Bijeli papir. Bijeli snijeg.
Početkom osnovne škole putovali smo Prometovim autobusom koji nikada nije dolazio na vrijeme. Okupila bi se djeca na autobusnoj stanici u 7:00 i čekala da u daljini iza stabala izviri silueta tamno ljubičastog ili žutog vozila. Njegov motor se mogao čuti poput kašlja dugogodišnjeg pušaća kako jedvimice vuće svoje truplo i odjekuje uvalom. Kada bi se zaustavio, djeca bi se gurala tko će prvi ući da pronađe što bolje, ili jedino sjedalo preostalo u busu. Vrata se gotovo nikad nisu otvorila na vrijeme. Ili bi se otvarala dok je bus još uvijek u pokretu, ili bi se iznenadno otvorila nakon nekoliko trenutaka guranja.
Najsnažnija uspomena je pak miris. Mogu ga privući mislima toliko snažno da i dalje osjećam onu mućninu isprepletenu sa nostalgijom.
Na prvim sjedalima su bili radnici brodogradilišta koji su prvi ušli u nekom daljnjem selu. Njihova lica su bila smeđa, spuštenih obrva preko očiju i brkova preko usana. Koža je toliko potamnila na suncu pomiješana sa čađom, dimom, i prljavštinom da im se ten tijekom godine nije mijenjao. Iza njih su sjedile radne gospođe u uskim haljinama do koljena ispod kojih su smeđe hulahopke i uredne kožne cipelice. Često su imale natečene gležnjeve i izbačen palac i mali prst koji su izmijenili kalup cipele. One su bile žene tih istih muževa s prednjeg sjedala koji su zaudarali po juhi od alkohola, mokraće, cigareta, zemlje. Sjedile su s dlanovima na torbama ili koljenima, zalizanih frizura u kojima je svaka dlaka morala biti na svom mjestu (najčešće punđe- ni jedna nije imala prekratku ili predugu kosu). Nikada nisam vidjela da su izgovorile ni jednu riječ, niti da su pogledale u smijeru svojih muževa. One su bile alat, tijela, tihe “koke”.
Po sredini autobusa je bila mješavina onih “veselije” prirode. Često neradnici, ljudi koji su naslijedili novac od roditelja ili su prodali pokoju zemlju dodijeljenu im nakon rata. Žene koje nikada nisu pronašle muževe i provode svoje vrijeme na ribarnici pokušavajući svakom muškarcu uputiti prostu i prljavu šalu. Njihov jezik je slobodan, bez pravila, grub i zastarjeo. Te žene su imale puštenu kosu, a muškarci zapuštenu bradu i brkove. Međusobno su se dovikivali poput djece na izletu u malenom autobusu. Imali su krpene torbe, ponekad mobitele, velike madeže na licu i masnu kosu.
U stražnjem dijelu autobusa su bili mladi. Posljednje sjedalo, takozvana Loža, bila je za one najstarije - djecu iz osmog ili četvrtog razreda, ovisno o smjeni. Nitko iz manjih razreda nije imao pravo pomisliti da smiju pripadati Loži. Ponekad su treći i sedmi razredi sjedili na predzadnjim sjedalima ulizujući se ovima straga, bivajući njihovi pijuni i izvori novca za Veliki odmor.
Jednom sam dospjela na posljednje sjedalo jer je bio prazan autobus to popodne. Htjela sam pogledati kako je to sjediti u Loži. Tamno crveni materijal sa sjedala je bio poderan otkrivajući drvenu podlogu ispunjenu žvakama, potpisima, srcima i “Neka osoba plus druga osoba”. Bili su tu i brojevi mobitela onih starijih koji su bili prva generacija s tim uređajima. Sjedala su bila prekrivena smeđim osušenim tragovima soka, alkohola, slatkiša i opušaka cigareta.
Moja najbolja prijateljica i ja smo ulazile po sredini putovanja tog autobusa do škole. Gotovo nikada nije bilo slobodnog mjesta i stajale smo po sredini autobusa držeći se za posljednju šipku do vrata. Ako je postojalo jedno slobodno sjedalo nismo htjele jedna drugu ostaviti. Kada su bila dva zajedno slobodna, onda je ona uvijek sjedila do prozora, a ja do prolaza, braneći ju od ostatka svijeta. Bile smo prečudne i pretihe za ostatak djece koji su to pronašli kao razlog za zlostavljanje. Ta sjedala su od nas učila matematiku, hrvatski, prirodu, povijest i sve ostale predmete koje nismo stigle ponoviti prije autobusa. Iako smo bile u odvojenim razredima (jer su moji roditelji smatrali da će mi ona biti prevelika smetnja tijekom školovanja) uvijek smo pronalazile način da si pomognemo. Kasnije smo se napokon spojile u srednjoj školi.
Krajem osnovne, škola je organizirala privatan prijevoz za učenike zbog brojnih incidenata koji su se događali na toj relaciji i zbog količine ljudi koji se uguraju jedni na druge samo kako bi došli do svog cilja, jer sljedeći autobus dolazi tek za par sati. Taj privatni autobus su djeca demolirala nekoliko puta i prijevoznik je odustao. Kada sam krenula u srednju školu zamijenio ga je nekakav kombi premalen za količinu učenika koji putuju, ali s vremenom je postao sve prazniji, jer je djece u selima sve manje i manje.
U srednjoj školi smo se ponovno vratile na taj autobus. Ništa se nije promijenilo, pa ni sama vozila koja su još prije osam godina bila prestara za voziti. Ista izmučena lica ljudi koji su davno prekoračili penziju poput autobusa u kojem se voze. Stvari se nisu promijenile ni kada sam krenula na fakultet, ni kada sam završila studij. Lica onih radnih žena su dobila obješeni izgled iscrpljen od godina provedenih u braku koji je najčešće bio ugovoren između obitelji. One nisu imale izbora, u selima se pronalazilo što se moglo. Ako nisi? Sjedio bi po sredini autobusa.
Nikada nisam htjela biti ta žena, nisam htjela pripadati tom autobusu, toj razglednici iz mog kraja. Djeca su nas odbacivala s razlogom, mi nikada nismo pripadale tu i vjerojatno nikada nećemo pripadati nigdje. Mi smo privremeni putnici u autobusima koji nemaju svoja sjedala ni odredište. A kada izađemo u svijet, on je uvijek drugačiji, bezvremenski i neograničen. Nemam mjesto koje zovem Dom, ali ga pronalazim negdje duboko u sebi.
Počela sam ovo pisati s namjerom da o tom autobusu napišem rečenicu i prebacim se na ovaj u kojem se trenutno vozim sniježnim krajevima prema moru.
Macola. Pauza 15 minuta.
Post je objavljen 17.12.2018. u 11:48 sati.