Ovih dana protežu se pitanja oko prava na udomiteljstvo istospolnih parova. Neću odugovlačiti s pravnim izrazima jer su oni samo otisak na papiru. Imam potrebu izreći nešto životno, tome i služi ovaj moj blog.
Struka, vjera i politika rekli su svoje. Svatko na svoj način. No, nisam pročitala što bi reklo jedno udomljeno dijete.
Reklo bi sljedeće:
"Želim da me netko izabere, da me zagrli kad jako zabrljam oko nečeg, da mi kaže da će sve biti u redu. Da onaj koga ću zvati mamom ili tatom me sluša dok govorim i pred kim mogu iznijeti svoje mišljenje.
Nije mi bitno hoću li dobiti dvije mame, dva tate, jednu mamu ili jednog tatu. Bitno mi je da ta osoba izabrala mene, da me vodi kroz život i da kad odrastem budem ponosna na to. Bitno mi je da je ta osoba izgrađena životno i sretan/sretna sa samim sobom. Sve ostalo možemo rješavati putem."
To bi rekla sad već jedna odrasla osoba koju je netko izabrao.