Marketing
Sto godina od proglašenja republike u Njemačkoj
Na današnji dan prije stotinu godina, 9. studenoga 1918., Njemačka je postala republika. Kratak opis događaja 4.-9. studenoga kompilirao sam prema tekstovima na nekoliko sajtova, a usporedbe s Februarskom i Oktobarskom revolucijomu u Rusiji 1917. uglavnom su moje.
Događaji su tekli na vrlo sličan način kao u Rusiji u veljači 1917.: opće nezadovoljstvo porazima i siromaštvom, neposluh i pobune u vojsci, savezništvo vojnika i radnika (u Rusiji su bili i seljaci), spontano organiziranje lokalnih vijeća ("sovjeta") koja se brzo međusobno povezuju, lokalna pobuna koja djeluje kao kapisla i naglo se proširi, vrh vlasti shvati da ih više nitko ne sluša, abdikacija cara, formiranje privremene vlade. U pet dana, carska vlast se raspala.
Slika 1: prosvjedni skup protiv carskog režima u Berlinu, podno spomenika Bismarcku, početkom studenoga 1918..
Nakon poraza njemačke vojske na zapadnom frontu, na dan kad je Bugarska izašla iz rata, 29. rujna 1918., zapovjednik njemačke vojske Paul von Hindenburg i šef Glavnog stožera Ludendorff rekli su caru da je rat izgubljen, te da treba započeti pregovore o primirju. Za novog kancelara, sa zadatkom da to provede, imenovan je carev rođak princ Maximilian od Badena. U njegovu vladu ušli su i predstavnici socijaldemokrata (MSPD), najjače stranke u Njemačkoj.
Nakon Bugarske primirje su potpisale i preostale dvije članice Centralnih sila: Otomansko carstvo (30. listopada) i Austro-Ugarske (3. studenoga). Njemačka je ostala sama.
Kaiser Wilhelm je napustio Berlin i boravio u Spa gdje je bio Glavni stožer vojske. Sa svojim generalima pokušavao je naći način da spasi carstvo. Hindenburg je najavljivao masovnu mobilizaciju Nijemaca protiv Saveznika, kao što su se Francuzi mobilizirali u svojim revolucionarnim ratovima; dogodilo se obrnuto.
4. studenoga 1918. pobunili su se mornari u Kielu. Pobuna je počela zbog pogrešne informacije da dolazi naređenje za isplavljanje u beznadežnu bitku protiv nadmoćnih savezničkih snaga, koje su držale pomorsku blokadu. Mornari su osnovali revolucionarno Vijeće, pohapsili časnike, istaknuli crvenu zastavu i poslali svoje zahtjeve vladi.
Pobuna se brzo proširila. Socijaldemokrati su pozvali na generalni štrajk solidarnosti. Mornari u Lübecku i Travemundeu su istoga dana osnovali revolucionarna vijeća. Slijedećeg dana to su učinili i mornari iz garnizona u Hamburgu, Bremenu, Cuxhavenu i Wilhemimsahvenu. Pobunila se Kaiserova slavljena flota, koju je desetljećima brižljivo gradio. Lučki radnici u Hamburgu proglasili su štrajk solidarnosti.
U Spa su diskutirali o slanju trupa da razbiju pobunjene mornare, ali su generali odgovorili cara od tog pokušaja, jer su vjerovali da bi vojnici mogli promijeniti stranu (kao što se dogodilo u Februarskoj revoluciji 1917. u Moskvi s pukovima poslanima da razbiju demonstracije). Zapovjednik Glavnog stožera Wilhelm Groener (koji je 23. listopada zamijenio Ludendorffa) rekao je caru da traži obustavu vatre u subotu 9. studenoga. »Čak i ponedjeljak«, upozoravao je, »bit će prekasno«.
Slijedećih dana revolucionarni pokret se širio u cijeloj Njemačkoj. Svuda su osnivana radnička i vojnička vijeća te hapsila časnike i dužnosnike starog režima, osim onih koji su izrazili spremnost da se pridruže revoluciji. Na terenu su proglašavali republiku.
Slika 2: Gustav Noske (MSPD) govori mornarima u Kielu, 5. studenoga 1918.
Glavna politička snaga u vijećima bili su socijaldemokrati. Socijaldemokratska stranka se godinu dana ranije zbog politike prema ratu pocijepala na umjerenu "Većinsku SPD" (Mehrheitssozialdemokratische Partei Deutschlands, MSPD) i ljevičarsku "Nezavisnu SPD" (USPD) zbog politike prema ratu. Sada su međutim nastupali zajedno i bili glavna politička snaga u radničkim i vojničkim vijećima. Poslali su ultimatum vladi da proglasi republiku.
Naglo je izbilo svo prikriveno nagomilano nezadovoljstvo Nijemaca prema vladi, potaknuto porazima na frontu i gladovanjem kd kuće. Iako se Kaiser krajem listopada složio da postane ustavni vladar, Nijemci nisu bili zadovoljni pukom promjenom na papiru. Pobunjene mase tražile su njegovu abdikaciju, proglašenje republike i kraj rata.
8. studenoga u pregovorima u Compiegneu u Francuskoj vrhovni zapovjednik savezničkih snaga maršal Ferdinand Foch izdiktirao je njemačkoj delegaciji uvjete primirja, faktički kapitulacije. Revolucionarni pokret zahvatio je i vojnike na Zapadnom frontu.
