SRPSKI BESPLATNI DOMAĆI PORNIĆI
Najbolja i 100% besplatna Hrvatska porno stranica. Na suđenju održanom 1985. Za nevolju, Maycugu i njegovoj klapi to nije bilo dovoljno. Zrele žene i tinejđerske kurvice puše kurac u autu, amatersko jebanje u šumi i amaterski analni seks s užitkom.
Ukoliko imate manje od 18 godina, molimo Vas napusite ovu stranicu Sav sadržaj na ovoj stranici je preuzet kao iframe sadržaja koji je hostovan na tuđim serverima. Ne desetominutni, ne polusatni, nego baš cjelovečernji film. Naš sajt je jedan od najposećenijih srpskih porno sajtova. Tvrdi pornić Redatelj se nije dao pokolebati.
DOMACI HRVATSKI BESPLATNI PORNO FILMOVI - SRPSKI PORNIĆI Velik izbor domaćih besplatnih srpskih pornića.
Bilo je to najveće prikazivačko poduzeće u Hrvatskoj, imali su više od 200 zaposlenih te osim kina i nekoliko zgrada namijenjenih za posebne potrebe: jedna od njih bilo je bivše kino Romanija u Trnjanskoj ulici, sve dok nisu srušili most koji je preko pruge na Glavnom kolodvoru povezivao Trnje sa središtem grada, poslovalo je posve dobro, ali kad ga je i izgradnja Palače pravde na današnjoj Vukovarskoj potpuno izolirala, kino je bilo osuđeno na odumiranje. Pretvorili su ga u skladište, a jedan od mojih prvih zadataka na novoj funkciji bio je pregled zatečenih plakata filmova koje su Kinematografi imali u vlastitoj distribuciji. Pitao sam direktora distribucije Željka Brkića, što je s njima, zašto film nikad nije prikazivan u kinima i dobio neodređen odgovor da se od toga odustalo. Riješena zagonetka Ovih dana dok sam razgovarao sa Zvonimirom Maycugom, redateljem tog filma, čiji će cjelokupni opus biti prikazan u pratećem programu predstojećih jubilarnih Dana hrvatskog filma 25. Maycug je film snimio po povratku iz vojske, imao je samo 22 godine, nekako je s prijateljima skupio novac za 16mm vrpcu i honorar glavnoj glumici i obavio snimanje u Gornjem Vakufu. Zato što je u vojsci upoznao momka iz tog grada, otišao mu je u posjet, otkrio da tamo postoji amaterska glumačka družina čiji su članovi, između ostalih, supruga mjesnog šefa policije i službenik koji odobrava kredite u Privrednoj banci Sarajevo te shvatio da se s takvim adutima lako može snimiti dugi igrani film, što je bila žarka želja njegovih kolega iz Kino kluba Panonia film. Ne desetominutni, ne polusatni, nego baš cjelovečernji film. Gornji Vakuf je tada privredno cvao, Maycugu i ekipi sve je bilo na raspolaganju, čak i službeni policijski automobili, a jedini se problem sastojao u tome što su svi bili amateri. Osim Ružice Sokić, svi ispred i iza kamere nisu imali nikakvih iskustava s profesionalnim filmom, pa su katkad bili itekako nesigurni je li odluka koju su donijeli za pojedini kadar bila ispravna. Maycug je zapravo ipak nešto znao o filmu. Pomoglo je i to što mu je brat u Njemačkoj imao vlastito poduzeće koje se bavilo snimanjem dokumentarnih etno filmova i posve solidno poslovalo. Maycug je poslije u Zagrebu upisao hotelijersku školu, a kad ju je završio, prijavio se na zagrebačku akademiju na odjel filmske režije. Čemu, kada je osigurao svoj prvi film i postao najmlađi redatelj u Jugoslaviji. Počinje drugi segment u kojem uz Maycuga on igra još jednu ulogu, nesretnog junaka nastupa amaterska glumačka družina iz Gornjeg Vakufa, ima tu nešto malo seksa pa i nasilja, ali sve je dosta benigno u odnosu na ono što se tada viđalo po jugoslavenskim filmovima. Ipak, film je dovršen po planu i 1983. Za nevolju, Maycugu i njegovoj klapi to nije bilo dovoljno. Kad su već napravili svoj prvi film, zašto ne bi i prve privatne novine. Skupili su materijal, u tada još vrlo moćnoj kući Vjesnik gledali su u čudu momke koji su došli u tiskaru rezervirati termine za prvi broj svog časopisa Yu Express, planirali su nakladu od 200 tisuća primjeraka, ali su im savjetovali da se otisnu samo probni primjerci i odnesu javnom tužilaštvu, jer je u listu bilo dosta