Prvi put sam bio u Vukovaru u veljači 1998!
Sve što sam znao o tom gradu prije rata moglo se svesti na spoznaju da svi govore srbski i da je tamo KPJ održala (mislim) II Kongres.
Znači nisam imao neki visoki sud ni o tom gradu ni ljudima koji su tamo živjeli!
I onda dođe ratno doba i vidiš pravo lice Vukovara.
(Ovdje ne mogu preskočiti činjenicu da je bar 50% branitelja Vukovara podrijetlom iz Hercegovine, a dobar dio njih još iz "mješanih" brakova)
Te 1998. sam poslovno došao u Vukovar i vidio pregrozne posljedice pokušaja jedne sulude civilizaciji da Vukovar podjarmi pod svoje prljave skute.
Nezamisliva je ta bijeda koju sam zatekao i u kojoj su živjeli "reintegrirani" četnici.
Tamo nikada neće biti ni mira ni spokoja dok se ne "pokopaju" mrtvi i dok djeca posebnog statusa uče istoriju o krvoločnim Hrvatima.
Suluda apsurdnost se u Vukovaru da rezati nožem (posebno onim Vuka Drašakovića) dok mi salonski prosvjednici i obilježitavači marširamo u kolonama sa secikesama, svilenokosim mekoputnicima, angažiranim liberalima u cilju zaštite istanbulske nevjeste i marakeškog hermafrodita.
A u povratku, Ilok (ili Vinkovci) fiš, pokoja litra, pokoja psovka na aktualnu politiku, Mišo i Thompson u kombiu....
Navečer, "kada sve utiša" stavit ću
Post je objavljen 17.11.2018. u 10:33 sati.