Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mental

Marketing

Ne moraš skupiti sve.


Netko bi trebao napraviti aplikaciju gdje ljudi otkrivaju muziku, možda kao pokemone u fiktivnim, digitalnim brlozima vidljivima samo na ekranima ovisnim o GPS podacima, ili koja je dostupna samo ako ju shazzamaš kada ju negdje čuješ, ili samo ako si na koncertu gdje je svirana, ili samo ako ju direktno i ciljano potražiš, kada postaje "skdidljiva" kao divlji fantasy spell koji je iskočio iz knjige magija kojeg tek tada možeš sačuvati u kolekciji - koja je mala, koja raste uz muku, znatiželju i kao plod žeđi i duševog nepopunjivog jaza za rifom, stihom i filingom. Tek tada, kada ju imaš, možeš ju slati, samo jednoj po jednoj osobi, koja ju možda bez tebe ne bi ni snašla, koja je možda tragala za njom mjesecima, koja dobiva poklon mnogo vrijedniji od svih trilijuna streamljivih molitva deezera, spotifyja i itunesa.

Vrijednost muzike mora biti u neuhvatljivosti, ne u sveprisutnosti. Jedna ploča bila bi okupljalište i katalist večernjeg izlaska. Jedna spontana nabasana pjesma bila bi kao da sam Svemir glumi svačijeg individualnog DJa, tih 16, 28, 36 GB prostora u džepovima nam nebi gramzljivo čuvali nepotrebne memeove i prolazne fotke watsapa, koje brižno dižu u cloud servise koje nitko nikada neće ispraznit - par sto megabajta bila bi prava bajka, pravi ocrt unikatnih karaktera sagrađenih od naših interesa, i muzike koja im pomaže sljepiti kockice zajedno.

I kada već krišom, ko zadnja birtijska žutoštamparska hulja, cinka nekom serveru kapitalizma koliko si puta pritisnula/o play na koju stvar, ono kupuje tu pjesmu za tebe, jer su nas navikli da zaboravimo, te šalje tu lovu direktno autoru koji može u tom trenutku vidjeti sms tvoga imena, ili nicknamea, u kojem si satu minuti i sekundi otkrio i kupio njegov rad, odvajajući ne za nove traperice, igrice i automobile, već za još jednu fiktivnu, digitalnu ploču na binarnim zidovima naših kolekcija.

Možda da izbrišem dizer, pronađem pohabani, zaboravljeni ipod prodan za par centi na ebayu, te krenem skupljati kolekciju iznova, ne bi sve više u dosadi skidao slušalice u svojim kretanjima, izgubljen u tuđim, programiranim shuffleima svih bilijuna pjesama koje nikada neću čuti, kamoli doživjeti, već bi jurio osobama koje volim samo da ih zacementiram za tlo na tri minute i dvadeset sekundi ( u prosjeku ) da im podijelim svoj ulov, i što mi on znači, te tada možda oni nama. To je, možda, kultura. Vreva čovječanstva koje stvara, dijeli, i o tome kroji misli. I snove. I živote. I kulturu.





Post je objavljen 31.10.2018. u 18:11 sati.