golotinje. Prvi broj trebao je izaći 22. Ciljalo se tu vrlo proročanski na Homeinija i Gadafija, međutim, zagrebački okružni sud smatrao je da se njime uznemirava iranska i libijska državna i kulturna predstavništva u Jugoslaviji te zabranio kompletan časopis, urednicima čak nije dao ni priliku da izbace sporni članak. Presuda je donesena točno na Silvestrovo 1983. Tvrdi pornić Redatelj se nije dao pokolebati. Nakon dugog filma i privatnih novina što bi mu mogao biti naredni izazov, što je to što još nitko nije napravio? Svakako, tvrdi pornić, i tako se 1984. Glumce su već imali, glumice su odabrali putem audicije, ali su napravili kobnu grešku kad su snimljeni materijal poslali u Jadran film. Da su odabrali neko beogradsko poduzeće, vjerojatno se ne bi ništa dogodilo, poznato je da ono što ne prolazi u Hrvatskoj dobiva dozvolu u Srbiji i obrnuto, međutim, čitač negativa u Jadran filmu upozorio je pomoćnika direktora na sporni film, ovaj je alarmirao policiju i uslijedila je zabrana. Na suđenju održanom 1985. Priznaje da ju je snimao sa zadrškom, ispala je to više parodija na porniće, jer se plašio novih petljavina sa zakonom, a za svaki slučaj materijal je razvio u beogradskom Zastava filmu, uzgred, vojnom poduzeću. Film u kinima nije pobudio osobito zanimanje, ali je zato na VHS kazetama bio veliki hit: od zarade je redatelj uspio izgraditi obiteljsku kuću. Najprije ga je postavio u bivšem kinu Bratstvo u Dubravi, no kad su se namjeravali preseliti u Studentski centar, u središte grada, neredi na utakmici Dinamo - Crvena zvezda onemogućili su taj plan. I scenama s Ružicom Sokić u hotelskoj sobi simulirao je kako ona na televizoru gleda tvrde porniće - i to strane produkcije. Nju je to tako razbjesnilo da je film izbacila iz svojih službenih filmografija. Priznaje, bila je to pogreška, no na Danima hrvatskog filma gledat ćemo integralnu verziju, sa scenama koje je svojedobno suviše kratio, jer je smatrao da usporavaju radnju. Pravi spektakl Vodeći se geslom probijanja barijera snimio je 1996. Iznimno spretan organizator prijatelj mu je opravdano prigovorio da bi finese tog posla trebao prenositi studentima filmske akademije , uspio je zabadava dobiti rekvizite iz zagrebačkog HNK i namjestiti Veliki Tabor kao da tamo živi obitelj glavnog junaka, u interijer Trakošćana nije dirao, ali su tamo također snimali besplatno, kao i na Plitvičkim jezerima. Njegov je koncept bio da nekoliko najvažnijih uloga igraju profesionalni glumci; Dubravko Sidor, spiker na HRT-u i Hrvatskom katoličkom radiju, nije imao ništa protiv da glumi biseksualnu osobu, Mato Pavlović nije imao glumačkog iskustva, ali se pokazao solidnim u ulozi njegova partnera, no sa ženskom postavom bilo je problema: dogovori s Ninom Violić, Jelenom Miholjević i nekim drugima su propali jer ih je redatelj Lukas Nola navodno upozorio da imaju posla s pornografom, pa su počele uskakati amaterke. Ipak, kad se upustite u tu neobičnu pustolovinu koja se odlikuje neobičnim prizorima kakva je naslovna kalvarija polugoli muškarci vise na križevima nadajući se ispunjenju svojih molbi to gotovo da i nije problem. Putujući harmonikaš i čuvar dvorca Sidor zaljubljuje se u novinara Pavlović i poziva ga u goste, unatoč tome što mu žena i djeca slute da u pitanju nije obično prijateljstvo. Bilo je to 1996. Cio projekt koštao je 30 tisuća dolara, trebalo je puno manje, no teško je bilo suzdržati se kad su se posvuda nudile prilike za snimanje i obogaćivanje filma. Maycug je digao kredite i stavio kuću pod hipoteku, nije ih mogao vratiti pa je ostao bez nje, prodao je i kupio nešto skromnije izvan Zagreba. Danas vodi catering za uspješno poduzeće, ima i veliku salu koja može primiti i do 300 gostiju i iznajmljuje ih za vjenčanja i slične prigode. Ako netko u njih želi uložiti novac, zašto ne, ali on sam po svoj prilici neće. Intervju je objavljen u novom broju Globusa:.