Sad sasvim razumijem
Sve one žene
Koje se bacaju na lijes
I ljube ga
Na sprovodu,
Koje padaju u nesvijest
Ili s nogu
Jer ih oplahne val užasa
I slabosti
Idem u ranu zoru na groblje
(Rana zora traje
Dokle god nema dovoljno sunca
Da otopi ledenu koricu s auta)
I prođem naš odar
I našu dvoranu
- Očekivalo bi se
Da je nakon stotog posjeta groblju
Postalo familijarno,
Barem malo,
Ili nijansu poznatije,
Nijansu pomirenije sa situacijom,
Ali NE! -
I moja samost u tom prolazu
Kao tona na plećima
I koljena mi doslovno poklecnu
I na korak sam da padnem
Razumijem one koje se stropoštaju
To nije stvar odabira
Hvatam zrak na usta
Jednostavno te ta membrana između svjetova
Guši
Ne da ti disati.
I k tome
U neočekivane trenutke
U svijest ti isplivaju
Strašni detalji
Bolesti
Bolnice
Umiranja
Pogreba
Djelova života koji su bili teški
Stvari u kojima žališ zbog svojih postupaka
Mogao bi poluditi
Onaj s kime trebaš razgovor
Obraća ti se nespretno
Još nenaučenim jezikom
Simbola
Poruka
Oćuta
I što si više u tuzi
Manje si prijemčiv,
Nema pomoći izvana,
Samo kroz osobne postavke
Osobnog sustava.
Žena kao drži tri ugla kuće.
Ja sad držim i četvrti,
A bome i krov.
Krov prokišnjava.
Na tavan.
Već smo to mislili rješavati,
Ali više nije bilo snage.
A tavan,
Ogroman preniski prostor
Koji se proteže dužinom cijelog stana
Slika našeg devetnaestgodišnjeg
Zajedničkog života
PREPUN SVEGA
Uglavnom korisnog
Dijelom uspomene
Dijelom praktične stvari
Ali u APSOLUTNOM KAOSU
kroz koji se jedva provlačiš.
BOŽEEE!!!
Kad je Vedran došao k meni,
Tu je bilo nešto sitno najosnovnijeg alata
I koja kanta boje.....
A onda se taložilo i taložilo
Ja sam bila sretna da on gore vršlja
I da ja ne moram
I bilo je dobro i smisleno neko vrijeme
Ali onda se spremalo još i još
Pa se naguravalo i nadodavalo
Kroz godine
Nismo uspjeli sami
Pregristi i sve dovesti u red.
A njemu je ipak padala snaga
Isprva u nijansama
Kasnije zastrašujuće evidentno
Na kraju,
Svi dogovori da platimo nekoga da radi
A da mi samo palcem pokazujemo
Jel za smeće
Jel za ostati
Nisu se uspjeli dogoditi.
I sad to curenje vode.....
Ne bismo ni znali za to
Da ne kapa ravno po tavanskim vratima
I vidi se mrlja na drvu i zidu
I strunuti će ako se ne sanira
I moram raskrčiti
Džunglu
Radi krovopokrivača
Pri čemu je svaki predmet
Nož u srce
Podsjetnik na jedan život
Koji više ne živimo
I dragom rukom pisane oznake
I male plastične roze skije
I ploče -
On i ja smo ih ljetos neuspješno pokušali naći
Dijete je željelo gramofon
I ja sam ih danas našla
I boje i tapete i kofere i alate i posteljine i knjige i madrace i rastavljene krevete i modele kutija i pur pjene i vreće cementa i pijeska i raid protiv obada Vedran je ljetos prskao po tavanu i sintesajzer i postolje za nj i tisuću piksi nepoznatih kemikalija ili građevinskih potrepština i sanjke i vreću s svim našim bucama i dormeo nadmadrac koji je Nono dao Djetetu i kutije sa plišancima i vreće s igračkama i premale ili prevelike odjeće i sestrinih dokumenata i letvi i lajsni i drvenih i plastičnih svih dužina boja i oblika sve jedno preko drugog da ne možeš vjerovati da je stanje popravivo.
Obuzme te strah pred tom strašnom
A tvojom vlastitom gomilom.
Život je sav u simbolima,
A teško da koji može
Preciznije opisivati situaciju.
Danas sam zapisala zadušnice
Za cijelu iduću godinu.
Većinu za šest ili sedam ujutro -
Današnja zadušnica
Uz čopor ljudi u crkvi........
Ah.
Nisam od čopora.
Što je tiše
Intimnije i pounutrenije,
Osobinje,
Meni je bliže.
Post je objavljen 09.12.2018. u 18:05 sati.