Ležim budna u polumraku. Moje šareno dijete zagnjurilo je glavicu u moje lijevo rame, a rukicu prebacilo preko desnog. Čekam da joj se disanje produbi i da joj rukica klone. A onda ću se ustati i pospremiti tragove popodneva.
Dvanaest sati prije toga popila sam coldrex, četiri sata prije toga popila sam ketonal, a sat vremena prije toga muž mi je umasirao voltaren gel između lopatica. Moje dijete dalo mi je bar desetak pusa u vrat u čvrstom uvjerenju da ako njoj bubica prođe kad ju mama poljubi onda će i mamine suze presušiti kad joj ona da pusu.
I nije mi to prva prehlada u životu, nije mi to niti prvi ukočeni vrat u životu, ali definitivno prvi put pokušavam odviknuti dijete od pelena.
Iz nekog pedagoško-odgojnog, samo tetama u vrtiću znanog razloga, one su zaključile da je moje dijete spremno za skidanje s pelene. Mene nisu pitale da li sam spremna, niti moju vešmašinu nisu pitale, ni moj tepih između ostalog, kao što nisu konzultirale ni vlagu zraka zbog koje se veš suši sto godina, a niti godišnje doba zbog kojeg dijete ima na sebi sto slojeva.
- Imate bistru djevojčicu i šteta je da hoda u pelenama.
Moja glava trenutno nije bistra, i može gledati samo u jednom smjeru, stoga se pravolinijski podvrgavam višem autoritetu.
Sve dok moje šareno dijete poljupcima liječi moje boli mogu plesati po oštrici noža, i izgubljenoga dobrog glasa pjevati uspavanke. A onda se ustati i pospremiti tragove suza.
Ležim budna u polumraku. I sretna sam.
Post je objavljen 13.12.2018. u 09:17 sati.