Danas razmišljam o svjesnosti i stupnjevima identifikcije i ovisnosti.
Mogu to podijeliti na tri sadija :
1. Potpuna identifikacija sa formom misli –sva svjesnost je zarobljena u repetirajućim mislima i automatskom okidanju emocija –nema slobodnog dijela svjesnosti, koja bi mogla biti promatrač tih misli i nismo svjesni da mislimo, jer svaka misao i njeno značenje smo mi.
Neprestani unutarnji dijalog i značenje, koje dajemo vanjskom postaje doslovno, ono kakvo je naše uvjerenje o tome.
Potpuno smo ovisni o formi i sadržaju uma.
Potpuno vjerujemo svim mislima. Ostaje se na doslovnom značenju konceptulnog uma .
Ja jesam um .
Identificirani smo sa prosudbama dualnog uma i ne razlikujemo neutalnost vanjskih događaja, od značenja naših prosudbi, koje ljepimo na njih.
/Vrlo kratki i nesvjesni trenuci nevezanosti npr. u kontaktu s prirodom, malom bebom ili npr. psom, koji nisu s mislima, nego predstavljaju čisto polje svjesnosti, koje je ispod razmišljanja.
Osoba to prepoznaje da je nekako drugačije i puno ugodnije iskustvo, no nije svjesna ničega. /
„Ja sam žena „ ili „Vani je loše vrijeme „ je za nas apsolutna istina, potpuna identifikacija.
Osobe koje su potpuno zarobljene u svom umu neće niti čitati ovakav tekst i neće ga moći razumjeti, pogotovo opise sljedećih stanja.
Svjesnost je zarobljena u formi misli i sve je odvojeno.
Živi se potpuno u konceptu odvojenosti. Nema svjesnog promatrača.
2. Postoji dio slobodne svjesnosti, koja je svjesna misli i emocija.
Kraći periodi bez kompulzivnog unutarnjeg dijaloga.
Promatrač /svjesnost ili ja jesam prisutnost / promatra sadržaj uma- misli, emocije i senzacije .
„Ja sam žena „ ili „Vani je loše vrijeme su prepoznate od slobodne svjesnosti kao misli ili uvjerenja.
Osoba je još u najvećem dijelu zarobljena u uvjetovanim konceptima ili uvjerenjima uma, no sve više slobodne svjesnosti oplakuje te izolirane i odvojene otoke zarobljene svjesnosti u formi misli ili uvjerenja.
Iskustveno se naslućuje što to znači jedinstvo, no i to se konceptualizira i zarobljava kroz definicije.
Postupno dolazi do odvajanja naših prosudbi, od objekata na koje smo ih naljepili.
Npr. dok je razbijena čaša sa svojim krhotinama, u prvom stadiju sva identificirana sa prosudbom katastrofe, u drugom stadiju već možemo postupno odovojeno promatrati ideju prosuđivanja- katastrofe od same krhotine čaše, koje čak mogu dobiti neke drugačije prosudbe, kao npr. „ interesantno „ ili „lijepo „ ili čak postoje kraći trenuci kada osjetimo esenciju tih krhotina, van oblika.
Dakle, sve smo slobodniji, fleksibilniji i manje fiksirani u zarobljujućim koncepima.
Možemo odvojiti događaj od značenja patnje, koji smo mu sekundarno pripisali.
Slomljena čaša više nije nerazdvojivo povezana sa prosudbom, kako je to strašno i apsolutno nepoželjno.
Tako počinjemo svjesno ovladavati sa karakterom iluzornosti patnje.
Razlikujemo ono što jeste u trenutku, od onoga što naš um sekundarno misli i osjeća o onome što jeste.
3. U prisutnosti je aktivna svjesnost, koja je svjesna same sebe i to zovemo prazninom.
Svjesnost bez forme i značenja promatra svjesnost bez forme i značenja.
Promatrač i promatrano su jedno. Iskustvo jednote.
Svjesnost polja mirnoće i tihe radosti van konceptualnog uma.
U početku ovakva stanja svijesti traju kraće, no iskustvo stvarnog sebe postaje sve dominantnje.
Nema uvjerenja „Ja sam žena „ ili „Vani je loše vrijeme „ . Tišina uma i svjesnost svoje esencije ili svjesnosti, koja nema granica i izvor je beskonačne energije.
U tom stanju i dalje naviru sadržaji uma ili misli i emocije, no mi smo ih potpuno svjesni i nismo identificirani s njima.
Ima puno više slobodne svjesnosti, nego svjesnosti zarobljene u formi misli ili emocije.
Slobodni smo, no možemo nevezano igrati igru forme i dalje.
Identifikacije s formom misli su trenutne i prolazne, onoliko koliko je potrebno da bi trenutno kreirali neku formu.
No i te prolazne identifkacije u formi misli, su istovremeno uronjene u širu slobodnu i beskonačnu svjesnost, za koju znamo da smo to mi, stvarni i vječni.
Centrirani smo u polju jednote, koja nema značenja i koje nije niti nastalo, niti ima kraja.
U tom polju igramo svjesno igru prolaznh formi.
Mi jesmo svjesno polje cjelovitosti i jednote.
Mala količina privremeno zarobljene svjesnosti u formi misli je minimalna u odnosu na našu beskonačnu tzv. slobodnu svjesnost.
Mi tada znamo da smo svjesni kreatori i da smo jedno sa svime.
Post je objavljen 02.11.2018. u 22:57 sati.