Al' prije da kažem da puno mislim (i previše) o svemu, da se puno pitam (ne valja ti to, opusti se- reći će "dušobrižnici"), da se bojim radovati i graditi kule u pijesku, jer mnoge su se srušile, a ja....nepopravljiva romantičarka, gradim i dalje, al' nekako - radujem se smirenije, tiše, skrivenije....više u sebi. Mora da starim (stvarno starim) kada mi moto postaje : Proći će...u onom stilu pjesme: Prolazi sve, al' onda mi dođe i drugi dio: sve ....osim sjećanja. A ja svoja sjećanja ne dam. Nikome. Ni za "živu glavu". Jer, što je čovjek bez prošlosti? I sjećanja? Bez ljubavi? Života?
I opet mi dođe jedan dijalog iz mojih Mambo Kingsa u sjećanje:
Što je čovjek bez obitelji?
Ništa.
A bez ljubavi?
Dvostruko ništa.
Eto, tek toliko da javim da sam živa (koga zanima:)).
Post je objavljen 27.10.2018. u 19:27 sati.