Trebala mi je ta jedna slobodna večer. Osjećam da mogu dalje. Danas sam riješila puno stvari.
Utvrdila sam i u čemu je bio problem. Umara me moj posao.
Po prirodi teški introvert, a posao me prisiljava da stalno budem u interakciji s ljudima.
Ne umaraju me toliko djeca, makar ima razreda s kojima se baš treba nositi.
Umara me biti u zbornici s kolegama. Možda zbog stava koji imam prema predavanju.
Možda se s vremenom razočaraš u cijeli taj sustav. Ali odbijam se razočarati u djecu.
Ne predajem gradivo. Predajem njima. Niste savladali iz prve? Ponovit ćemo.
Odbijam da mi djeca budu samo broj u imeniku i obaveza koju trebam odraditi.
Kad to osjetim, mičem se iz ove branše i to je moja konačna odluka.
Još uvijek se pogonim na velike količine nikotina i kofeina. Treba i to nekad.
Smanjit ću kad se osjetim spremnom. Trenutno nisam.
Snagu mi daju moji voljeni. Pogotovo moja posebna osoba.
Prolazi ove moje turbulencije sa mnom i to mi puno znači.
I tako... Uživam sad u slobodnoj večeri (već sutra ću imati brdo testova pred sobom).
Dekica, knjiga i dobra glazba u pozadini. Malo mi fali do savršenstva.
Samo on uz mene.
Post je objavljen 04.12.2018. u 20:28 sati.