- Izgledaš mi poput jedne od onih s televizije, iz onih sapunica. – kaže mi otac.
Gledam ga zbunjeno. Upravo sam ušla u kuću, sportska odjeća mi je natopljena znojem, držim dijete na kuku, a po rukama mi se sapleću sportska torba i djetetov ruksak. Iscrpljena sam, a još me čeka večernja procedura. Ne zaustavljam se da bih otkrila što je otac pod time mislio, jer to što mi je rekao zasigurno nije bio kompliment. Moj otac ne dijeli komplimente.
Nakon što dijete konačno zaspe spuštam se u prizemlje ne bih li razgovarala s njim. Došao nam je u posjetu na dva tjedna, a ja sam mu do sada posvetila svega par pozdrava u prolazu.
Čim sam se pojavila on nastavlja:
- Uredski posao, treninzi, vikendom na Sljeme, poput onih s televizije.
- Obični, prosječni život. – odgovaram na to.
- A ne, nije to prosjek. To čak niti u Americi nije prosjek. Tamo ljudi gladuju.
Moja uobičajena reakcija prokulja iz mene, zaškrgućem zubima, a onda umjesto obrane napad:
- Zar bih se zbog toga trebala osjećati krivom? – sad on mene gleda zbunjeno, ne shvaćajući zašto reagiram tako burno.
- Ne, ne bi. Samo se čudim tome kakve su živote odabrala moja djeca.
Čim moj otac otvori usta, moje uši čuju napad. Tako je to bilo trideset godina. Trideset godina predavanja, upiranja prstom u moje pogreške, strogoće, principa „što te ne ubije, ojača te“ i bespogovorne poslušnosti, pa mi je novonastala situacija u kojoj mi kaže kako se sada sa mnom želi razgovarati kao sa ravnopravnom osobom, razmjenjivati razmišljanja i poglede na stvari, čini čudnom i zahtjeva svjesnu prilagodbu. Uspijevam u toj prilagodbi i razgovor se nastavlja u mirnijem tonu.
Čudi ga što planinarim po konzumerističkim Alpama, od kojih čak i Slovenci bježe pa radije lunjaju našim divljim velebitskim bespućima, što treniram u zaparenoj sportskoj dvorani umjesto da sjednem na bicikl i odvezem turu po bregima. Čudi se, a ja se čudim njegovom čuđenju.
- Dosta mi je ispunjavanja tuđih očekivanja, i tvojih i Filipovih… Nije pitanje što ja želim, nego što mogu.
- Nemam ja nikakvih očekivanja, ja se samo čudim.
Kako je moguće da ne vidi? Zar ne vidi kavez u kojem se šećem? Moja podrezana krila? Gdje su te slobodne žene koje mogu ostaviti muža i dijete i posao da bi bivakirale po Velebitu? Kako to da od mene očekuje čudesne pothvate nadrealizma, a od svojeg sina ne? Je li on to namjerno kopa po mojim ranama ili je samo obično muško koje ne vidi pored zdravih očiju?
Dva svijeta koja se ne razumiju.
Moja objašnjenja on ne čuje, on ima potrebu pričati, ne nužno i slušati. Kasno je, ustajem od stola, kažem da mi trenutno ovakvo stanje odgovara, i odlazim na spavanje.
Laž.
Ne odgovara mi, ali to je ono što mogu. Nisam slobodna. Moji izbori su posljedica prilagodbe i kompromisa. Moj muž voli Alpe pa ga slijedim, moje dijete treba majku pa ga slijedim, moji roditelji trebaju kćer pa ih slijedim, moji računi trebaju novac pa ga slijedim. Za razliku od mene on je u mirovini, razišao se od moje majke, djeca su mu odrasla, planira svoje vrijeme po svojim pravilima. I onda se čudi što si ukradem sat vremena zaparene sportske dvorane nakon posla dok mrak već nagriza grad i hladnoća stišće oko zidova. Vruća i znojna jurim po dijete, jer moje srce živi u očima tog djeteta i vraćam mu se poput presahlog izvora kako bih provjerila - kuca li još?
Post je objavljen 16.11.2018. u 13:51 sati.