Maglene krpe plove kroz grad. Vrana našušurenog perja sjedi na goloj grani. Jesen daje zakusku zime.
Ulazim u sukobe. Moj najnoviji suicidalno mazohistički hobi. Poput kamikaze popijem zadnje oštro piće i kažem : Da, za to se isplati umrijeti!
Počelo je to prije nekih mjesec dana, oko tri u noći, kada sam si rekla kako više neću šutjeti. Mirne vode me više ne zanimaju. Mir u kući, mir u prijateljskim odnosima, mir više nije dovoljan razlog za držanje nogu u mulju sa tankim slojem bistre vode preko.
Dakako, ne upadam u te sukobe bez ikakvog plana i programa, ali definitivno u njih ulazim s puno manje priprema nego prije. I dopuštam si pretjerivanje. Zapravo dopuštam si puno toga što prije nisam. Dopuštam si nemar, ljutnju, direktnost, dopuštam si vikanje i kvarenje odnosa.
Ujedno vodim neki podivljali rat s ljudima koji koriste sarkazam. Postala sam osjetljiva na njega, i strahovito me smeta. Vjerojatno zato što sam ga sama koristila, prvenstveno u odnosu na mog muža, dok mi konačno nije došlo do glave koliko je to ružno, snishodljivo i ukazuje na moje frustracije, a sve pod krinkom zafrkancije. Primila sam se aktivne samokontrole i korekcije. To je proces, navike je teško mijenjati, ali nije mi prvi put da iskorjenjujem neku svoju manu krampom i noktima, jer majke mi! ne želim biti takva osoba.
Iz svega toga proizašla je i osjetljivost spram tuđeg sarkazma. Zbog te osjetljivosti trenutno sam u sukobu sa jednom članicom književnog kluba. Dva dana su tipkovnice užareno kipjele, a sada se hlade do subote kada je predviđen susret. Znatiželjno iščekujem rasplet konflikta, a istovremeno me sve to skupa samo živcira i dosađuje mi. Pretjerala sam, ali u konačnici stojim iza svake riječi. Poželiš dobru bitku, procijeniš protivnika kao ravnog sebi, i na kraju shvatiš da se nemaš s kime posvađati. Jedni se dignu na noge i bulazne u potpuno krivim smjerovima, drugi pokušavaju sve pomiriti, a treći padaju s Marsa, i nitko se nije u stanju držati okosnice konflikta. Je… takvu svađu. Možda će druga runda biti bolja.
Problem je što unatoč svim tim konfliktima, meni zapravo nije stalo. Nakon prvog adrenalinskog naleta ljutnje podmazane pravednošću, koji me brzo prođe, ostaje dosada. Nije mi stalo kako će se sve završiti, hoće li se zbog toga odnosi raspasti ili biti čvršći, hoće li me ljudi manje voljeti, misliti lošije o meni? Samo sliježem ramenima.
To nije dobro, trebalo bi mi bit stalo, onda bih imala rezultat pred očima koji želim postići, onda bih znala koje oruđe upotrijebiti za njegovo postizanje. Ovako mlatim okolo zbog nekog hladnog osjećaja za pravdu, logiku i objektivnost. Sve skupa bez veze.
A možda mi je stalo previše, toliko da sam čak samu sebe uspjela uvjeriti u potpunu bezosjećajnost?
A možda mi je samo dosadno i čeznem za jednom dobrom tučnjavom?
Skačem iz ekstrema u ekstrem, dopuštam si maglu, vrane i sukobe. Možda se s vremenom smirim negdje u sredini.
Post je objavljen 06.11.2018. u 11:00 sati.