu.
Odlučila sam ne rasipati se tamo gdje to ne radi neku razliku, što znači da izbjegavam suvišne interakcije i sitne razgovore.
Čuvam se za trenutke koji jesu bitni. Za ljude koje volim.
Svakakve emocije su mi se miješale u srcu zadnjih dana.
Osjećaj tuge, osjećaj krivnje, osjećaj nemoći.
Ostavljam to iza sebe. To je prošlo i tu ne mogu ništa.
Mogu sad učiniti nešto novo i bolje.
Ali za to prvo moram biti u miru sa sobom.
Tiho gradim taj mir. Trenutak po trenutak.
Postoje stvari koje sam mogla odigrati drukčije.
Ali to je tad bila jedina opcija.
Učim. Još uvijek i uvijek ću...
U ovom kratkom Sad...
Osjećam mir. Postajem tišina.
Puštam da prođe i ne žalim.
Post je objavljen 26.12.2018. u 17:47 sati.