Zašto moram misliti, posebno o nečemu što drugi misle?
Tako to ide, osjećam glad jer mišljenjem trošim energiju, a onda bez mjere, bez znanja prepunim želudac. Novo stvorena energija pravi kaos u organizmu tijela i tako se generiraju nove i nove misli, što kažu mračna logika bez kraja.
Čak i kada zaspim i dalje je košmar i zato sanjam.
Od snova upamtim samo ono pred buđenje. Pitaj boga kakve sam sve gluposti sanjao tijekom spavanja?
Provjereno, pijenjem žive vode, cijeđenjem sokova od povrća i voća (2:1), večerom oko 18 sati, spavam kao beba, ne mislim, ne sanjam, nemam onaj kiseli zadah u ustima.
Lako se probudim i nisam gladan.
Želudac traži održati stanje kakvo ima. Ako je kiselo, stalno sam gladan i pojeo bih boga; ako je želudac prazan, lužina stvara ugodan eliksir, onda gutam tu slatku vodicu i nema gladi, a nema ni mišljenja, razumijem i znam bitno za život, satkano u svakom doživljaju realnosti.
Tko previše jede, u njemu je sve kiselo kao komine. Onda mora misliti, pričasti gluposti, navodno će sebi olakšati mučenje. Problem je u tome što se tako pojačava ovisnost; malo potrošiš negativnu energiju, a onda želiš duplo.
Čisto i red su majka, no tko ima vremena za to? Bitan je novac, uživanje, a život, ionako čovjek misli da je na poklon.
Post je objavljen 07.11.2018. u 10:05 sati.