Marketing
Nered, nerad i nedisciplina
Upala sam vam ja tako preko veze u grupu vježbačica jednog opatijskog kluba. Zašto preko veze….zato što postoji određena dobna granica kad se možete učlaniti, a ja još ne spadam u tu dobnu skupinu. Ali volim reći da sam “pripravnica”.Otišla sam na poziv moje drage susjede i prijateljice najviše zbog toga što se plaća po dolasku 25.00 kuna, a četvrtkom je vježbanje besplatno. Pa kad mi smjene na poslu dozvole odem se malo razmrdati. Ima ih koji me podjebavaju da idem tamo jer sam najmlađa i mogu se kurčiti da najbolje vježbam, ali mogu vam reći da bi se mnoge tridesetogodišnjakinje, a još više i dvadesetogodišnjakinje debelo pomučile da održe korak sa “starkama”.
Ali nešto drugo sam vam htjela reći…… Oduvjek sam bila pomalo vuk samotnjak, iako me drže za prilično društvenu i komunikativnu osobu. Volim društvo, ali najbolje funkcioniram sama. Neke stvari najviše volim obavljati sama. Npr kupnju ili trening. Malo je osoba koje mi u takvim trenucima ne izazivaju nervozu i nestrpljivost. Jedna od tih je upravo gore spomenuta susjeda koja je još veća individualka i upravo zato se valjda tako dobro i slažemo. Usudila bih se reći da razmišljamo na pomalo “muški” način. Naši telefonski razgovori su vrlo kratki, a dogovori još i kraći. Sad ću ja reći da je to zbog toga što smo obje rođene u znaku Ovna, pa ćete onda vi reći “jebo te više taj tvoj horoskop”, pa ću vam ja onda opsovati sve po spisku i sve pet.
Ponekad me bude sram što sam žensko. Ponekad mi dođe da uzmem šmajser I posmičem sve te kokoši oko sebe. Danas je jedan od tih dana. A sad ću vam objasniti i zašto….. Znači, protokol je uvijek isti. Vježbe počinju u 10.30. Ulaz u svlačionicu dozvoljen je 15 minuta prije početka treninga. Na recepciji se uzme ključ, ode se u svlačionicu koja nam je za taj dan određena I cca 5-10 minuta prije treninga krene se prema dvorani. U dvoranu je zabranjen ulaz u obući, pa makar se radilo o tenisicama isključivo za tu namjenu u kojima se ne hoda vani. Kako se do dvorane ipak mora hodati dugim hodnikom većina žena ima za tu prigodu specijalne papučice, nazuvke, bičve, plastične natikače i slična obuvala. Normalno da sam ja prvi put onako ovnovski i muški odjezdila do dvorane u čarapama i riskirala da me u cvijetu mladosti pokosi prehlada.
Znači, svaki put smo u drugoj svlačionici, ne ulazimo sve u isto vrijeme, ali uopće nije potrebno pitati gdje su nas smjestili. Jer što se više približavate svlačionici naše grupe to je dreka veća. Ne mo’š omanuti! Već onda mi dođe da se okrenem i odem kući. U dvorani svatko označi svoje mjesto malim ručnikom. Koji je must have predmet. Neke imaju velike ručnike za plažu, neke čak i spužve za vježbanje koje su potpuno nepotrebne jer je pod obložen velikim gumenim “puzlama”. Trenerice I treneri se izmjenjuju. Meni je danas bilo četvrto vježbanje do sad i prvo četvrtkom kad je muškarac trener. Ali užance su uvijek iste….. Pojedine gospođe svaki, ali AMA BAŠ SVAKI JEBENI PUT kasne! Trening započinje u 10:30, ali rijetko kad počinjemo vježbati na vrijeme. Ok, jasno mi je da neke dame dolaze iz susjednih mjesta, da su vezane za gradski prijevoz i da nema smisla doći sat vremena ranije ako se radi o 5 minuta kašnjenja. Ali raspižđuje me do krajnjih granica kad nonšalantno ušetaju pod punom ratnom spremom i onda se u dvorani raspremaju i usput pozdravljaju sa svojim pajdašicama i razvežu ćakulu. I po svoj prilici naguzinjaju se ispred nekog (po Murphyevom zakonu obično ispred mene) pa niti vidiš trenera, niti imaš mjesta za pravilo izvođenje vježbi. Danas je trener najavio da je ovo posljednje ovogodišnje vježbanje u dvorani, ali da je organizirano vježbanje u subotu u 10.00 ispred paviljona Juraj Šporer. Mario Mlinarić vodi trening zagrijavanja, pa onda cca 7 km nordijskog hodanja. Gospođi koja je debelo zakasnila, naguzinjala se tik do mene i još k tome ostala u tenisicama bio je jako veliki problem upamtiti da treba doći u subotu u 10.00 pred paviljon Šporer pa je o tome punih deset minuta razglabala sa svojom poznanicom, a onda su počele ćakulu o vremenu i sličnim bedastoćama. USRED TRENINGA! Jebem vam sve po spisku, sjednite poslije vježbi u kafić i trkeljajte do mile volje! A i što se tiče onih koje ne kasne (ili kasne minimalno), to se tako raskokodače i razulari da je to strašno. Kao da su bile zatočene u kućama godinu dana pa ih sad pustilo s lanca.
Pitam se kakva bi situacija bila da sam u grupi sa svojim vršnjakinjama. Možda ista, možda još i gora. Možda bi bilo najbitnije kakvu opremu imaš. Ove moje penzićke su ipak sve redom druželjubive i ne odmjeravaju se međusobno od glave do pete. Ili barem nisam primjetila.
A možda sam ja jednostavno čudakinja…..
Kokice u odlasku..........
.......i onda susjeda i ja malo meditiramo u tišini svlačionice i osluškujemo tu divnu tišinu, taj melem za bolne uši!
Prva stvar nakon treninga - očajavanje.
Nakon dobrog treninga proteini i povrće.
Po naputku mog glavnog trenera Miška....
U idućem nastavku: tko preživi pričat će (trening s Mlinarićem i humanitarna utrka Ho Ho Ho, Rijeka, Molo Longo (ako ne ujebem motku).
Post je objavljen 13.12.2018. u 16:13 sati.