Krajem šezdesetih naša je susjeda Marija Majerić, rođena Galac porijeklom ličanka, čestita udovica čiji je muž, preko noći, nakon drugog svjetskog rata, bez suda netragom nestao. Nije bio ni u jednoj vojsci niti imao osobno oružje, a jedini grijeh koji su mu crveni vlastodršci pripisivali je bila njegova politička orijentacija. Nakon očitog ubojstva muža, Marija je kao samohrana majka nastavila odgajati i prehranjivati njihovo šestero djece. Iz osobnog iskustva i praćenja društveno političkih kretanja rekla je:“Antikrst je svoje seme posijal po celom svetu.“(Brdovečki dijalekt s autohtonom dikcijom).
Misao susjede u početku, zbog svoje nedozrelosti, nisam previše razumio. Danas ćutim zašto je to rekla. Mnogo je primjera koji to potvrđuju. Neću početi od prve i druge Jugoslavije, koje nisu nastale ingenijoznošću tadašnjih vlastodržaca,a koje su bile u nakani uništenja hrvatskog roda. Ipak u tome uprkos svim stremljenjima nisu uspjeli. Nije nas uništila ni velikosrpska agresija, a posebno ne pokvarena odluka o zabrani kupnje oružja i agresoru i našim obrambenim snagama. Agresor je imao ogromnu vojnu tehniku i opremljenost, a mi lovačke puške i veliko srce, imali smo ljubav prema Domovini. Podsjeća na onu narodnu: „Boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka.“ Imamo srce, ljubav i hrabrost, a to je zalog boljoj budućnosti.
Čuh u Saboru republike Hrvatske, jednog saborskog zastupnika „Vaš predsjednik Tuđman.“ Zgrozio sam se. Prima plaču i druga primanja novcem hrvatskih poreznih obveznika. Nije teško zaključiti da se ograđuje od Tuđmana, a time i Hrvatske Države.
Pa te gluposti o srpskim školama. Hrvatska nema srpskih sela ni škola. Imamo hrvatska sela u kojima živi srpski živalj. Konačno i sustav školovanja treba biti takav da svi u Domovini prolaze hrvatski program. Dodatna nastava za nacionalne manjine može se održavati posebno, kao u Njemačkoj,…Pljuvanje po Hrvatskoj istovremeno znači pljuvanje po svim pripadnicima njegove nacionalnosti, koji su prihvatili hrvatsku Državu kao svoju. Podosta njih dali su svoj obol u vojnim postrojbama Hrvatske vojske. Ti se građani ne mogu isporediti s naznačenim saborskim zastupnikom. On ih zapravo ne priznaje i umanjuje njihov značaj. Da li su ti pošteni ljudi zaslužili to omalovažavanje i može li taj zastupnik uopće biti njihov predstavnik? Osobno mislim da ne može. Izim navedenog ogoljenje dotičnog, što nije prvi put, više me je ogorčilo ponašanje drugih saborskih zastupnika. Ponašali su se kao da su došli iz škole „Slave Raškaj“, nitko, pa ni oni koji se predstavljaju velikim domoljubima nisu ni pisnuli. Sramota. Visoki dom s puno „malih“ ljudi.
Sramota je i izgled spomenika hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Zagrebu. Franjo je bio čvrst, stasit i uglađen, elegantan i pametan. Navodno je taj spomenik vizija umjetnika koji ga je napravio. Pitam se da li je ta vizija u skladu s gledištem najvećeg djela hrvatskog naroda. Sigurno ne na način prikazan spomenikom. Pa on je prikazan kao da ga je Sava donijela, preuske glave i vrata, zgužvan, u raskoraku kako se drži za srce. Znamo da je Tuđman bio stameni državnik koji se nije tako ponašao kako autor sugerira. Po meni je to ruganje našem prvom Predsjedniku i cijelom hrvatskom narodu.
I na kraju, navodno je odlučeno da za dobivanje hrvatskog državljanstva ne treba znati hrvatski jezik, pismo, kulturu..., čudi me da nije uvjet znanje arapskog i drugih bliskoistočnih i afričkih jezika. Sramota i prigoda za dekroatizaciju naše domovine. Jesmo li zaslužili takovu vlast?
Reče jednom Branko Skok, naš parlamentarni zastupnik, u skupštini propale Države,“ Nismo ni mi Hrvati mutavi…“Znam da je to istina, ali mi stoljećima potlačeni, omalovažavani, izrabljivani, napaćeni i jadni, naučeni smo patiti i trpjeti.
Ipak narod će naš ponosni, jednom reći ne, i sjeme antikrsta kod nas malih, nikad neće proklijati.
Branko Smrekar
14. prosinca 2018.
Post je objavljen 14.12.2018. u 17:26 sati.