Marketing
101. PAŽANIN - 25.FRANE BUDAK – (Pag; 1865. – 1944.)
Ako Franu Budaku gledamo kroz prizmu svjetla, kojeg je u Pag htio dovesti prije ostalih gradova u Dalmaciji, onda možemo ustvrditi da je Budak bio svjetlo za ono zašto grad Pag možemo nazvati, gradom čipke.
Kako predstaviti čovjeka za kojeg se može ustvrditi da je bio paški vizionar. Kako častiti i na koji način se odužiti tom velikom paškom vizionaru?!
Kao i svi Pažani osnovno obrazovanje Frane Budak stekao je u svom rodnom gradu. Želja za naukovanjem odvela ga je u Prag, gdje je završio gimnaziju i diplomirao ekonomiju. Prag je bio izazov za svakog mladog čovjeka željnog znanja. Nakon završetka školovanja 1988. godine, vratio se u Pag spremajući se za ulazak u politiku. Uključio se u rad Hrvatske stranke prava. Ponuđena mu je kandidatura za načelnika, koju je odbio iz obiteljskih razloga. Ušao je u bračnu zajednicu, dobio dvoje djece, sina i kćer i tek tada je bio svijestan da se može prepustiti političkom životu grada.
Stranka ga je 1906. godine kandidirala za načelnika i na izborima je pobijedio. Još jednom je pobijedio 1922. godine.
Po povratku iz P(r)aga u Pag iz jednog od najljepših arhitektonskih gradova u Europi u svoj rodni grad, koji je također u arhitektonskom smislu imao dimenziju više u odnosu na sve ostale otočke, pa i hrvatske gradove.
U ograničenoj otočkoj komunikativnosti sa ostatkom svijeta, u specifičnoj sredini u kojoj vladaju neki drugi zakoni, Frane Budak i nije mogao živjeti drugačije nego osamljen u svom raskošju svoje kuće, koja nije bila mala, koja je imala svoje salone i biblioteku u kojima je mogao živjeti i provoditi ostatak života marljivo stvarajući djela koje će tek nakon njegova života ugledati svjetlo dana i koje će gradu Pagu na kulturnoj karti Hrvatske, pa sada i svijeta dati dimenziju više. Da li je Budak bio toga svijestan?
Prag je otvorio horizonte Budaku i sve stečeno u Pragu htio je prenijeti u svoj Pag, koji mu je pružao mogućnosti da ostvari svoje naume.
Budak je razumio da je turizam ona grana gospodarstva u koju bi trebalo najprije ulagati. Prvi Češki turisti dolaze u Pag 1929. godine, tada je otvoren i prvi hotel u Pagu, "Grand hotel" koji je ponuđen u prvom turističkom prospektu štampanom na češkom jeziku.
To je navodilo Budaka kako elektrifikacija Paga mora biti jedan od njegovih primarnih zadataka. Po povratku iz Praga neki gradovi u Hrvatskoj su već bili elektrificirani. Rijeka već 1881. godine ima javnu rasvjetu, tu su još Vodnjan i Pula, 1894. godine Zadar ima struju, 1895. Šibenik, i tako redom.
Znao je da bi se realizacijom tog projekta turizam još brže razvijao i siguran da bez električne energije nema ni dobrog turizma. Ideja o izgradnji lječilišnog centra u Lokunji i korištenje blata u zdravstvene svrhe, bilo je nemoguće bez struje. Trebalo je izgraditi električnu centralu koja bi grad Pag opskrbljivala električnom energijom.
Kao i uvijek Pažani su sami sebi uvijek najveći problem. Činjenica je da autoritet paškog načelnika Frane Budaka nije pao na plodno tlo, jer su paški trgovci sa svijećama i petrolejkama odradili svoj dio posla uvjerivši narod kao to neće biti dobro i ideja o lječilištu je otišla u nepovrat. Jednako tako Pag nije dobio električnu energiju.
Pag je tek 1946. dobio električnu centralu koja je izgrađena za potrebe solane ali nije bila takve jačine da se mogla koristiti u domaćinstvima niti za osvjetljenje grada. Dalekovod na Pagu je došao tek početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Koliki je vizionar bio Frane Budak Pažani su mogli osjetiti kada je struja konačno bila dostupna svima u gradu Pagu.
Što je preostalo Frani Budaku da ostane trajno zabilježen u paškoj povijesti?
Austrijska spisateljica i kolekcionarka Natalie Bruck-Auffenberg 22. svibnja 1905. u Austrijskom muzeju za umjetnost i obrt u Beču, otvorila je izložbu dalmatinskih čipki i vezova. Na toj izložbi bili su izloženi i primjerci paške čipke. Ona je 1910. u Beču objavila i knjigu:"Dalamatien und seine Volkskunst" u prijevodu "Dalmacija i njena narodna umjetnost".
Paški načelnik Frane Budak prvi puta u gradu Pagu ugošćuje gospođu Natalie Bruck-Auffenberg u studenom 1905. godine. Njena namjera je bila upoznati se s paškom čipkom, i čipkaricama koje izrađuju čipku, međutim na njeno opće čuđenje nije pronašla ništa. Načelnik Budak nije mogao ništa drugo uraditi nego gospođu Natalie ispratiti na parobrod. U tom njenom odlasku dogodila se jedna slučajnost koja je promijenila pašku povijest. Na samom odlasku gospođi Natalie je prišla jedna Paškinja koja ju je upitala ako bi htjela kupiti čipku.
