Prvi krug brazilskih izbora održan je 7. listopada ove godine. Naravno da su oči cijelog kontinenta bile uprte prema Brazilu, najvećoj i ekonomski najsnažnijoj državi ( 8. svjetska ekonomska sila ) Latinske Amerike ( s izuzetno važnim geopolitičkim značajem ) koja je dugo ( 12 godina ) bila jedno od najjačih uporišta latinoameričke ljevice ( vladavina Lula de Silve i Dilme Rousseff i njihove Radničke Stranke - Partido dos Trabalhadores / PT/ ). U prvom krugu izbora ultradesni ( po mnogima otvoreno profašistički ) kontroverzni kandidat Jair Bolsonaro ( bivši profesionalni vojnik u činu kapetana ) iz Socijalno Liberalne Stranke ( PSL ) osvojio je čak 49 milijina 276 tisuća glasova ( 46,66%) a njegov protukandidat iz Radničke Stranke dr Fernando Haddad, bivši minister obrazovanja ( koji je imao samo mjesec dana za kampanju pošto je Lula, inače najjači predsjednički kandidat u Brazilu, pred same izbore završio u zatvoru ) - 31 miljun 342 tisuće glasova (28,46%). Ukupan broj glasača u Brazilu inače je 117 miljuna 364 tisuće. Drugi krug izbora održati će se u njedjelju 28. listopada ove godine.
Jair Bolsonaro je deklarirani šovinista, antifeminista, rasista, ksenofob, “čovjek kojemu se gade demokratske vrijednosti” (Angel Guerra Cabrera u “El Viejo Topo” 18.10.2018. ). Po Cabreri on samo predstavlja kontinuitet “državnog udara protiv demokracije” koji je iniciran prije nekoliko godina “parlamentarnim udarom” putem kojeg je smijenjena Dilma Rousseff uz “ćudnovato mobiliziranje masa” veoma snažnom ( internacionalnom ) medjskom kampanjom. Cilj je bo prikazati Radničku Stranku i njene lidere kao leglo korupceje itd.
Bolsonaro, naravno, nije lokalni niti samo brazilski fenomen. On je samo dio nadiruće svjetske plime desnog političkog vala ultraradikalnih pa ponekad i profašističkih pokreta koji su osnaženi i “okuraženi” dolaskom nepredvidivog Donalda Trumpa na čelo najveće svjetske sile. Iako ga dobar dio analitičara ne uzima ozbiljno to je očito greška jer je najveći guru nove desnice Steve Bannon proizišao upravo iz središta njegovog političkog gnijezda ( vodio je Trumpovu izbornu kampanju a danas je na zadatku jačanja i povezivanja radikalne desnice u Europi). I Europa je pod jakim utjecajem sve prisutnije radikalne desnice osnažene valom jačanja ksenofobije pred naletom neviđenog egzodusa izbjeglica iz ratom zahvaćenih i nestabilnih dijelova svijeta. Tu su prije svih Marine Le Pen u Francuskoj, Salvini u Italiji, Orban u Mađarskoj a u Izraelu ( koji, inače, ima i nezanemarivu tradiciju ljevice) Netanyahu.
Latinska Amerika na određen način opet dolazi u središtve svjetske pažnje. Lijevi politički val koji je ne tako davno dominirao latinskoameričkom scenom povlači se. Meksiko je, doduše, što je beskrajno važno…nedavno izabrao upravo ljevicu da ga vodi slijedećih šest godina. Pobjeda Andrésa Manuela Lópeza Obradora u Meksiku, trečoj po veličini latinskoameričkoj zemlji, je izvjesna vrsta izuzetka. Ali pobjeda konzervativnih ultraliberala poput Ivána Duquea Márqueza u Kolumbiji, Mauricia Macrija u Argentini ili Sebastiána Pinere u Čileu svjedoće nam kako u Latinskoj Americi sve više jača desna ultrakonzervativna politička fronta. Tim više je drugi krug izbora u Brazilu značajniji.
