Prvi dojam koji ostavljam je da sam krhka.
U svakom pogledu.
Tršćica.
Često samu sebe preispitujem:
koliko sam zapravo snažna?
Kao kad sam najjača?
Kao kad sam najslabija?
Bi li slaba i krhka osoba izdržala život pustinjaka?
Bez ikakvih urbanih sadržaja.
Bez prisustva ljudi.
Bez živih kontakata.
Samo u okruženju Starog.
Njega.
Rokija.
Neba.
Mora.
Šume.
Tišine svih tišina.
I same sebe.
Na pustom otoku.
Teško.
Podvojenost osobnosti čini me da u sebi imam aspekt šušura.
I aspekt mira.
Jin, jang.
Balans bi bio idealan.
Ali, kad je to život idealan?
Možda samo dok smo u majčinoj utrobi.
Bilo je masu događaja, situacija, aktivnosti di san pokazala snagu.
Nadljudsku i nadrealnu.
Skulirana, pribrana, zbrojena.
Racionalna, koordinirana, realna.
Nadasve blagoglagoljiva.
Posloženih lego kockica postupala ko vojnik.
Psiholog.
Liječnik.
Terapeut.
Iscjelitelj.
Prijatelj.
Bilo je masu događaja, situacija i aktivnosti di sam bila maslačak.
Dovoljan je bio propuh otvorenih vrata da me rasprši u milijun trunčica.
Onda bi se usukala, podvila, nestala.
Bez riječi.
Venula.
Krivi pogled.
Kriva riječ.
Učinjeno.
Ili propušteno.
I ja sam bivala potonuće.
Nekad je bio dovoljan krivi film.
Tužna vijest s kraja svijeta.
Pregažena mačka.
Bol bi me razdirala.
Bol svih ljudi koji pate je bila i moja bol.
Ne mogu jest meso jer me boli smrt srca koje mora bit zaklano da bi ja bila nahranjena.
Boli me cvijeće koje je rezano da bi nekog uveselilo.
Boli me ljudska zloća.
Sebičnost.
Škrtost.
Uskogrudnost.
Isključivost.
Netolerancija.
Siromaštvo u ljudskom džepu.
Još više pustoš u srcima.
Ratovi zbog novca.
Ideologija.
Religija.
I onda upadam u zatišja.
Sama sebi najveći perpetum mobile.
I Isplivavam.
Opet u onu zmajoliku dimenziju poput Davida koji je samo praćkom zgromio Golijata.
Uspravna i ispravna.
Ko pčela radilica.
Koja život obožava.
Slavi ga.
I u njega utrpava milijun aktivnosti da nadoknadi propušteno iz padajućih dana.
Jesam li snažna ili slaba?
Snažna!
Snažna!
Snažna!
Post je objavljen 15.12.2018. u 13:04 sati.