Moj dom je na točkovima.
Moj dom je plav,kao nadublja čeznutljiva stud, najplavlja nostalgija,dublja i modrija od i jedne morske dubine.
Moj dom ima ivančice s bijelim laticama,bijeljim od anđeoskog perja, radošću prvog snijega - bijeli. Ima On i malo žutih tufnica,srećom u traganju pozlaćaćenih, rubova osunčanih.
Moj dom je star,pohaban,sa zakrpama,izrauban,izolir trakom,života, naranđastom slijepljen, florescentnom.
U domu mom po abecednom redu, uredno kao u apoteci, uspomene moje spokojno snivaju ( i one najcrnje i one pufaste kao ružičasta šećerna vuna).
Na pragu doma mog,beskućnici spavaju,ovjesivši se o njeg, sanjaju u svojim alkoholnim snovima,grleći plastičnu dvoguzu,svog jedinog prijatelje i brata da možda kraljevi su.
I puštam ih, da otpočinu,čovječno i prepoznato jer ja svako mjesto gdje spustim svoj plavi, ofucani kofer,domom, surogatnim,zamjenskim zovem.
A MOJ DOM, svjetlosnim il mrklim godinama daleko,trnjem okovan, stoljetnom strpljivošću Uspavane ljepotice čeka moj poljubac.
Post je objavljen 23.10.2018. u 21:48 sati.