Već je Origen u trećem stoljeću rekao da je pravi Božić kad se Bog rađa u duši čovjeka.
Zacijelo se već tada razmišljalo kad uvesti slavlje Božića. Slavlje je uvedeno sredinom četvrtog stoljeća, 354. god. u Rimu.
Jedan je učitelj u 14. stoljeću rekao da se trebaju nekoliko uvjeta ispuniti da se Bog počne rađati u duši.
Živjeti čistoću, odijeljenost od svijeta, napuštanje svih briga (barem u času kad se duša predaje Bogu) i odricanje od samoga sebe.
Izgleda zahtjevno i izgleda na prvi pogled da je Bog strog, ali zapravo on je samo savršeno dobar: jer on hoće da duša raste, da bi mogla mnogo primiti, a On joj mnogo dati.
Ako se ovakvo rađanje Boga u duši dogodi, onda onaj izvanjski Božić neće škoditi duši.
Ako ovog rađanja nema onda naše ja nije napustilo samog sebe i njegov se interes kreće u tjelesnosti, mnoštvu i vremenitosti. Moći duše to zapažaju kroz inteligenciju, pamćenje i volju. Zato nam lako pogled skrene prema sjaju lampica na borovima, ukrašenim ulicama i zgradama. Kad slavimo pravi Božić duša nam ne opaža tek rođenog Boga, jer se Bog rađa u središtu duše, a to je daleko od moćiju duše.
Možemo se ipak radovati jer vjerom opažamo prisutnost tek rođenog Boga. Nikako drugačije nego vjerom.
Dobra volja su vrata za nutarnji dolazak Boga u dušu.
Svim ljudima dobre volje sretan Božić.
PS. Pošao Bog u posjetu Zagorsko- krapinskoj županiji. Sretne na cesti Štefeka i pita ga: "Štefek, kud se ide u Krapinu. -Ne bum ti rekel. - Štefek, kud se ide u Krapinu- Ne bum ti rekel- Štefek, nastavi Bog, ne buš išel vu raj.
Ne buš ni ti išel vu Krapinu.- odvrati Štefek.
Post je objavljen 24.12.2018. u 23:28 sati.