Iliti one reklame koje dođu nakon što si se ponadao da su reklame završile…
Ovog vikenda raspravljale smo o knjizi - Strah od letenja, Erice Jong, koja je 1973. izazvala veliku pomutnju.
Nisam odoljela članice kluba, sve sretno udane i jedna sretno razvedena, upitati :
- Evo, kad bih sada htjela naći ljubavnika, pa gdje ga naći? Naravno, ako se držimo osnovnog pravila da ne sereš gdje jedeš, dakle, muškarci na poslu ne dolaze u obzir, niti oni sa treninga, žene u klubu također… Gdje da nađem ljubavnika?
Praktična među nama ima spreman odgovor :
– Na internetu, imaš stranice za to… - međutim, nakon što joj objasnim da je veća vjerojatnost da ću nekome poslati fizičko pismo napisano nalivperom na koje sam nalijepila svojom slinom markicu, jer su za mene kompjutori i Internet samo nužno zlo, ta ideja pada u vodu. A Iskusna među nama još i dodaje:
- Nije to preko interneta tako jednostavno, niti su ti likovi tamo baš svi normalni. Probala sam.
- Gle, možeš sa mnom i mojim frendicama van u Ray. – kaže Suosjećajna. Ray je noćni klub u kojem pola plaće ostavim za dvije cuge, k tome si razmišljam kako nema tog ljubavnika zbog kojeg bih dobrovoljno držala oči otvorene između 23h i 6h u bučnom i zadimljenom polumraku.
A onda se javlja Realna i pogađa srž problema:
- Gle, ti imaš taj opasni pogled, čak te se i ja nekada bojim, naravno da ti nitko ne prilazi! Kad sjediš u bircu, moraš imati onaj bezazleni, „ja sam dostupna“ pogled, a ne ovaj tvoj. – i odmahne rukom prema meni. Znala sam da je u meni problem, prvo moram izvaditi brvno iz oka svog…
- Hmmm, jedino da stavim neonski znak iznad sebe „pristup slobodan“. – odgovaram na to.
Suosjećajna dodaje:
- Gle, mogu pozvati svojeg muža pa vježbaj pogled na njemu. – taj prijedlog međutim odbacujemo, jer muškarcima nije dozvoljen pristup u klub. Samo Medi, slinavoj čokoladnoj njušci što čeznutljivo gleda sirnicu i buhtle s nutelom na stoliću.
Opet se javlja Praktična:
- Što bi ti htjela! Gdje se mi žene s djecom uopće krećemo? Znaš gdje sam bila zadnje tri večeri? Na dječjem rođendanu, na dječjem rođendanu i na dječjem rođendanu.
Tišina ispunjena neizbježnošću spoznaje spustila se na nas.
A onda se iznenada sjetim:
- Bila sam neki dan u knjižnici, u onoj daljoj u koju inače ne idem, jer u mojoj nije bilo knjige koju sam tražila, i bio je zgodan knjižničar za pultom! Onako s bradicom i podužom kosom. – oči su im zaiskrile i topla struja nade zatitrala je među nama.
- …ali bila sam s djetetom. – dodajem.
I tako su potonule sve lađe.
Post je objavljen 10.12.2018. u 11:55 sati.