Kakva je uloga Evagelističke crkve u Brazilu ali i u Latinskoj Americi u svemu tome ? Kao prvo, potrebno je znati kako se u Latinskoj Americi, za razliku od Europe i Sjedinjenih Američkih Država ( iz kojih je Evangelistička crkva i “uvezena” u Latinsku Ameriku ), Evagelistička crkva ( kao pojam ) najčešće izjednačava s kompletnim protestantizmom ( koji u sebi inkorporira niz zasebnih crkava ). Cijelo područje Latinske Amerike doživljava vjersku metamorfozu tako da je u zadnjih 40 godina čak 30% pripadnika Katoličke crkve prihvatilo evangelizam ( protestantizam ). Danas Evanelistička crkva kontrolira velik dio medija i ima nevjerojatan utjecaj na siromašniji dio stanovništva. Novinarka Lamia Oualalou, koja posebno prati te procese, ističe kako “evangelistički mediji” čine danas u Brazilu najveći dio “medijske industrije” ( “Ojo Publico”, 31.srpanj 2018. ). Evagelistička “La Iglesia Universal del Reino de Dios” (“Univerzalna Crkva Božjeg Kraljevstva”) kontrolira neke od najvećih brazilskih TV kuća a preko tjednika “Folha de Sao Paulo” vrši također izuzetan utjecaj na javnost.
Brazil je inače doživio radikalne promjene unutar vjerske populacije među najširim masama. Šezdesetih godina prošlog stoljeća upravo je Brazil bio jedno od najvećih uporišta lijevo orijentirane “Teologije oslobođenja” (“La Teología de la Liberación”) koja je snažno utjecala na najsiromašnije slojeve stanovništva. Svećenici “iz naroda” djelovali su konkretno u konkretnim zajednicama “u narodu”, prigradskim četvrtima gdje je bilo koncentrrano nezadovoljstvo i bezperspektivnost, siromaštvo i criminal. Ta “narodna crkva” jačala je broj katolika ali je i zabrinjavali crkveni establishment kojeg su plašile lijeve ideje teologa oslobođenja ( kojima će se uskoro oduzeti pravo na javnu riječ ) ali i svećenstva koji su slijedil tu vrstu teologije djelujući neposredno, aktivno među ljudima dijeleći njihovu sudbinu. Iako su imali veliki ugled ubrzo je došlo do represivnog odgovora iz samog vrha Katoličke Crkve preplašenog njihovim “ljevičarenjem”.
Kada papa postaje Ivan Pavao II on, kao radikalni antikomunista, odlazi u Latinsku Ameriku između ostalog i da obračuna s “komunističkim tendencijama” u vlastitim redovima. Jedan od njegovih ciljeva postaje uništenje mreže svećenika telogije oslobođenja u Latinskoj Americi a posebno u Brazilu. On je u tome i uspio. Ali nakon uništenja svećenika ljevičara Katoličkoj crkvi ostaje velika praznina upravo u siromašnim četvrtima gdje su oni djelovali. Istovremeno u Brazilu dolazi do velike krize pa tako dolazi i do promjena u camoj Crkvi i među vjernicima. Dolazi do velikih migracija stanovništva sa sjevera Brazila prema velikim gradovima poput Río de Janeira i Sao Paulo-a u potrazi za poslom.
