I tako ... godinu i pol je prošlo od početka našeg suživota. Zapravo, proletjelo je. Tolikom brzinom da me to plaši.
Zajedničko vrijeme je uglavnom idilično. Mirno, nježno i mazno.
Kažem uglavnom, jer postoje ti neki periodi u kojima se on osami i otputuje u neki svoj svijet gdje nema mjesta za mene.
Ne bih rekla da to namjerno radi, ali ni ja nisam svaki put raspoložena da pustim vremenu da ga vrati natrag.
Savršeno razumijem brigu koja ga mori. Radi se o pravim, egzistencijalnim problemima, ostanku u lijepoj našoj, vizi koja neumorno istječe, djetetu koje bi volio imati više uz sebe, bivšoj, koja ga uz prijetnje, svako malo izbaci iz kolotečine i koja uporno pokušava narušiti kakav - takav mir koji je pronašao.
Sve znam i sve uvažavam. Osim ponekad. Ponekad, kad ni ja nisam raspoložena biti strpljiva.
Mislim, cijeli sam život živjela u lošem braku, djeca su mi odrasla, napokon se oslobodim svih obaveza, osim onih koje želim imati. Mogu kuda hoću i kada hoću. Ne moram se ni vratiti doma, ako to ne želim.
Dakle, potpuna sloboda. Napokon. Pa to godina što mi je još ostalo, da proživim u miru.
Ne trebam stresove ni napetosti, a ponekad se dogodi da to s njim imam.
Nedavno je opet otputovao u Nigdjezemsku, a ja sam otišla na tri dana bez da sam ga o tome obavijestila.
Dan prvi, navečer: Gdje si ti ? Nećeš dolaziti doma?
Dan drugi ujutro: Molim te, samo javi da si dobro.
Dan drugi popodne: Hoćeš doći danas ? Nedostaješ ...
Dan drugi navečer: Zbilja nećeš doći ? :-(
Dan treći ujutro: Dobro jutro želim. Molim te, vrati se.
Dan treći popodne: Trebalo mi je ovo da shvatim koliko mi značiš ... neka si ...
E, tu me već nostalgija počela opasno prati, pa sam odlučila krenuti kući.
Iskreno mi se obradovao kad me vidio na vratima. Još sam malo glumatala hladnu i nedodirljivu, ali njegov dodir me otapa.
Baš onako ... otapa.
I gledam ga dok mi priča, sav ozaren i mislim si ... da li da ti kažem koliko si lijep ili ne ... ?
Post je objavljen 24.11.2018. u 15:40 sati.