Neobično kako neki ljudi mogu vratiti sjećanja na vrijeme koje sam mislila da sam zaboravila. Baš u vrijeme nastanka ovog mojeg novog obličja.
Kasna jesen 2015., negdje u vrijeme kad sam upoznala Njega. Detalji o toj jeseni s vremenom su blijedili. Gotovo nemilosrdno. Mislila sam da sam ih zauvijek izgubila.
Jedan sasvim slučajan razgovor, i prisjetila sam se vremena koje je prethodilo upoznavanju moje prave osobe. Rane jeseni 2015. bila sam izgubljena.
Završila sam fakultet i nadala se zaposliti što prije. Bila sam naivna. Kasnije ću doznati da se pročulo za moju dijagnozu i time su mi mnoga vrata automatski zatvorena.
Ipak, još uvijek u toj fazi, postojalo je mnogo nade.
Kako je vrijeme prolazilo, nada je kopnila.
Ne samo glede posla. Bila sam uvjerena da nikad neću naći osobu koja će me voljeti takvu kakva jesam. Trpiti moje ponavljajuće epizode. Biti uz mene i biti moja snaga kad je nemam.
Iz čiste dosade, tri dana sam bila na aplikaciji za online dejtanje. Trećeg dana sam pukla i pobrisala je.
Nije da je falilo kandidata, ali je falilo pravih kandidata.
Mali broj onih zanimljivih je dobio moj kontakt, između ostalog i On.
Ironija situacije je da sam uskoro počela izlaziti, ali ne s njim, nego s njegovim šefom. Ispalo da nije osoba za mene.
Tako da sam uopće imala fobiju izaći s Njim. Ali jesam. Neočekivano, ali ispalo je jako lijepo. Izgledalo je kao da je osoba koju vrijedi zadržati.
Kroz vrijeme, postao je osoba s kojom hoću graditi budućnost.
Postao je osoba koju iz dna srca volim.
Te zime, zaposlila sam se u školi. Odlučila naučiti voziti.
Odlučila ne puštati Nadu ikad više.
Post je objavljen 01.11.2018. u 18:31 sati.