Upravo tada evangelizam počinje jačati jer evagelistički pastori zauzimaju mjesto bivših svećenika slijedbenika teologije oslobođenja. Katolička crkva sve više gubi utjecaj upravo u tim najugroženijim slojevima. Taj period između sedamdesetih i osamdesetih godina neki danas nazivaju “izgubljena dekada” za Katoličku crkvu. Evangelistička i Pentekosalna crkva koji stižu iz Amerike “braziliziraju” se i tek tada postaju utjecajni. Zanimljivo je kako je radio tu odigrao izvanredno važnu ulogu jer je taj medij bio pristupačan sirotinji za koju je i TV aparat predstavljao nedostižan luksuz. Evangelistički pastori govore o brazilskim ključnim životnim temama a manje o suhoparnim teološkim temama. Tek je “brazilizirani evagelizam” postao tako moćan i utjecajan. Brazil tada doživljava duboke transformacije. U Brazilu postoje gradovi koji su u samo 10 godina narasli sa 3 000 na 300 000 stanovnika. Oni nemaju strukturu pravog grada. Često se radi I kaotičnoj arhitekturi, nabacanim nastambama s niskim standardom života. Kod nas je taj fenomen novonastalih gradova poznat pod nazivom “gradovi na ledini” ali su i oni imali urbaniju strukturu od brazilskih nabujalih naselja ( i Petrograd je svojevrsna varijanta “izmišljenog grada” ali upravo obratno od brazilskog primjera - grada stroge, osmišljene planske izgradnje, poput puno kasnije grada Brazilije u Brazilu ). Upravo u ovakvoj novonastaloj situaciji Evangelistička crkva pokazuje svoju izuzetnu fleksiilnost. Katolička struktura crkve našla se u problem ali evagelistički način djelovanja nije. Evagelistički pastori su puno prilagodljiviji od katoličkog svećenstva. U svakom napuštenom baru, kinu, svakom praznom prostoru u kojem stane pedesetak stolica oni stvaraju “evagelističku crkvu”. Na neki način, oni Crkvu nose sa sobom i “vjerski hram“ dolazi vjernicima a ne oni njemu. Evangelistički pastor postaje se lako i zajedničko im je to da su karizmatici. Osim toga, oni se lako identificiraju s običnim, skromnim ljudima jer su i sami, najčešće, ljudi iz favela, žive u njima, tu se žene i imaju svoju obitelj, djecu... Za razliku od njih katolički svećenik koji dođe propovjedat u favelu obično ne živi tamo. Kad priča o problemima obitelji nije uvjerljiv jer nema vlastitu obitelj koja dijeli sudbinu ostalih žitelja itd.
Problem političke naravi je u tome što Evagelistička crkva podržava ultrakonzervativne vrijednosti. Danas u Brazilu sve više jača njihov uzjecaj u Kongresu i općenito među zastupnicima. Sve više ih je među gradonačelnicima itd. Iako su iznikli kao “religija sirotinje” danas i oni doživljavaju promjene. U Brazilu već živi druga generacija evangelista koji su “rođeni kao evangelisti”. Imaju sve veći utjecaj na obrazovnu politiku. Tko spomene Marxa postaje “komunjara” a ultrakonzervativan pogled na problem vezanih za rodna, spolna itd prava dominira njihovim svjetonazorom. Večina sljedbenika i dalje je sirotinja pod strahovitim utjecajem televizije “O Globo”. Istovremeno je evangelist Marcelo Kuhna uspio postati predsjednik Kongresa iako je pravi idol sirotinje nogometaš Neymar koja svaki put kada on postigne gol maše transparentom “100% Isus”. U Brazilu danas ima oko 22 miljuna evangelista i po mnogima oni su postali odlučujući politički faktor o kojem ovise rezultati aktualnih izbora. Danas oni podržavaju ultradesnog kandidata Bolsonara i upravo je njihov predstavnik Eduardo Cuhna, koji predvodi evageliste u Kongresu, predvodio i “parlamentarni udar” na Dilmu Rousseff. Sadašnji gradonačelnik Río de Janeira Marcelo Crivella ( inače pastor “Iglesia Universal del Reino de Dios” ) nekada je bio uz “Radničku Stranku “ ( PT ) i podržavao predsjednika Lulu da bi kasnije rušio vlast te iste stranke učestvujući u parlamentarnom puču na predsjednicu Dilmu Rousseff koja je naslijedila Lulu.Danas podržava aktualnog deničarskog predsjednika Temera.