Slijedećeg dana, 9. studenoga, kancelar Max od Badena objavio je da je car abdicirao. Svoju dužnost predsjednika vlade predao je socijaldemokratu Friedrichu Ebertu, predsjedniku MSPD. Car Wilhelm je zatražio azil u Nizozemskoj. MSPD je proglasio republiku. Istoga dana je Karl Liebknecht iz USPD proglasio "Slobodnu socijalističku republiku". U Berlinu, koji je prethodnih dana ostao miran, radnička i vojnička vijeća preuzela su kontrolu bez krvoprolića. Revolucija je pobijedila uz vrlo malo otpora.
Slika 3: Philipp Scheidemann (MSPD) proklamira republiku s balkona Reichstaga, 9. studenoga 1918.
9. studenoga formirano je nacionalno Vijeće narodnih predstavnika od šest članova: tri iz MSPD i tri iz USPD. Dan kasnije je Opća skupština radnika i vojnika Berlina prihvatila nacionalno vijeće kao privremenu vladu. Ebert je bio jedan od supredsjednika Vijeća (drugi je bio Hugo Haase iz USPD).
Ebert je bio u dvostrukoj ulozi, s dvostrukim provizornim legitimitetom (vrlo slično kao Kerenski u privremenoj vladi Rusije prethodne godine). Dan kasnije, 10. studenoga, Ebert je dogovorom s generalom Groenerom (Ebert-Groener pact) osigurao podršku vojnog vrha novoj vladi. Zajednički interes predstavnika staroga režima i Eberta bio je spriječiti komunističku revoluciju.
Stari režim srušen je, kao i u Rusiji, od strane masovnog pokreta, u kojem su sudjelovale neorganizirane mase i razne radničke i političke organizacije. Dvostruko proklamiranje republike ponovilo je raskol koji se dogodio i u Rusiji.
Nešto o onome što je slijedilo.
Slijedeća dva mjeseca obilježio je sukob umjerenih i radikalnih ljevičara o načinu kako organizirati novu državu: preko Ustavotvorne skupštine, izabrane na općim izborima te konstituiranjem vlasti na osnovu predstavničke demokracije, ili odbacivanjem predstavničkog načela u ime neposredne vlasti naroda kroz revolucionarna vijeća. Marksistički revolucionarni radikali pokušali su ponoviti boljševistički put od Februarske prema Oktobarskoj revoluciji (Lenjin: "Sva vlast sovjetima!").
MSPD je 15. studenoga 1918. postigao dogovor s "kapetanima industrije": zakonsko uvođenje osmosatnog radnog vremena i kolektivnog pregovaranja u zamjenu za obećanje sindikalnih lidera da će se suprotsaviti zaposjedanjima tvornica.
Brzo je došlo do raskola u koalicijskoj vladi; USPD je 28. prosinca istupila iz vlade. 31. prosinca 1918. i 1. siječnja 1919. osnovana je Komunistička partija Njemačke (KPD). Ona je prihvatila Lenjinovu parolu "Sva vlast sovjetima". Međutim je ranije, 16.-21. prosinca u Berlinu, Nacionalni kongres radničkih i vojničkih vijeća većinom od 75% pirhvatio Ebertov plan za hitno održavanje izbora za parlament.
Slika 4: komunistički pobunjenici u Berlinu, siječanj 1919.
Radikali iz USPD i KPD podigli su "Spartakistički ustanak" u Berlinu. Ustanak su ugušile trupe vlade MSPD-a i antikomunističke paravojne jedinice Freikorps, koje je od povratnika s fronta organizirala vlada uz pomoć carskih generala; članovi Freikorpsa su 15.-16. siječnja 1919. ubili lidere KPD Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta.
19. siječnja održani su izbori za Nacionalnu Skupštinu (Nationalversammlung). bile su uvedene zakonske promjene, kojima su žene dobile pravo glasa i dobna granica je spuštena s 25 na 20 godina. Pravo glasa imali su i svi austrijski Nijemci koji borave u Njemačkoj (isto je, s vladom proklamirane Republike Njemačke Austrije, dogovoreno za izbore u Austriji).
Na njima je relativnu većinu osvojila MSPD. Ona je činila tzv. "Weimarsku koaliciju" s umjereno lijevom Njemačkom demokratskom strankom (DDP) i katoličkom strankom Centar (Zendrum) (zajedno su imali 3/4 glasova). USPD je osvojila 7,6% glasova. KPD nije sudjelovala na tim izborima. Velik dio članstva USPD prešao je u KPD, a ostali su se 1922. ponovo spojili sa SPD.
Poučeni sudbinom menjševika i esera u Rusiji, Većinski socijaldemokrati su bili odlučni da razbiju radikale. (U Rusiji su eseri osvojili apsolutnu većinu na izborima za ustavotvornu skupštinu, ali je izabrane zastupnike Crvena garda u ime "vlasti sovjeta" razjurila.) Za to im je trebala suradnja s reakcionarnim snagama, kao što se u to doba događalo i u Rusiji, gdje će ubrzo započeti građanski rat i stvoriti se "bijela" koalicija protiv boljševika, u kojoj su menjševici, desni social-revolucionari (eseri) i konstitucionalni demokrati (kadeti) surađivali s carskim generalima, koji su prezirali demokraciju pa time i svoje saveznike. U Rusiji je taj savez potučen, dok se u Njemačkoj održao na vlasti. Sudjelovanje u vlasti reakcionara, koji su mrzili demokraciju, bilo je trajan izvor nestabilnosti političkog režima Weimarske republike. Drugi trajan izvor nestabilnosti bila je uzajamna mržnja komunista i socijaldemokrata.
All power to the councils!: A documentary history of the German revolution of 1918–1919
THE GERMAN REVOLUTION AND FOUNDING OF THE WEIMAR REPUBLIC
Post je objavljen 09.11.2018. u 22:31 sati.