U posljednje vrijeme iz Ministarstva unutarnjih poslova postoji intencija da se Vatrogasnu školu u Zagrebu, Ksaverska cesta 107 izbaci sa sadašnje lokacije na još nepoznato mjesto, gdje sigurno nema uvjeta za rad. Povodom toga, kao bivši načelnik Vatrogasne škole, ravnatelj Učilišta vatrogastva i civilne zaštite, potom ravnatelj Učilišta vatrogastva i zaštite i spašavanja -pomoćnik ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje, osjećam potrebu obznaniti sljedeće:
1951.godine Vatrogasni je savez Hrvatske ondašnje Narodne republike Hrvatske zatražio i dobio dozvolu za gradnju Državne Vatrogasne škole koja je primjereno europskim standardima bila namjenski građena, a svojim je radom, počela 1957.godine, kao jedina Škola u ovom dijelu Europe.
Bilo je ataka da se Škola premjesti sa svoje lokacije i prije. Prvo su htjeli da nas se svrsta kao organizacijsku jedinicu Policijske akademije, čemu smo se žestoko suprotstavili, onda je uslijedio atak na jedino standardno vatrogasno vježbalište u Hrvatskoj, gdje su htjeli usred dvorišta izgraditi garaže za VIP vozila. Raspisao sam se na sve strane, a vrhunac svega bio je kad je ministar Lučin došao u Školu i htio uzeti Školu za svoj ured. Moram biti iskren i reći da smo uložili sve snage da se to ne dogodi. Lučin je već imao napisana rješenja o preseljenju, na drugu lokaciju, bez ikakvih uvjeta. U borbi nam je značajno pomogao i Teodor Fricki, tadašnji predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice. Na koncu je ministar ipak odustao od svog nauma.
Vatrogasna je škola dugi niz godina školovala je pozivne vatrogasce, dobrovoljne vatrogasne strukture, vojsku ondašnje takozvane JNA, kasnije razumije se, i našu Hrvatsku vojsku, posebno časnike i dočasnike, a možemo se pohvaliti i da smo u svom radu osposobili oko 540 pirotehničara za humanitarno razminiranje i to sa bojevim sredstvima, bez ijednog incidenta. Posebna vrijednost Škole je i njeno djelovanje na ispitivanju vatrogasne tehnike. Dosad se ispitalo preko 2000 vatrogasnih vozila i stabilnih sustava za dojavu i gašenje požara te ispitalo i servisiralo više od 300 000 aparata za početno gašenje požara. Naravno da su se ti poslovi naplaćivali u korist državnog proračuna, po cijenama koje su propisivali ministri unutarnjih poslova. Povrh toga Škola je vještačila ispravnost preko 200 vatrogasnih aparata, koji su se u uporabi pokazali neispravnim. Sad se sve to navodno želi ukinuti. Samo budale ili zločesti žele tim postupkom narušiti dio nacionalne sigurnosti. Bilo bi to slično kao da se dopusti privatna policija ili da se istraživanje uzroka požara povjeri privatnicima. Nastao bi pravi nekontrolirani kaos. Rekli bi naši dalmatinci,“ bidno“. Pored navedenog Škola je po takozvanom protupožarnom minimumu obrazovala brojne osobe, poduzeća i ustanove. Jedna od aktivnosti Škole je i obrazovanje članova civilne zaštite i zašite stanovništva.
Nije za ne istaknuti da smo u jednom vremenu bili jedina srednja škola u Hrvatskoj, koja je imala udžbenike za, doslovno sve nastavne predmete. Literaturu su napisali naši inženjeri – specijalisti, a cijeli je projekt financiralo Ministarstvo unutarnjih poslova. Primjerci te literature nalaze se u Americi i nekim europskim prijestolnicama, te Crnoj Gori i drugdje.
Godine 1993. kao predstavnik Hrvatske države nazoćio sam informacijskom seminaru civilne zaštite i zaštite stanovništva za predstavnike južnoeuropskih država. U Školi zaštite od požara i katastrofa u Heyrotsbergu i Saveznoj školi za katastrofe u Bad Neuenahr-Ahreweileru, pri čemu sam imao prigodu razgovarati sa predsjednikom civilne zaštite Njemačke, gospodinom Dusehom i doznao da je civilna zaštita samo 10% ukupne zaštite u Republici Njemačkoj, sa tendencijom opadanja. Suradnja sa njemačkim vatrogascima posebno Okruga Offenbach, uključujući i gospodina Ackermana, vatrogasnog čelnika njemačke zemlje Hessen, a donedavno i čelnika svjetske vatrogasne organizacije CTIF, datira još iz 1986.god u pripremama i provedbi Univerzijade.
U Njemačkoj pored vatrogasaca postoji i tehnička služba, naziva THW , za veće intervencije u Njemačkoj i inozemstvu. Mišljenje je njihovih vatrogasaca da bi te plave aute, bagere, kamione, dizalice i pontonske mostove trebalo obojiti u crveno i staviti pod njihovu jurisdikciju. S toga mi ideja da se u Školi formira Uprava civilne zaštite čini totalno promašenom. To se u povijesti vatrogastva nikad nije dogodilo, a čvrsto vjerujem da i neće.
