Marketing
Nisam ga pitao kako se zove.
Tip stoji u čudnom kutu među trakama, velik je auto, sivo plavi pežo, karavan, veliki je, obiteljski. Neki tip u puno manjem renou pokušava mic po mic progurat ali nema previše mjesta, spor je, živčan, maše rukama, gestikulira na ovog tipa da koji mu je, da se pomakne. Pežo gleda prema dolje, giba tijelo u nekoj gesti, gledam ga u prolazu – aha, pokušava upaliti motor, aha slina mu curi iz usta, aha čovjek ima napadaj neke sorte, nadam se ne srčani, ne bih znao što napraviti. Ne znam ni onako, osjećam se kao da glumatam dok ozbiljno silazim sa bicikla, oslanjam ga na ogradu i prelazim do Pežoa, kucam na prozor, otvaram vrata, gospodine, jeste dobro? Ne odgovara, slina mu curi, abdomen kolvulzira. Stariji tip, rub šezdesetih, rekao bih. Ne odgovara mi. Auti trube; Reno se provukao i zbrisao dalje. Mašem autima, tipu nije dobro, vadim mobitel – suvisao, konkretno spor glas dispečera veli da šalje hitnu, da ostanem na licu mjesta i zovem ako mu se pogorša. Dolaze još dva čovjeka, izašlo iz svojih autiju, govore Konzumovom kombiju, blijedi, nezainteresiran tip na šihti u crvenoj Konzum odori, gazda mu u Remetincu, vrlo u svom tempu polako sprema kombij i konačno se miče sa kuta gdje taman možemo pomaknuti Pežo. Žena, četiri pet autiju u redu od nas, otvara vrata i viče „dajte pomaknite auto sa ceste“. Plava tuka, kaže novi čovjek do mene. Sklon sam suglasnosti. Konzum odlazi, gurnemo auto, tipovi oko mene nestanu u svoje automobile, jedan veli da će se vratiti. Gospodine, jeste dobro? Definitivno je bolje, ali ne odgovara mi, šuti, mumlja. Auti nas zaobilaze. Stojim, pomalo glupo, pored Pežoa, ključ mu na stražnjem sjedalu da se ne sjeti upaliti auto i krenuti. Šlampavo, otvaram vrata, pitam ga treba li mu što, konačno kaže „ništa“ i zatvori vrata. Podsjeti me na škvadru koja pada u nesvijest, neugodno im je kad se dobiju, bježe iz sobe, ne žele biti slabi pred ljudima. Sjetim se sline iz ustiju mu. Sjetim se konvulzija. Srce mi pukne, malo. Jasno je da vozačku više neće imati nakon ovoga. Dolazi tip od prije, negdje je parkirao, konačno netko zna što treba napraviti – pita kako se zovete, ime oca, znate li gdje ste, Pežo odgovara, tip zaključuje – epileptičar. Pežo je suglasan. Vadimo mu mobitel, zovemo mu suprugu. Memorirana je kao „mama“ u mobitelu. Srce opet krcne, komadić leti iz njega ko iz porculana. Tu negdje živi, kaže nam. Ne znam što je bilo neko vrijeme, prošlo je brže no što mislim, buljim okolo za plave rotirke. Jedna stiže uskoro, mladi prometni policajac na motoru, blage oči, konherentan. Predstavim se, pita me jesam li zvao hitnu, ponavljam da sam ja tip koji je zvao hitnu, kada, pita me, prije deset minuta, kažem, i još nisu tu, pita me retorički. Da, još nisu tu, znam. Već predviđam statuse na mrežama, zamisli, deset minuta smo čekali hitnu. Nismo – čekali smo ju petnaest. Oko tri popodne, još nije rush hour. Policajac preuzima, tip koji je znao što radi i ja udaljavamo se, kaže mi – možeš glumiti doktora. Ne hvatam iz prve, kažem mu, dobro ste se vi snašli, kaže mi, to mi je posao. Odlazim. Razmišljam o slini iz usta. O „mami“. O ženi što je vikala da ga pomaknemo. O tipu koji je gestikulirao ljutito da se pomakne. O drugim autima u prolazu. Nisam htio da ovo bude post o petnaest minuta hitne. Htio sam da bude o čovjeku kojeg ne znam koji me rasplako svojom krhkošću.
Post je objavljen 08.11.2018. u 17:48 sati.