Nemojte me krivo shvatiti,jer ne želim nametati svoje priče o teškom životu ali eto nisam mogla odoljeti nakon samo jedne tužne pjesme počele su dolaziti riječi utjehe,podrške i HVALA VAM od srca na tome....Ne zamjeram za to već mi je neugodno....Kroz sve u životu sam se morala boriti sama i kad bi mi netko pomogao morala sam mu vratiti uslugu....baš tako ...Za većinu pomoći sam dobila to na nos jer uz svaku pruženu ruku dobila sam i pogled u oči...sad si mi dužna....I tako sam se povukla...nisam više tražila pomoć jer nikad nije bila iskrena....
No da ne duljim...Evo moje životne priče u veri veri skraćenoj verziji....UPOZORENJE: Molim Vas nemojte me žalit nakon što pročitate,samo budite to što jeste...sad ćete me samo bolje upoznati...
Dakle:
Dijete sam rastavljenih roditelja još od pelena i ne znam kako je živjeti sa oba roditelja...Roditelji su našli nove srodne duše i krenuli u nove živote...Sestra i ja pripadamo mami...Živimo na selu u okolici Gline i to mi je bio najljepši dio života jer život na selu je tako....otvoren bih rekla...možeš baš uživati....
Tu sam upoznala svoju prvu dječju ljubav....onu nevinu...koja se pamti....
Sa 11 odlazimo u Glinu,napuštamo idilu i dolazimo u civilizaciju koja mi se nikako nije svidjela...Tu završavam osnovnu školu i bježim u Petrinju...Živim s bakom koju sam obožavala...pekla je najbolje kolače na svijetu i bila je najveselije biće na svijetu a proživjela je tri rata.... Težak život i osmjeh na licu...bit će da sam pokupila njene gene...
Preskačem školovanje jer je dosadno nek mi oproste prosvjetari...
E onda dolazi prva ljubav...prava...najljepša...bili smo kao jedno...uglavnom savršeni...I dođe rat...koji nas je rastavio...I da to je on...kojeg sam sanjala u prošloj pjesmi...Nije poginuo u ratu već nakon njega...Čovjek mu je izletio autom iz sporedne ulice i on je motorom naletio na njega...dalje znate kako ide...
Rekla sam skraćena verzija pa nemam vremena objašnjavati...
U ratu sretnem dečka s kojim sam bila u izviđačima....živjeli smo preko puta i mic po mic eto mene u braku sa vojnim policajcem....Prije povratka u naš rodni grad dobili smo kćer....
I brzo zatim doživim pravu tragediju...Moj brat od 14 godina u igri kod susjeda susjedovom puškom upuca svog najboljeg prijatelja....Tek sam rodila....Tuga jad strah...Užas jednom riječju...
Vratili smo se kući i odlučili se na još jedno dijete...Rat je kao gotov ali posljedice ...počinju se pokazivati jer moj muž je dobio otkaz kako li se to već kaže iz postrojbi specijalne policije......snalazili smo se ...dobili još dvoje djece...još jednu kćer i sina...
Pa eto još jedne tragedije...Istom tom mom bratu koji je u igri ubio prijatelja poznati Srđan Mlađan je bez pardona upucao djevojku pred kućom...Još jedna agonija....Obzirom na prethodni događaj isti tren je moj brat bio kriv...
Naravno da je cijela Petrinja brujala o nama i svi su okretali glavu od nas dok se nije dokazalo da on nije kriv...
Idemo dalje...troje djece imam,sin mi je boležljiv i jako teško podnosi ustvari uopće ne podnosi temperaturu i dobiva konvulzije....Nisam bila spremna na to jer sa curama nisam imala nikakvih problema...I tako njegova doktorica ode na godišnji mijenja je doktor koji ne pozna moje dijete i ne daje mu antibiotik koji mu je bio prijeko potreban i njemu se obična upala grla preko vikenda pretvori u sepsu s kojom leži u bolnici a doktor mi kaže da ima samo jedan lijek koji mu još nije dao i ako on ne pomogne njemu je jako žao....Od jebene upale grla do sepse...u bolnici...Čak su se i oni čudili kako kod njega bolest brzo napreduje i kako mu ne mogu skinut temperaturu koja nije silazila ispod 39 a dosegla je vražjih 41....No preživio je i ja skupa s njim ali mislim da nisam spavala do njegove 18 od straha...svaku noć prije spavanja samo mu dotaknem glavu....Strah je tihi ubojica...moj organizam slabi....
Kako su djeca rasla povremeno sam radila ali u razrušenom gradu nema posla a i bilo me strah ostavljati djecu pa sam bila kod kuće a muž je otvorio obrt pa smo nekako živjeli....