O radu Vatrogasne škole pozitivno su se očitovali u SAD-u(stručnjaci sveučilišta u Teksasu), čelnici Engleskog vatrogastva, Austrijskog i Francuskog… i dakako ondašnji predsjednik CTIF-a, Ralf Ackerman, s kojim smo uspostavili ne samo službene već i osobne prijateljske odnose.
Od većih uspjeha možemo istaknuti reformu školskog programa (1998.g), gdje smo sa 85% teorije i 15% prakse prešli na učinkovitu obuku gdje je teorija isključivo u funkciji prakse. To se nakon dvadeset godina pokušava napraviti i za druga područja u školama za proizvodna zanimanja. Danas svaki aspirant za vatrogasca, nakon liječničkog prijedloga i provjere tjelesnih sposobnosti, mora znati srušiti drvo, okresati grane, uporabiti tehničku opremu za spašavanje iz prometnih i drugih nesreća, veslati i ćakljati na vodi, spuštati se užetom sa četvrte etaže jedinog pravog vatrogasnog tornja, proći plinski simulator za požare, kojeg smo sami iskonstruirali, obuku za akcidentne događaje, ovladati opremom, vozilima i sredstvima koje vatrogasci posjeduju. Tu je naravno i dnevno ispitivanje njihove ispravnosti te stvaranje tima sposobnog za sve vatrogasne intervencije, uključujući i akcidente.
Posebnu smo pozornost u svijetu izazvali našim novim kemijskim laboratorijem gdje u malom prikazujemo prijenos topline, eksploziju plina u zatvorenom prostoru, eksploziju prašine… dakle svih onih opasnosti koje se u naravi mogu dogoditi. Njemački stručnjaci su nam odali priznanje i priznali da oni takovo nešto nemaju, a da će prema našim zamislima i oni napraviti takav laboratorij.
Možemo se pohvaliti da smo uz masu drugih noviteta pripremili program edukacije djece pod nazivom“Pazi da ne izgoriš“, što smo kasnije nadopunili i drugim prirodnim i tehničkim nesrećama. Program je dobio odobrenje Ministarstva prosvjete i športa. Uz asistenciju dobrovoljnih vatrogasaca i njihovih vozila provodi se po osnovnim školama i vrtićima.
Velika mi je želja da se za Školu prevladaju birokratske barijere i da se dobrovoljnim vatrogascima omogući specijalističko osposobljavanje, petkom popodne, subotom i nedjeljom. Izim toga bilo bi dobo da se razmisli da se naši osposobljeni dobrovoljci priključe pozivnim vatrogascima, da zajednički vježbaju i izlaze na intervencije. To se u Francuskoj pokazalo vrlo učinkovitim. Došlo je vrijeme da se nakon duge, briljantne vatrogasne povijesti, služba odvoji od družbe. Hrvatski vatrogasci bi time dali još veći doprinos Lijepoj našoj.
Bilo bi šteta da hrvatski vatrogasci izgube svoje blago. U dosadašnjem radu Škola se financirala iz Državnog proračuna, sad ima promišljanja da se osoblje, mahom izvrsni inženjeri, specijalisti svog posla, jedini u Hrvatskoj financiraju iz vlastite djelatnosti, putem naplaćivanja školovanja polaznika. To se dosad nikad nije činilo. Jer ne zaboravimo, za vatrogasce se školuju mladi koji su završili srednju školu. To su tehničari tehničkih struka, automehaničari, autoelektričari, bravari, ličioci, limari i drugi zanatlije, što proširuje vatrogasno znanje , čime vatrogasni timovi imaju kumulativno veće sposobnosti. To je sjajno. Mnogi ne znaju da se u vatrogasnim postrojbama, pored izlaženja na vatrogasne intervencije, svakodnevno vježba, provjerava ispravnost vatrogasne tehnike i opreme, uređuje okoliš,popravlja vatrogasna tehnika i oprema , boje zidovi i drugo. Vatrogasna je postrojba tvornica u kojoj se radi i time štedi novac poreznih obveznika, a sad te ljude, čija prvotna sposobnost čini veliku vrijednost, žele opteretiti troškovima prekvalifikacije za vatrogasna zanimanja. Držim da je ta misao kažnjavanje ljudi koji svoje zdravlje i život stavljaju u službu sigurnosti svih građana Hrvatske. To nije normalno. Prošao sam najveće europske prijestolnice Engleske, Francuske, Njemačke, Mađarske, Poljske, Slovačke,..nigdje nije takova situacija. Možda se usmjerava na onu srbsku:“Nitko nema što srbin imade“. Nadam se da politika neće pobijediti nad zdravim razumom. Hrvatski narod to nije zaslužio.
Branko Smrekar
U Brdovcu,20.prosinca2018.
Post je objavljen 20.12.2018. u 14:07 sati.