U svojoj knjizi "Dalmacija i njena narodna umjetnost" gospođa Natalie piše:
"Dok sam se vraćala parobrodu upita me sasvim tajanstveno siromašna žena ne bi li signora htjela možda kupiti čipaka. Poslije kakova četvrt sata gledala je spisateljica pred svojim očima nagomilano čipkrasko blago od tridesetak cura i žena i tu se s njom od čuda snebivao i načelnik Franjo Budak."
To je bio čin koji je Franu Budaku usmjerio u druge vode, ne samo paških čipkarica, nego i njega osobno.
Ta posjeta i povezanost Paga i Austro-Ugarske monarhije koja je u Kraljevini Dalmaciji poticala otvaranje škola za ručne radove dovelo je do toga da je u Pagu 1906. godine otvorena Čipkarska škola.
Frane Budak je znao da će svoje životno djelo u Pagu zaokružiti paškom čipkom.
U raskoši svojega doma i nije mogao drugo nego se posvetiti izradi nacrta za čipke. Koliko je tih nacrta izradio teško je znati. Neka djela koja su sačuvana su i numerirana. Na osnovu nacrta koji su sačuvani vidjeti je da mašte Budaku nije nedostajalo.
Malo je poznato da je Frani Budaku u izradi nacrta pomagala Branka Frangeš Hegedušić, hrvatska akademska slikarica, koja je u Budakovo vrijeme u Pagu radila kao službenica. Branka je kći poznatog hrvatskog kipara Roberta Frangeša Mihanovića i njegove supruge Ženke Kopač Frangeš koja je osnovala "Udrugu za očuvanje seljačke umjetnosti i obrta".
Sudbina je htjela da sam kraj II. svjetskog rata, već zaboravljen, živi u najvećoj bijedi svojeg raskošnog doma. Njegova nećakinja Tina Palčić i sama ratna udovica ostavši sa dvoje djece, vodila je još i brigu o svojem barbi Frani Budaku. Veći dio Budakovih nacrta paške čipke ostalo je kod gospođe Tine Palčić.
Tina Palčić bojeći se da ovi nacrti ne propadnu i kako ih ne bi zadesila sudbina vlasnika, zbirku od dvije stotine nacrta poklonila je paškom književniku prof. Anti Zemljaru.
Zahvaljujući gospođi Vjeri Zemljar, udovici prof. Ante Zemljara, 2010. godine šest originalnih nacrta paške čipke Frane Budaka poklonjeni su gradu Pagu.
Time je jedan dio ostavštine Frane Budaka ponovno u prostorijama zgrade Općine koju je nekada i sam vodio.
Nacrti su bili izloženi na Prvom međunarodnom festivalu čipke.
Društvo paških čipkarica osnovano je 1997. godine i nosi ime po čovjeku koji je svojim djelom zaslužio da se navedeno društvo zove njegovim imenom.
Paške čipkarice organiziraju 1.međunarodni festival čipke u Pagu, 19.06.2010. godine koji svake godine privlači sve više učesnika i gostiju festivala. Time je objedinjena vizija njihovog utemeljita da turizam i čipka budu jedno tijelo.
Gradsko poglavarstvo podiglo je bistu Frani Budaku kao spomen kojeg je zaslužio zbog izuzetne brige o čipkarstvu i svega onoga što je učinio za grad Pag. Međutim, niti u tome nije imao mira obzirom da je dva puta ta spomen bista premještana i sada konačno našla svoje trajno mjesto ispred obiteljske kuće koja je bila vlasništvo Frane Budaka.
Načelnik paške općine, osnivač i upravitelj Čipkarske škole, zaboravljen od svih, umro je 1944. godine u svojoj kući u gradu za kojeg je živio i kojem je sve dao, a koji mu se do tada nije ničim odužio.
Na osnovu svjedočenja onih koji su vidjeli Franu Budaka na odru, govore da je pokopan u svečanoj časničkoj odori sa sabljom. Pokopan je na gradskom groblju, da se ne zna za njegov grob. Koji su razlozi bili da se posljednje počivalište Frane Budaka nije sačuvalo znali su odgovorni u Pagu nakon II svjetskog rata.
Njegovu kuću uz more na Goliji, jednu od najljepše uređenih kuća u Pagu nacionalizirali su i pretvorili u ugostiteljski objekt. Uvjereni kako je Budakova trajna želja bila da se u Pag turizam razvije kao grana gospodarstva koja će svima biti od koristi.
Djeca Frane Budaka nisu mogla u tome participirati a obzirom da nisu imali nasljednike ostavština Frane Budaka ostala je gradu Pagu.
Ljudi su najveće bogastvo jednog grada. Koliko smo puta čuli te riječi a da ih nismo dovoljno shvatili niti dovoljno ozbiljno prihvatili. Frane Budak je bio onaj čovjek koji je živio za grad Pag, a svojim vizionarskim radom i idejama koje je djelomično ostvario dao nemjerljiv doprinos u identitetu grada Paga, posebno na polju čipkarstva.
Post je objavljen 14.12.2018. u 22:51 sati.