Marketing
Živote nam određuju sve stvari koje nismo izgovorili.
Prošli Božić je dofurala fejk plastic drvo. Složili smo ga granu po granu kao komdu iz Ikeje. Jednu smo takvu IKEA komdu složili netom prije no što je otišla. I dalje je tu da me podsjeti na nju. Sad sam je pogledao, evo, na kratko, da se sjetim emocije. U zadnje je vrijeme nešto lakše. Možda jer si u zadnje vrijeme to dopustim. No čekaj, bor – složili ga, granu po granu, i stavili ga na malu drvenu klupicu koju sam maznuo iz prošlog stana. Prošli stan, prošla godina, prošla djevojka. U kutu, dakle, dekorirali ga njenim kičem, koji zaista nije bio kičast, uvijek ima ukusa, i stajao je tamo te sezone, prošlog Božića. Mislim, mada se ne mogu sjetiti sa sigurnošću, da smo ga rušili kada smo već prekinuli. Ne, nismo, prošao je još koji mjesec, sad se sjećam. Teško je vratiti konkretne kosti, miris je ono što ostaje. Cos' the smell of her perfume, echoes in my head still. Filing, osjećaj za filing, onaj iznad detalja, rečenica i grešaka u grafitu, od toga gradimo uspomene, od onoga što će ti faliti kada ode.
Ispod fejk bora stavili smo prave poklone, i bili su divni, neke i dalje na nogama nosim. Ne sjećam se što sam njoj poklonio. Ovo su trenuci kada se suočavam sa beskrajnom sebičnošću moje ćudi. Pazi, ne pamtim što sam joj poklonio za taj Božić – a ovo je tekst o kako mi nedostaje taj Božić, MENI, meni, meni, ja, moje rekolekcije, moje smeđe kožne cipele što mi ih je poklonila, moj život, moja nostalgija, moj strah isuse da strah me, znaš? Znaš, kužiš. Znaš što je u pozadini ovih riječi, i zašto ih pišem. Jasno je kao dan, taj, recimo, kada smo se probudili da bi se darivali. Zapravo, ne sjećam se ni tog dana najbolje, kažem ti, ne ostaju kosti, samo miris.
A miris ti zafali. I da, okej, fali mi. Fali mi, fali mi, fali mi. Ne mogu ništa sa time, osim čekati da prođe. I bude, ajme nije li to najgore? Nije li to gorka, siva, zimzelena, stravična, hladna, uzaludna, pička prokleta od istine? Da će i to proći, svo to bogatstvo tuge i žudnje, i prošle ljubavi, i sjećanja što sam joj poklonio, i borovi, i Božići? Nije li to upravo pogubno. Što me prežalila ( naravno, jebote, apsolutno, neka te, život ide dalje ), što sam ju prežalio ( naravno, jebote, apsolutno, neka me, život ide dalje ), što… što me strah sada, da ta strah, i neodlučnost o pravim odlukama, i… mogu staviti mnošto „i“ova ovdje. Svi će ijevi proći. Možda je ljubav samo to – borba protiv entropije, kao dva superheroja u mećavi.
Borili smo se. Večinom za nas, ponekad za sebe, i onda smo se prestali boriti, i snijeg je sletio i odmorio na našim plećima, i vjetar je prestao puhati, i sunce je izašlo da nam ocrtava sjene i siluete na snijegu pod nogama nam, i negdje daleko čuli su se zvuci dalekih nevera u odlasku, tada, i bio je mir. Što je ostalo?
Ostala je uspomena na taj bor. Taj bor, ili njenu uspomenu, nedam nikakvim entropijama, koje će je na kraju i uzeti, ali ne uz moj blagoslov. Nek boli malo, sada. U redu je to. Bila je to velika ljubav. Mora malo boljeti. Isuse, „mora malo boljeti“…
Sebićan sam. Ali sam bio voljen. A strah kojeg spominjem, jer znaš koji je od početka teksta, je što ako nikad neću voljeti ja.
Post je objavljen 17.12.2018. u 19:49 sati.