Marketing
Lutak, kratka priča
Nick Alm: Portret
Stare anziskarte, naknadno kolorirane crnobijele fotografije s kojih se smiješe davno umrli ljudi, požutjela vjenčanica, otrcane plišane igračke, knjige s posvetama napisanim nečitkim rukopisima, okrhnute porculanske šalice, raspareni srebrni escajg, napuknuta modla za kuglof, mali nahtkasn oslikan ružama ...
Uglavnom stara krama, iako se sajam pretenciozno naziva – sajam antikviteta.
Pitala se - Zašto ljudi obilazi te tezge s naplavinama predmeta koje vlasnici više niti žele niti trebaju, s hrpama stvari nekada željenih, kupljenih s radošću, poklanjanih s ljubavlju a potom zaboravljenih, suvišnih, odbačenih?
Nadaju li se - jeftinom će kupovinom tuđih stvari popuniti svoje prazne police?
Ili na sajam dolaze zavirivati u ostatke tuđih života onako kako u prolazu zaviruju u tuđe prozore?
Oživljavaju li im pred znatiželjim očima prizori sa starih fotografija, njuše li pod prašinom i memlom mirise kolača ispečenih u tim tepsijama, posluženih na tim cifrastim tacnama?
Osluškuju li smijeh djece koja su se igrala tim igračkama, čuju li jecaje plišanih medvjedića koji oplakuju odrastanje djevojčica i dječaka koji su ih nekad davno voljeli?
Ili ih na sajam vodi samo pragmatična namjera - u hrpi bezvrijednih stvari pronaći neku vrijednu, među neupotrebljivim predmetima neki još uvijek upotrebljiv?
Pitala se i – što nju tamo privlači?
Zašto je ona, žarilo sunce, kišilo ili sniježilo, na sajmu svake druge subote u mjesecu? Zašto tamo odlazi unatoč žalosti koju osjeća dok promatra svu tu staru kramu ostalu iza nečijih života, skupljenu s tavana i podruma, kupljenu na dvorišnim rasprodajama radi ponovne prodaje, sitne zarade i jeftine kupovine?
Zašto, kad na sajmu nikada nije ništa kupila?
Dok obilazi tezge čini joj se da je predmeti molećivo gledaju preklinjući – kupi me, kupi me, kući ponesi me ...
Čini joj se - sve te odbačene, napuštene, zaboravljene, suvišne stvari grčevito žele ponovo biti nečije, grčevito žele prikriti pohabanost, istrošenost, napukline, ogrebotine i mrlje prljavštine, nastojeći se prikazati ponovo poželjnima.
Odupire se, jedva jedvice, njihovim pozivima iako bi najradije pokupovala one najžalosnije, najpohabanije, one s najmanje izgleda da ih netko poželi.
Odupire se i bori s osjećajem krivnje a najradije bi ih ponijela kući onako kako sažaljiv čovjek kući povede napuštenog psa ili krmeljivog mačka lutalicu.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 10.12.2018. u 07:43 sati.