Znam da ne pišem zadnjih dana, ali sva sam u održavanju zadnjih satova sa svojom djecom.
Dani nikad nisu bili kraći, a raspored pretrpaniji. Nakon što odradim idući petak se vraćam malo intenzivnije pisanju.
Ne volim oproštaje. Najradije bih da mogu samo otići u tišini, bez riječi. Ali ne mogu. Oni zaslužuju više.
Bilo mi je lijepo raditi s njima. U nijednom razredu nisam imala nekih negativnih iskustava.
Neki me jesu crpili, ali su isto tako znali imati trenutke u kojima bi sve to popravili.
Ne odlazim s negativnim osjećajima, odlazim punog srca.
Nešto u meni mi i kaže da je vrijeme.
Na sreću, imam podršku ljudi koje volim. Obitelji, prijatelja i mog zaručnika.
Puno mi to znači. Nekad sve na svijetu.
Njegova podrška posebno. Pokazuje brigu za mene kroz male stvari.
Ne trebaju mi neke velike izjave ljubavi, probranim riječima.
Ne trebaju mi skupi pokloni jer njima ne može kupiti ljubav.
Ono što mi treba je da znam da je uz mene.
Nekako se nadam da će sve biti u redu.
Sve u meni mi kaže da točno tako treba biti.
Vjerovat ću u to ovaj put.
Post je objavljen 16.12.2018. u 09:11 sati.