A onda je dugo bilo zatišje pa još jedna agonija opet povezana sa mnom...Šogorov bratić je smislio da ima pravo svima pokazati da je pravda u njegovim rukama pa je haračio po Petrinji te pritom ubio svoju ženu koja je usput što je znam preko sestre bila i moja radna kolegica jedno vrijeme i bila mi je draga...Pa da ne bi novine imale samo jedno ime za napisati ubije on još tri žene....Nema se tu više što reći...Ponovno onaj isti strah i užas....Ona je treća žrtva koja je povezana sa mnom...bojala sam se družiti više s ikim...
A sad ona lijepa priča o sretnom braku...
Kako je rat završio tako je nervoza ušla u naš brak....Mene su izvlačila djeca jer sam njih smatrala razlogom za borbu u životu i oni su bili moja snaga dok je moj zakoniti krenuo na turneju po birtijama...Posao je počeo propadati dugovi su se gomilali a on umjesto da smisli kako da se izvuče iz toga vukao nas je sve skupa sve dublje prema dnu...Ja sam počela raditi....Dobila posao sa dobrom plaćom ali katastrofalnim radnim vremenom, više sam bila na poslu nego kod kuće...Njemu je posao propao a on je obolio...I danas tvrdim da nije ta bolest za koju su mu postavili dijagnozu već samo živci....Nakon 7 godina i doktori počinju sumnjati u to a on sad leži kao biljka...
Kad se razbolio njegova ljubomora koja je bila i prije na razini ludosti postala je još gora...Dolazim umorna s posla a on prvo što napravi...cijelu me pregleda jesam li se prcnula gdje ....Djeca su se svega naslušala ali to bi bilo još min.30 stranica pa eto...skraćena verzija...
Uglavnom njegova opsjednutost mojim kurvanjem je prešla sve granice...Snimao je sve moje razgovore,pratio me na sve moguće načine....Grubosti su počele biti svakodnevne...I da bilo je i tuče i silovanja jer kad ga pukne adrenalin njegova snaga nije bila normalna...I znam šta ćete pitati zašto nisam prije otišla....A gdje....Gdje može otići žena s troje djece gdje se može sakriti a poznavajući njegove mogućnosti on ne bi prezao od nasilja i nad drugima da dođe do mene...Godinama sam šutjela ali eto kad sam pukla prijavila sam ga...Šokirala sam cijeli grad,cijelu obitelj jer većina nije znala...bilo me tako sram...ali nisam mogla više podnijeti ....djeca su bila slomljena...mali grad...svi prijatelji su sve čuli....
Dobijem poziv sa suda...Sutkinja mi kaže da ili moramo otvoriti parnicu ili povući prijavu...A parnica je značila uplitanje pola grada ,cijele obitelji,novina....Taj dio mi je bio neprihvatljiv jer mislim da ne bih mogla podnijeti psihički takav stres...povukla sam tužbu...
Bilo je dovoljno što sam je podigla jer već samo obilaženje policije,socijalnih radnika i njegovo boravljenje u Popovači,smirilo je situaciju....Još smo pod istim krovom...Čekam da dobije bar neku kunu mirovine da ga ne moram uzdržavati...jer po sadašnjem zakonu moram...povukla sam optužbu i sad nemam nikakva prava kao žrtva...A do tada čistim kuću moje majke koja me napustila tijelom ali ne i duhom jer je osjetim gdje god da idem....
I otići ću tamo....Moja djeca nisu u najboljim odnosima s ocem...radi reda ga pitaju kak je ali odu prije no što čuju odgovor...Ja i on ne komuniciramo uopće...Ja kuham sebi i svom sinu...njegova mama kuha njemu...živi preko puta...Jadno ali istinito....
I znam da će neki reći pa šta plaćaj mu alimentaciju...I ja bih rado samo da ga ne gledam ali puna sam kredita jer da bi njegova firma funkcionirala ja sam dizala kredite jer on kao obrtnik nije mogao tako da sam se uvalila do grla...
Evo,ovo je jaaako skraćena verzija ali obuhvatila sam ono najbitnije....
Sad ste me upoznali pa mi sudite...
Samo da kažem još nešto...ja sam vrlo veselo čeljade i sve ovo do sad nije me ubilo .....I dalje se smijem i pjevam i plešem....Još samo da mi je povratiti vjeru do postoji netko koga bih još bez straha mogla voljeti i tko bi mene mogao voljeti ali baš voljeti,ne kao moj zakoniti,to bi bilo krasno...Ja volim voljeti....volim cijeli svijet...i vas sve...to ne znači da se uvlačim samo sam takva....
A sad za kraj evo jedne samo za mene...
Post je objavljen 16.11.2018. u 08:07 sati.