Povremeno mi je teško objasniti kako funkcioniram. Pogotovo Njemu. Nekad mi je dovoljno da zna da ga volim.
Većinu vremena i zna. Nikad mu nisam postavljala zahtjev da me pritom i razumije.
Teško je objasniti zato jer su i bolest i terapija ostavile trag na meni. Odustala sam od iluzije da ću se ikada oporaviti.
Ali zato zadržavam većinu svojih funkcija. Samo na malo drugačiji način.
Vjerojatno nije svjestan da je gotovo sve što danas poznaje na meni zapravo izgrađeno.
Ova osoba koja jesam nije postojala samo prije nekoliko godina. Negdje oko pada sistema, sve u meni je bilo uništeno.
Gubim čak i sjećanja na vrijeme prije. Možda se zato toliko trudim sad zabilježiti.
Negde tad, godinama prije, izgubila sam i dio sebe koji osjeća.
Morala sam birati.
Prepustiti se i propasti ili boriti se. Odabrala sam se boriti.
I gradila sam, mrvicu po mrvicu.
Učila sam se opet razmišljati. Ovaj put na drukčiji način.
Učila sam se opet osjećati.
S jednom ključnom razlikom, upravo s tom da sad biram.
Biram ne prepuštati se negativnim osjećajima.
Biram vidjeti lijepo.
I biram voljeti.
Povremeno zaboravim. Osjećam se preopterećeno.
Ugasim sistem i biram opet.
Taj dio mu se na meni možda čini hladnim. Baš taj dio da mogu odabrati voljeti.
Možda se dio njega boji da ću isto tako kao što sam ga odabrala voljeti jednako i prestati.
Ono što ne shvaća je da kad mu kažem da ga volim, svakog puta dajem i obećanje.
Da biram njega i samo njega, ponovo i iznova.
Sve dok postojim.
Post je objavljen 30.11.2018. u 21:29 sati.