Evangelistička crkva u Brazilu veoma je bogata. Prema izvješću brazilskih fiskalnih vlasti ona je 2015.g. imala na računu 7 miljardi dolara. U Kolumbiji, recimo, gdje su evangelisti bili glavni protivnici ratifikaciji Sporazuma o miru s najstarijim gerilskim pokretom Latinske Amerike FARC-om, evagelisti su imali 5 miljardi dolara. Tako da se danas govori kako su evagelisti Latinske Amerike obavili “veliki vjerski posao” ( Javier Calderón Castillo “Celag.org.” 8. Studeni 2017. ). Stoga nije čudno što Jair Bolsobaro ima podršku brazilskih bankara, vojske, krupnih poduzetnika i medija. Puno nezavisnih analitičara smatra kako je u Brazilu nasilno ( uz pomoć Parlamenta i sudbene vlasti ) srušena vlast “Radničke stranke” pa se to smatra svojevrsnim pučem. Progresivnim snagama Latinske Amerike često se suprostavljalo golom silom. Tako je 2009-g. u Hondurasu izvršen vojni udar da se spriječi vladavina progresista. U Paragvaju je izvršen paramiltarni udar Fernanda Lugo-a. Demokratski Zapad nije reagirao. Nadiranje desnice uveliko se vezuje za politiku Washingtona. Početak takve politike se zbio još za vrijeme Baraca Obame ( Bolivija, Venezuela ) kojeg se često nekritički veliča ( “Misión Verdad” 12. Listopad 2018. Iroel Sánchez ).
U ovome trenutku brazilska Evagelistička crkva se direktno angažirala na strani radikalne desnice ali u Meksiku je “Partido Evagelico Encuentro Social” ( “Evangelistčka Stranka Socijalni Susret” ) bila u koaliciji s ljevičarem Obradorom koji je osvojio izbore. U Nikaragvi evangelisti podržavaju sandinističku vladu i u izvjesnoj mjeri progresivne političke snage u Salvadoru ali to su usamljeni slučajevi. Za nekoliko dana će se situacija u Brazilu rasplesti i sve osim pobjede ultradesnog Bolsonara bilo bi iznenađenje. Bivši predsjednik Brazila i Radničke Stranke, Lula - iz zatvora poručuje kako će “nada pobijediti mržnju”. Ali 12 godina vlasti njegove stranke i sva njena zalaganja da svojim mjerama izvuku milijune brazilaca iz bijede, da se osnivaju nova sveučilišta na kojima će im se omogučiti prije nedostupno školovanje, povečanje socijalne skrbi i zdravstvene zaštite itd…nije bilo dovoljno kako bi se spriječilo da u prvom krugu izbora gotovo 50 miljuna brazilaca svoj glas da “latinskoameričkom Hitleru”, kako neki latino-mediji nazivaju Bolsonara. Kontrolirani mediji ali, nažalost, i brazilska Evagelistička crkva pretvorili su ga u očekivanog političkog “Mesiju”. Ta “tvornica kolektivnog mišljenja” izgleda da je uspješno stvorila stereotip o ljevičarima kao korumpiranim poluteroristima i krminalcima koji zagovaraju nasilje. U tome je uvelike učestvovala i druga po veličini TV kuća “Record” koja je u vlasništvu evangelističke crkve. Zadatak svih onih koji žele spriječiti da na čelo Brazila dođe najradikalnija latinskoamerička desna opcija je pokušaj animiranja onih 20% brazilskih glasača koji su apstinirali u prvom krugu izbora kao i glasača drugih kandidata koji su otpali nakon prvog kruga izbora. Moraju ih animirati da izađu na izbore u drugom krugu i tako pokušaju spriječiti ovaj već gotovo realiziran scenarij trijumfa desnice koji može imati velike konzekvence ne samo za budućnost Brazila i Latinske Amerike nego i za čitav svijet.
Post je objavljen 27.10.2018. u 10:12 sati.